17. rujna sveta Hildegarda – tko je proročica i mističarka koja je aktualna i danas?
Kod nas mističarka sveta Hildegarda, glasovita zbog svojih viđenja, koja joj zaslužiše ime »proročice iz Njemačke«, nije naročito poznata.
Rodila se god. 1098. u Bermersheimu, u Porajnju. Kad je Hildegardi bilo 8 godina, roditelji je dadoše redovnicama u Disibodenbergu, a u petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu.
Prema priznanju same sv. Hildegarde glavni joj odgojitelj bijaše Božja mudrost. Još kad je imala tri godine, vidjela je u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje svojom lijepom latinštinom nazivaše »umbra lucis viventis« – sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu, što ju je godinama stekla. Njezina veoma živahna inteligencija brzo je shvaćala i u sebe sve pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje pogoršavalo i kad joj je Bog povjeravao važne misije.
Hildegarda je u svom mukotrpnom životu bila vidno prožeta velikim pouzdanjem u Božju providnost. To se naročito očitovalo onda kad je g. 1150. postala opatica pa je svoj samostan htjela iz Disibodenberga premjestiti u Bingen na Rupertsbergu i pri tom naišla na mnoge poteškoće od monaha iz Disibodenberga.
Hildegarda, iako redovnica stroge klazure, triput je morala napustiti samostan te za dobro Crkve poći na put. Tada je činila i ono što je onda bilo nečuveno: na javnim je trgovima držala govore obraćajući se kleru i puku, a posjećivala je i brojne samostane.
Na svome posljednjem apostolskom putu god. 1170. pobožna i učena opatica došla je u švapsko mjesto Kirchheim. Ondje ju je Werner von Kirchheim pozvao da progovori jednoj zajednici svećenika. Nakon toga ju je isti svećenik Werner iz Kirchheima u jednom pismu zamolio za ovo: »U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.«
Na to je sveta Hildegarda napisala istom svećeniku značajno pismo koje je kasnije uvršteno u Migneovu patrologiju Patres Latini i što ga je u novije vrijeme ponovno objavio u zbirci Mater Ecclesia o. Hugo Rahner.
Iz tog se pisma jasno vidi koliko je svetica revnovala za nutarnju obnovu Crkve i pri tom jasno spoznala da takva obnova mora početi od svećenika.
Iako je to pismo staro preko 800 godina, još uvijek je veoma suvremeno i danas.
Sveta Hildegarda, ta jaka žena, u krugu svoje redovničke zajednice pokazivaše se ipak puna one prave ženske i majčinske dobrote i nježnosti. U zajednicu je unosila radost i vedrinu te je nastojala pripomoći svim sestrama da služe Gospodinu s veseljem. Naročito je pokazivala nježnost prema bolesnima, njima je priskrbljivala lijekove, a kad to nije bilo dostatno, obraćala se Gospodinu da ih on, ako ustreba, izliječi i čudom.
Jedan francuski učenjak nazvao ju je »čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog njezina znanja«. Bila je ona, doista, žena genijalne nadarenosti. Od njezinih spisa najznačajnija je velika mistično-vizionarska trilogija: dogmatski Scivias, Knjiga životnih zasluga, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te napokon Knjiga božanskih djela, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju dali su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice. Bila je i glazbeno veoma nadarena. Pisala je latinski, a njezine se pjesme prema mišljenju stručnjaka za srednjovjekovno pjesništvo mogu uvrstiti u antologiju toga doba.
No ljepše je od svega toga ono što o njoj zapisa neki životopisac: »U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala nijednoga čovjeka.«
Papa Benedikt XVI. proglasio je Hildergardu crkvenom naučiteljicom 7. listopada 2012. godine.
Izvor: narod.hr/bitno.net
