KOMUNISTIČKI TEROR: Hrvatske političke zatočenice u doba komunizma
Komunistički teror
Svjedočanstva hrvatskih političkih zatočenica o torturi koju su proživjele u komunističkim zatvorima mogu se pročitati u knjizi Kaje Pereković „NAŠE ROBIJANJE – Hrvatske žene u komunističkim zatvorima“. Kaja Pereković, osuđenica na smrt, pa na dugogodišnju robiju, višegodišnja predsjednica uzničke udruge Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – HDPZ.
Bilo bi dobro da se antife, radničke fronte, kulturnjaci i ostali štovatelji komunističke ideologije informiraju kako su u doba vladavine njihovog ljubimca Tita pisane proizvoljne optužnice, bez prava na obranu te vršena fizička i psihička tortura. „Veliki“ antihrvatski redatelji nisu snimili niti jedan film o komunističkoj torturi, o komunističkim zatvorima (logorima: Lapoglava, Stara Gradiška, Sv. Grgur, Goli otok, ) ali uredno uzimaju naš novac preko Ministarstva kulture.
Akademik Dubravko Jelčić je napisao (str. 421.) : „Pred nama je knjiga, kakva u sretnijih naroda ne bi mogla biti napisana. Ne bi mogla biti napisana nigdje drugdje nego u Hrvatskoj, jer osim hrvatskoga ne postoji narod, koji je u svojoj vlastitoj domovini klevetan, proganjan, zlostavljan i masakriran, pa i proglašavan zločinačkim, samo zato jer je, svjestan svoje povijesti i tradicije, svoje kulture i svog nacionalnog bića, želio vlastitu državu na svome nacionalnom tlu. Ne postoji narod, osim hrvatskoga, kojemu je to pravo osporavao njemu susjedni narod, uz obilnu pomoć svoje manjine na tlu toga naroda; i ne postoji narod, u kojemu je i skupina njegovih sunarodnjaka ustala protiv vlastitoga naroda i sudjelovala u progonu i zločinu protiv njega. A sve se to događalo hrvatskom narodu, u Hrvatskoj, tijekom XX. Stoljeće. Po nekim tajnim planovima Hrvata je trebalo jednostavno nestali s lica zemlje.“
Ovome ne treba ništa dodati, sve je rečeno. Žalosno je da Hrvati nisu svjesni komunističkih zločina, nisu svjesni koliko je zločinac Tito bio poguban za Hrvate. Hrvati nikako da shvate da su današnji antifašisti, kulturnjaci i radničke fronte sljedbenici zločinačke komunističke ideologije.
Na stranicama od 425 do 517 navedena su imena 3016 uznica komunističkih zatvora prema popisu žena osuđenica prema dostupnim podacima Ministarstva pravosuđa Vlade Republike Hrvatske 1945-1990.
Na kazne od 10 do 20 godina osuđeno je 375 ženskih osoba na 5 084 godine zatvora
Na kazne od 5 do 10 godina osuđeno je 487 ženskih osoba na 2 970 godina zatvora
Na kazne od 5 godina osuđeno je 2 154 ženske osobe na 4 237 godina zatvora.
Ukupno osuđenih ženskih osoba 3 016 na 12 291 godina zatvora ili 4 506 205 dana.
Optužnica bez dokaza glasi: Katice (Kaja) Pereković izrijekom veli: bila sam pripadnica vjerske Križarske organizacije i protivnik sam komunizma, dužnosnica sam ustaške mladeži i želim pomoći pri prebacivanju određenog ustaškog časnika u šumu, da nastavi borbu protiv komunizma.
Optužnicu kao ni presudu nisu ni vidjele već im je presuda pročitana u zatvoru.
Okrivljena Pereković Katica osuđena na kaznu smrti streljanjem, trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava, te konfiskacija njezine imovine u smislu čl. 6 Zakona o konfiskaciji str. 25. Vojni sud komande grada Zagreba 25. 8. 1945.
Presuda preinačena na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 20 godina i gubitak građanskih i političkih prava kroz 5 godina, te konfiskacija imovine. Kazna teče od 31. 7. 1945., rješenjem Vrhovnog suda Jugoslavenske armije (JA) broj 2884/45 od 12. 9. 1945.
Upućena je u Lepoglavu zatim u Staru Gradišku.
Str. 39.„…S ovim pratiocem otišla sam u moju rodnu kuću, ali tamo je bila samo stara baka jer se moja majka bojala tu boraviti zbog svih neprilika što su nastale kad su mi oca ubili, odnosno što je našu kuću snašlo poslije Križnog puta i povratka. Partizani su nam sve oduzeli. U kuću su smjestili nekog nepoznatog čovjeka iz Bosne, koji je predstavljao vlast u selu. On je došao kao borac-partizan, a naše selo su smatrali ustaškim selom. Puno su ljudi od kuća odveli i zatvorili, nikada se nije saznalo gdje su ubijeni“.
„Kad sam došla do mojih kolegica koje su nestrpljivo čekale pomoć, odmah mi šapnuše da su me neki muškarci tražili i prijetili da će me oni ubiti ako me do sada nisu jer, eto bila sam ustašica.“ Str. 39
Tako su „oslobodioci“ oslobađali ljude od života i imovine, bez krivnje i bez suđenja.
Kažnjavanje tijekom izdržavanja kazne (str. 94.): Pasje kućice
„Doista, pet pasjih kućica, građene su od armiranog betona“, „ U samici je toliko mjesta da u nju stane samo krevet i kibla. Čitav dan moraš ležati ili sjediti na krevetu. Bile su vrlo niske, a ja sam u svom bunkeru mogla rukom doseći strop.“
Svjedočanstvo (str. 283.) „Imala sam tek 22 godine. Nikada nikoga nisam mrzila, a mene mrze i osuđuju kao da sam sve oko sebe poubijala. A oni, „osloboditelji“, „oslobodili“ su me oca Stjepana Peića, te dva brata, Ivana i Stjepana. Nije im to bilo dosta pa me „oslobađaju“ moje malodobne djece.
„Dakle, cilj je njihov bio doista Lonjsko polje. Tamo su ih već čekale barake 8 km daleko od gradilišta. Zato su se dizale u 2 ili 3 sata, onda su dijelila kava a slijedio je marš do radilišta na koje se moralo stići do 7 sati. Na radilištu se radilo do 3 ili 4 sata, onda marš natrag. Tad se oko 20 sati dobivao ručak, a jedan sat iza njega večera. To je obično bio ričet…“str. 80.
„Radilo se na krčenju i isušivanju. Ne zna se što je bilo teže. A sve je bilo normirano. Ako nije bilo sve na vrijeme gotovo, produljilo bi se radno vrijeme, makar za nekoliko sati.“
„Ovako u vodi, u blatu, u kalu, neoprane, poderane, žene su zaboravile da su žene. Tukli su ih, derali se na njih, vodili ih na raporte, i žene su podivljale. Postale su divlje, svadljive, zlobne, zavidne, proste….“ Str. 81.
„Iza Lonje prešle su žene na autoput kod Rajića, gdje je bilo toliko blata da su svaku večer morale na tačkama izvoziti blato iz svojih nastambi…“
„Dante nije vidio ništa. Trebalo je doći na Lonjsko polje, da bi se vidjelo što je pakao.“
Napisala je jedna zatočenica koja je tijekom izdržavanje kazne bila na prisilnom radu u Lonjskom polju i na auto-putu. Str. 82.
Biser logora kojim se može ponositi Crkva i Domovina bila je Vlasta Arnold.
„To je u prvom redu Vlasta Arnold, poznata zagrebačka učiteljica, rođena kćerka hrvatskog filozofa i pjesnika dr. Đure Arnolda. Od 1945. je u Požegi, suđena na 19 godina zbog ženske loze i pomaganja križara. Nikada ta žena nije zajaukala. Nisam kod nje opazila ni jedan znak slabosti, uzmaka, promjene, kompromisa, pa ni uzdaha ni suza.“ Str. 86.
Đuro Arnold je bio sveučilišni profesor pedagogije, filozof i pjesnik. Obnašao je funkciju dekana na Filozofskom fakultetu i rektora na Zagrebačkom sveučilištu. Bio je član JAZU, predsjednik Matice Hrvatske i začasni član „Braće hrvatskoga zmaja“ kao „Zmaj krapinski“
Učiteljica Vlasta Arnold (rođena 1896. godine) se pridružila ustaškoj organizaciji „Ženska loza“ koja se bavila karitativnim radom. Bila je zatočena 11 godina. „Zašto? Zato jer joj je hrvatsko ime bilo ponos, hrvatski jezik svetinja, a hrvatski dom – draga domovina i hrvatski narod – velika ljubav“ Iz zatvora je Vlasta izašla 8. travnja 1956. godine u dobi od 60 godina. Treba naglasiti da je Vlasta nakon 30 godina učiteljske službe ostala bez mirovine i bez ikakvih prihoda!
Milka Alić, „Tek treći dan, došao je stražar 23. 7. (1945.) i iz nekog papira pročitao kaznu -osam godina prisilnog rada (presudu nisam nikada dobila). Sa mnom na suđenju bile su i tri pravoslavke (Srpkinje) zbog četnika, i puštene su kući, a ja u logor“. Str. 99.
U župi Stara Gradiška po završetku II svjetskog rata mučki je ubijeno 1.200 župljana od strane komunističke Jugoslavije, a jedini razlog za pomor tolikih nevinih bio je taj što su bili Hrvati. str. 388.
Kroz zatvore i logore u vremenu od 1945. do 1990. prošlo je oko 100.000 ljudi, iz Hrvatske 38.000 muškaraca i 3.600 žena.
Akademik Dubravko Jelčić, str. 422.
„Ova knjiga nas ponovno uvjerava, da je komunizam bio uljez, da je on bio i da još uvijek jest strano tijelo u bloku antifašističkih, demokratskih zemalja Europe. Kad mu se s lica zdere maska kojom je desetljećima obmanjivao lakovjerne širom svijeta, otkriva se da komunizam nije ništa drugo nego naličje fašizma, da je on ustvari crveni fašizam, koji se zločinačkom ćudi nimalo ne razlikuje od fašizma u smeđoj i crnoj varijanti; da su komunizam i fašizam lice i naličje iste zločinačke ideologije, koja je neslobodom, totalitarizmom i krvlju obilježila cijelo XX stoljeće. A smrtni su neprijatelji jedan drugome po istom onom zakonu, o kojem na uči fizika, da se istoimeni elektriciteti odbijaju. Ne dakle zato što su različiti, nego obratno, upravo zato jer su jednaki.“
„Vrijednost je ove knjige i u tome, što o zločinima jugokomunizma ne govori općenito i apstraktno, nego svaki zločin u njoj ima svoga izvršitelja, a on svoje ime i prezime…“ str. 422.
Za komunističke zločine, torturu i pljačku nitko nije kažnjen!
Rezolucija Parlamentarnog odbora Vijeća Europe 1096/1996 čl. 7 „preporučuje da se kaznena djela pojedinaca počinjena za vrijeme totalitarnog komunističkog režima kazne prema važećem kaznenom zakonu, a u slučaju kada postoje vremenska ograničenja za pojedine prekršaje ili zločine, ona se mogu promijeniti (produžiti), jer se radi o proceduralnim, a ne o substancijalnim odnosno sadržajnim stvarima.“ Istim se člankom „preporuča suđenje i kazna osoba za zločine koji po ondašnjim nacionalnim odnosno državnim zakonima nisu predstavljali zločine, a koji se smatraju zločinima prema osnovnim principima i pravu koje je prihvaćeno u civiliziranim državama odnosno nacijama.“ Čl. 8 navedene Rezolucije „preporuča da se paralelno sa suđenjem pojedinačnih zločina provodi rehabilitacija pojedinaca koji su bili optuženi za „zločine“ koji po principima i zakonima civiliziranih društava ne predstavljaju zločine…“ Čl. 11 iste Rezolucije spominje i odnos odnosno mjere prema osobama koje nisu počinile zločine koji se mogu utužiti prema važećem kaznenom zakonu, ali koje su držale visoke pozicije u bivšim totalitarnim komunističkim režimima, podržavale ga i omogućile njihovo trajanje, te spominje administrativne mjere kao lustraciju ili zakon o dekomunizaciji. Cilj ovih mjera je omogućiti da se osobe, kojima se ne može vjerovati da će djelovati u skladu sa demokratskim principima, isključe iz sudjelovanja u vlasti.
Na poticaj Vijeća Europe Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990.
Sve je ostalo mrtvo slovo na papiru! Pitanje je zašto? Odgovor je vrlo jednostavan: Oni koji bi trebali provesti Rezolucija Parlamentarnog odbora Vijeća Europe 1096/1996. su djeca onih koji su počinili zločine u ime komunističke ideologije! Komunisti i njihovi sljedbenici su samo promijenili dres i partijsku (stranačku) knjižicu a ideološka svijest je ostala ista. Njihove priče o demokratizaciji i pravnoj državi su samo priče za lakovjerne bez ikakve namjere da se rehabilitira nevine i da se prizna komunističke zločine, komunističku torturu i diktaturu.
Nažalost, Republika Hrvatska nije pravna država jer nije provela lustraciju, nije kaznila komunističke zločince, nije imenovala odgovorne i nije omogućila provođenje Rezolucije. Istovremeno se u Republici Hrvatskoj izmišljaju fašisti i ustaše (otkud ustaše kada su ih sve bez suđenja pobili 1945. godine?), izvrće činjenice i ponižava hrvatske žrtve.
Komunistička historiografija je utemeljena na ideologiji i laži pa je vrijeme da se kaže istina i isprave komunističke podvale i laži. Ne radi se o povijesnom revizionizmu već o ispravljanju komunističkih laži i podvala temeljem kojih su zločinci proglašeni herojima i uglednicima.
Vrijeme je za istinu o povijesnim događajima i za lustraciju.
Dr. Marko Jukić
