Nije prošlo dugo vremena od objave vijesti kako je i Rumunjska prestigla Hrvatsku po kupovnoj moći i BDP-u po stanovniku i kako je po ekonomskim parametrima unutar Europske unije (EU) samo Bugarska iza Hrvatske. Ova vijest samo je još jednom reaktualizirala pitanje o korijenima hrvatskoga ekonomskog nazadovanja, ako imamo na umu činjenicu da su mnoge zemlje po gospodarskom razvoju do pred dvadesetak godine bile iza Hrvatske, a danas im pušemo za vrat.

Pisac ovih redaka smatra kako su dva ključna uzroka u korijenu ovoga problema. Prvi uzrok odnosi se na problem kompradorskih političkih elita i postojanje rodijačkog kapitalizma (crony capitalism), a drugi na navike i mentalitet koji su u hrvatskom narodu stečeni u posljednjih nekoliko stoljeća.

Kompradorske elite i rodijački kapitalizam

Hrvatska je, na veliku žalost nacionalnih interesa, naslijedila političku ološ-elitu iz bivšeg sustava. Taj politički soj, odgojen u kriminalnom jugoslavensko-komunističkom sustavu, na modelima ponašanja tipa „snađi se, druže!“, gdje su prevrtljivost, poltronstvo i pokvarenost bili najbolje preporuke za političko napredovanje, u potpunosti je preplavio i kontaminirao sve pore hrvatskoga političkog i društvenog života. Zaslužnici iz bivšeg sustava odgoji su i svoj politički podmladak koji, iako umiven i obučen u ruho bruxelleskoga novogovora, i dalje savršeno funkcionira po mentalitetskim obrascima iz bivšeg sustava. Jedina promjena – s obzirom na kompradorsku narav hrvatskih političkih elita – odnosi se na promjenu centrale iz koje stižu instrukcije: nekada je to bio Beograd (nekad još ranije Beč i Pešta), a nakon 2000. godine to su Bruxelles, London, Moskova, Washington, Berlin…

U situaciji gdje političke elite služe kao transmisija stranih interesa, za što je najbolji primjer uništavanje hrvatske poljoprivrede favoriziranjem uvozničkog lobija, a političarima je jedini cilj ostanak na vlasti radi parazitiranja na državnom proračunu, kadroviranja i političkog pogodovanja, država se pretvara u mafijaško kriminalno leno partikularnih interesa političara i njihovih rođaka, kumova, prijatelja, priležnica, ljubavnika itd. Rodijački kapitalizam, gdje u poduzetništvu ne uspijevaju oni najbolji, nego oni s najvećom špagom u političkim krugovima, i gdje se izmišljaju radna mjesta kako bi se uhljebilo partijske kadrove, može funkcionirati neko vrijeme, no s vremenom se ekonomska supstanca države istroši i tada počinju problemi. Tada vas ekonomski počinje šišati Rumunjska, i tada će vas u životnom standardu uskoro preteći i Bugarska.

Problem nisu samo političke elite, nego i loše osobine koje su pustile korijene u narodu

Sve što je navedeno o dičnim hrvatskim političkim elitama, poznato je svima koji malo pozornije prate politiku. No, još veći problem od političkih elita je činjenica da te iste elite moderiraju i ponašanje običnih građana. Ne kaže se bez razloga da svaki narod ima vlast koju zaslužuje, jer, u konačnici, narod je taj koji bira vlast. Činjenica da je narodna volja često predmet manipulacije masovnih medija ne mijenja drugu činjenicu da je narod suodgovoran za izbor vlasti, jer se pretpostavlja da svako razumno ljudsko biće ima slobodnu volju i sposobnost kritički propitivati ono što mu nude mas-mediji.

Veliki hrvatski političar, stoik i moralni učitelj Ante Starčević beskrupulozno je kritizirao mentalitet hrvatske političke elite. Uz Matoša, koji je u tom pogledu i odgojen na Starčevićevoj lektiri, vjerojatno se nitko nije toliko izrugivao sluganstvu političke elite kao Starčević. No, s obzirom na to da je bez dobrih političara i inteligencije narod „kao ovca bez pastira“, isti taj Starčević nije zatvarao oči i pred činjenicom da su loše osobine pustile korijena i u samom narodu. „Naš je narod“ – piše Starčević – „kroz vekove varan, zamamljivan i tlačen, i to uvek neposredno od svojih sinovah. Tomu je posledica da ovaj narod skoro ne može razabrati dobro od zla, svojega prijatelja od svojega neprijatelja, i da se ne može svojski za ništo zauzeti, nego serne kamo ga jačji porene, bez da ikomu veruje. (…) Svagde drugde narod pazi i štuje samo one koji su njemu što dobra učinili; kod nas štuje one koji su njemu škodili a tuđinecem koristili“.

Starčević je zapisao i sljedeće kritičke rečenice koje se tiču našeg mentaliteta: „Kod ovoga naroda ja nalazim preveć bilegah koji slute na propast. U njemu se više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom ni nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno…“.

Hrvatski mentalitet nije štedio ni veliki Matoš kad je rekao da on „poštuje samo onoga tko mu pljuje u pokorno lice“.

Koje su naše vrijedosti?

Starčevića i Matoševa kritička proza danas je aktualnija nego u vremenu kad je nastala. Koliko god njihova kritička misao može izgledati pretjeranom, na svima nama je da se nad njom zamislimo i da se zapitamo koje su naše stvarne vrijednosti.

Cijenimo li nekoga u Hrvatskoj po tome kakvo mu je obrazovanje, koliko je knjiga napisao, koliki je doprinos dao hrvatskoj kulturi/znanosti, ili ga cijenimo po tome kakav vozi automobil i s kolikom se kvadraturom može pohvaliti? Cijenimo li domaće ljude koji postižu rezultate u poduzetništvu, kulturi, znanosti, umjetnosti, inovacijama itd. ili nam ništa domaće ne valja, ali ćemo prihvatiti svaku nakaradu koja dolazi iz mitskog Zapada? Kritiziramo li lopove i kriminalce u politici zato što nam naša savjest/vjera govori da je kriminal moralno i etički neprihvatljiv, ili je naša kritika posljedica zavisti što i mi sami ne možemo nešto potpaliti i strpati u džep? Ne jednom sam čuo izjave „običnih“ ljudi kako bi i oni ukrali kad bi mogli s dodatnim sugestivnim pitanjem „A ti kao ne bi?“. Navedene pojave su realnost i pred njima ne smijemo zatvarati oči gradeći mitove o lošoj vlasti i moralno besprijekornom narodu.

Prije svega, Hrvati moraju naučiti upravljati državom. Stoljeća nepostojanja vlastite države i života u višenacionalnim državnim zajednicama, koje su se u narodu opravdano smatrale neprijateljskima, stvorile su u nas mentalitet da je normalno raditi protiv države. Takva je navika bila shvatljiva u vremenu kad smo živjeli u državama koje su bile negacija hrvatskih interesa, a što se posebno odnosi na dvije Jugoslavije (u Austro-Ugarskoj Monarhiji Hrvatska je predstavljala periferiju, ali su razvojni procesi ipak sa zakašnjenjem dolazili i do nas). Danas, međutim, više nije normalno raditi i protiv države, bilo da je riječ o neplaćanju poreza ili sitnom potkradanju. Netko se trenutno može okoristiti protudržavnim kriminalnim aktivnostima, no u končanici on kopa grob i svojoj vlastitoj djeci (o onima koji žive od rada protiv državnih interesa, a dobrim dijelom su zaposleni u tzv. udrugama za ljudska prava, koje se se hrane proračunskim novcem, ovaj put ne ćemo govoriti).

Moramo krenuti od sebe

Hrvat kad ode raditi u Njemačku, Australiju, Irsku ili neku drugu državu vrlo se brzo nametne kao vrijedan i uzoran radnik. Problem, dakle, nije u hrvatskom čovjeku kao takvom, nego u nakaradnom mentalitetu i sustavu vrijednosti koji su s vremenom postali normalni ne samo kod političara, nego i kod građana („ako oni mogu krasti, zašto ne bih i ja nešto malo ‘sa strane’ strpao u džep“ – misli si zaposlenik u državnoj firmi dok čita o astronomskim ciframa koje su zamračene u kriminalnim pothvatima političkih kriminalaca).

Problem je u sustavu i hijerarhiji vrijednosti i zato je nama kao conditio sin qua non potrebna promjena sustava vrijednosti. Umjesto primitivnoga balkanskog sustava „vrijednosti“ koji se izražava izrekom „u se na se i poda se“, gdje je ogledalo nečijeg uspjeha „kubikaža i kvadratura“ (neovisno kako su stečeni), potreban nam je sustav u kojemu će se cijeniti rad, znanje i poštenje. Narod u kojemu se više cijeni pojedinac koji je kupio najnoviji model BMW-a od pojedinca koji je objavio vrijednu knjigu ili razvio korisnu inovaciju, u tom narodu se ne može očekivati bilo kakav napredak. A, nažalost, takvo je hrvatsko društvo danas, posebno među mlađim naraštajima čiji je vrhovni životni cilj postao taj da se s dobrom makinom“ napeljaju ispred nekoga narodnjačko-cajkaškog kafića i u tome kafiću do jutra „cupkaju“ na taktove primitivluka koji se ne može nazvati glazbom.

Svi mi moramo krenuti od sebe. Potrebno je sebe i svoju djecu izgrađivati kao visokomoralne, kulturne i odgovorne pojedince. Tek kad u tome uspijemo možemo zahtijevati promjene na široj društvenoj razini. Bez korjenite promjene sustava vrijednosti niti ekonomija ne može naprijed. Jer, protivno Marxovoj teoriji kako je ekonomija temelj, a sve ostalo nadgradnja, duhovne i kulturne vrijednosti su te koje određuju razvoj neke zajednice, a bez etike i morala niti jedno društvo ne može dugoročno opstati. Čim prije to shvatimo tim bolje za nas.

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save