26. rujna 1976. umro Lavoslav Ružička – što niste znali o životu nobelovca iz Vukovara?
Na današnji dan 1976. umro je Lavoslav Ružička, prvi nobelovac hrvatskog podrijetla, kemičar i kreator parfema. Slavni profesor i veliki uzor. Zaljubljenik u flamansko slikarstvo koji se opuštao uz vrtlarenje. Vukovarski dječak, osječki gimnazijalac i švicarski profesor. A prije svega – veliki čovjek.
U Vukovaru, Ružičkinom rodnom gradu, u ulici biskupa Strossmayera, obnovljena je kuća u kojoj je Lavoslav napravio svoje prve korake. Hrvatski i svjetski velikan na ovaj je način napokon vraćen kući, nakon gotovo cijelog radnog vijeka provedenog u inozemstvu.
Leopold (Lavoslav) Ružička rođen je 1887. godine. Mada mu je otac Stjepan završio tek dva razreda pučke škole, obrazovanju je pridavao veliki značaj. Svojim je sinovima osnivanjem zaklade omogućio pohađanje gimnazije i studiranje. Mali Leopold razmišljao je o tome da postane svećenik, no tu ideju kasnije je napustio.
Otac im je osigurao budućnost, no preminuo je kad su Lavoslavu bile tek četiri godine. Njegova majka, Amalija, tada s djecom dolazi u svoj rodni grad – Osijek. Ovdje će budući Nobelovac usvojiti prva znanja. U gradu na Dravi Ružička pohađa pučku školu, a kasnije završava i klasičnu gimnaziju. Poput većine genijalaca, Leopold nije bio vrhunski učenik, a iznimna nadarenost ispoljila se tek kasnije. Podrijetlo i strog odgoj utjecali su na razvoj njegove osobnosti. Cijelog života bio je jednostavan čovjek, iznimno nesklon prekomjernom intelektualizmu.
Nakon velike mature, 1906. godine, Ružička odlazi na studij u inozemstvo. U Karlsruheu je diplomirao i doktorirao kod glasovitog kemičara, također nobelovca, Hermanna Staudingera.
Sa Staudingerom kasnije prelazi u Zürich, u Saveznu visoku tehničku školu. Ubrzo se osamostalio i zaposlio u züriškoj tvornici mirisnih spojeva i parfema. Ondje su mu omogućili punu slobodu odabira područja istraživanja. Svoj znanstveni rad kasnije nastavlja u Genevi i nizozemskom gradu Utrechtu, gdje postaje profesor organske kemije. Staudinger se vraća u Njemačku, što Ružički otvara vrata profesure škole u Zürichu. Ovdje će, kao jedini profesor nenjemačkog porijekla, dočekati i mirovinu.
Istražujući svijet organske kemije, proučavajući spojeve i mirise, Ružička je polako stjecao svjetsku slavu. Kruna njegovog rada svakako je priznanje dodijeljeno mu 1939. godine – Nobelova nagrada. Njegov mentor, Hermann Staudinger Nobela je osvojio tek 1953. godine, punih četrnaest godina nakon osječkog gimnazijalca. Svojim radom Ružička je utro put još jednom velikom Osječaninu, kemičaru i Nobelovcu – Vladimiru Prelogu.
Kemija je bila njegov život, no ne i jedina strast. Obožavao je flamansko slikarstvo, osobito iz 17. stoljeća. Osim slave, Nobelova nagrada priskrbila mu je i značajna financijska sredstva. Tim novcem upotpunio je svoju glasovitu zbirku flamanskih majstora.
Nizozemske slikare zavolio je za vrijeme rada u Utrechtu, gradu u kojem se zaljubio i u jedan sport – biciklizam. Upravo se uz biciklizam veže zanimljiva anegdota iz života slavnog Nobelovca. Bicikl je vozio redovito sve dok jednog dana nije upao u kanal. Okušao se i u skijanju, no očito nije bio naročito vješt. Čak je u dva navrata na skijama slomio nogu. Okušao se i u tenisu.
Ružička je volio i voziti automobil. Ta strast ostala mu je do kraja života.
Kako je veliku pažnju oduvijek pridavao ljepoti i skladu, kao i raznolikosti prirodnih oblika, Ružička je zavolio i vrtlarstvo. U vrtu svoje vile stvorio je prava mala remek-djela. Ruže i alpske biljke bile su mu omiljene. Svoje radove ovjekovječio je fotoaparatom, koji je također bio njegova velika strast.
Ljubav prema slikarstvu i fotografiji posebno su zanimljive zbog jedne činjenice – Ružička je bio slijep na boje.
Svestran kakav je bio, do smrti 1976. godine, priskrbio si je čak osam počasnih doktorata.
Izvor: narod.hr/essekeri.hr
