Božja pravednost
(25. nedjelja kroz godinu A)
Božju misao nije nam moguće uvijek dokučiti. Po Izaiji proroku Bog sam to naglašava: „Misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti… Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” Drama ljudske vjere ponajviše se sastoji upravo u naporu čovjeka da prihvati Božje misli i putove i onda kada su za njega teško shvatljivi i prihvatljivi. Nasuprot tomu je nevjera kao pokušaj čovjeka da svoje ograničene misli i predodžbe podmeće Bogu, te tako onemogućuje prodor Božje bezgranične ljubavi u svoj život.
Različitost Božjih prosudbi od naših zorno predočuje evanđeoska prispodoba o radnicima u vinogradu. Gospodar unajmljuje prve radnike rano ujutro i šalje ih na posao u svoj vinograd. Druge nešto kasnije, treće oko podne, četvrte popodne i na posljetku zadnje unajmljuje pred sam kraj dana. Ovi su radili samo jedan sat. Kod isplate je, na čuđenje svih, gospodar je svima dao jednako – punu dnevnicu. Oni koji su radili od ranog jutra nezadovoljni negoduju na takav postupak gospodara.
A on jednome od njih odgovara: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili, zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“
Ova prispodoba zbilja izaziva naš ljudski osjećaj za pravdu. Kao da se Isus poigrava s nama. Kao da ozakonjuje nepravdu i potiče lijenost. Ipak u njoj je gospodar jedino nepravedan prema samome sebi.
Da bismo pravo razumjeli ovu prispodobu, moramo pronaći pravu polazišnu točku, odnosno zapitati se koji je cilj gospodara kada unajmljuje radnike. Moramo se udaljiti od našeg poimanja pravednosti. Mi rado mislimo na zasluge, kada ih imamo. Volimo se uspoređivati s onima kojii su slabiji od nas. Pravda nam je često slijepa i osvetoljubiva. Lako osuđuje i uskraćuje. Jedni druge prosuđujemo na temelju onoga koliko se netko po našim mjerilima trudio i zaslužio. Tad se lako stvara zavist, netrpeljivost i omalovažavanje drugih. Takav stav o pravednosti često projiciramo na Božju pravednost. A on hoće da budemo drugačiji, da ne robujemo takvoj pravednosti. Poziva nas na milosrđe koje ne negira pravednost već je upotpunjuje. Uzdiže je i stavlja u ozračje Božje ljubavi. Pravednost je samo put do Božjeg zajedništva.
Gospodar, naime, ne poziva radnike radi sebe. Radnici njemu samome i ne trebaju, nego on treba njima, on i njegov vinograd. Raditi u Božjem vinogradu, biti Božji suradnik, sustvaratelj, to je dar koji nema cijene. Život s Bogom je sam sebi svrha i sam u sebi nosi nagradu – zajedništvo s Bogom. Izvan Božjeg vinograda mi smo izgubljeni, daleko od života koji zadovoljava naše duboke potrebe. Naš život ima smisla samo kad se odvija po Božjem providonosnom planu, kojeg mi trebamo prepoznati kao poziv i na nj se odazvati. Bog nas poziva k sebi radi nas i radi našeg dobra, radi toga što nas želi već ovdje na zemlji obdariti svojim zajedništvom koje čovjekov život uzdiže do svetosti i ispunja blagoslovom. Ako tako gledamo na naše služenje Bogu, onda ćemo shvatiti da nema smisla mjeriti uloženi trud zarađenim, jer je to naprosto nemjerljivo. Kao da dijete može platiti roditelju njegovu brigu i ljubav. Niti ćemo misliti da su oni, koji su manje radili, privilegirani kada su za manji trud dobili jednako. Jer svatko od nas dobiva daleko više nego što je zaslužio, dobiva najviše – život blaženstva u Bogu.
Među radnicima se javlja ”zlo oko”, zavist. Čovjek može biti unutar Božjeg vinograda, može biti naoko poslušan, radišan, a u sebi jako daleko od Boga i njegove dobrote. Prema Bogu su nerijetko tvrđi oni koji Boga načelno priznaju i slave, ali ga zlorabe, od onih koji ga uopće ne priznaju. Kada čovjek na sebe i na druge oko sebe gleda kroz uska mjerila ljudskih zasluga i pravdi – tko je više radio i zaradio – kada Boga svodi na svoje misli i putove, onda nije kadar zaroniti u dubinu Božje pravednosti koja je izjednačena s ljubavlju. Onda mu drugi pored njega postaju izvor nezadovoljstva. Tada mu smeta sam Bog i njegova dobrota.
Zato je važno da vjerom nadiđemo svoje misli, da vjerujemo kako su Božji putevi pravi, iako nas često na nama neshvatljiv način vode našim životnim putovima.
Jednako tako Bog hoće da jedni druge gledamo kao suputnike i suradnike. Svima nam je on jednako potreban. Svi smo bez njega lutalice i besposličari po nekakvim trgovima životne zbilje, koji su ispunjeni raznoraznim lažnim ponudama, glumljenim zadovoljstvima, frustracijama i bersperspektivnim iščekivanjima. Sve nas jednako Bog pohađa u svako doba. Sam dolazi k nama i svima nam nudi svoju neshvatljivu pravednost – ljubav, samo zato da bi nas uveo u zajedništvo sa sobom, kamo i pripadamo.
don Marinko Mlakić
