Krajem ove godine očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. U prvostupanjskoj presudi Haaško sudište dosudilo je Hrvatima ukupno 111 godina zatvora. Suci Haaškog suda – u procesu koji dužinom trajanja predstavlja jednu od većih lakrdija modernog sudovanja – u nepravomoćnoj su presudi zaključili kako je šestorka zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Jankom Bobetkom sudjelovala u udruženome zločinačkom pothvatu, kojemu je cilj bio „etničko čišćenje prostora Herceg-Bosne i njezino pripajanje ili stvaranje nove hrvatske republike na tom prostoru“.

Već od samih početaka djelovanja Haaškog sudišta svakom je ozbiljnom čovjeku trebalo biti poznato (opće mjesto) kako je riječ o sudu koji je pod dominantno političkim utjecajem i kako će i presude koje će donositi imati eminentno politički karakter. U skladu s time, izrečene presude (posebno one prve), bile su dio jasne strategije stvaranja simetrije krivnje zaraćenih strana, a kao preduvjeta za geopolitiku izgradnje „Zapadnog Balkana“. Kasniji slijed događanja na „velikoj šahovskoj ploči“ Euroazije (rat u Ukrajini) doveo je umnogome do promjene geopolitičke paradigme, posebno u odnosu Sjedinjenih Američkih Država (SAD) prema „ovim prostorima“, u kontekstu čega treba iščitavati i oslobađajuće presude Gotovini, Čermaku i Markaču.

Presude šestorci presudno će utjecati na položaj Hrvata u BiH

Odnos SAD-a prema Bosni i Hercegovini (BiH), međutim, još od vremena Daytona u najmanju je ruku – eufemistički govoreći – čudan, a po hrvatske interese i štetan jer se temelji na održavanju statusa quo gdje bošnjačka strana sustavno majorizira hrvatski korpus u toj državi. Upravo zbog takve „čudnovate“ politike SAD-a prema susjednoj državi (gdje SAD-u jedino hrvatska strana realno može biti pouzdan „partner“ s obzirom na orijentaciju druge dvije strane prema Moskvi odnosno Istanbulu) nismo sigurni što nas očekuje u pravomoćnim presudama šestorci (nadamo se kako nitko nije toliko naivan da vjeruje u temeljenje presuda isključivo na slobodnoj sudačkoj ocjeni dokaznog materijala). A nema nikakve sumnje kako će presuda koju očekujemo presudno utjecati na sutrašnji položaj Hrvata u toj drugoj hrvatskoj domovini. Agresor i žrtva, naime, ne mogu imati jednaku etičku poziciju prilikom pregovora o preustroju države, a toga je jako dobro svjestan i politički lider bošnjačke strane Bakir Izetbegović čije su izjave posljednjih tjedana (potaknute objavom knjige prof. dr. sc. Miroslava Tuđmaana „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića“) zapravo na tragu nastavka velikobošnjačke politike eliminacije Hrvata iz BiH. Dio iste strategije je, dakako, i opstrukcija izgradnje Pelješkog mosta, s obzirom na to da velikobošnjačka politika latentno aspirira proširiti svoj morski teritorij na račun Hrvatske, pa joj ne odgovara postojanje teritorijalnog kontinuiteta hrvatske države.

Što bi Izetbegoviću Junioru trebalo biti poznato

Izetbegoviću Junioru trebalo bi biti poznato kako su upravo Hrvati u BiH izlaskom na referendum omogućili stjecanje samostalnosti BiH. Poznato bi mu trebalo biti i to da su se Hrvati u BiH prvi suprotstavili velikosrpskom agresoru u vremenu dok je njegov otac davao izjave kako to nije njihov rat. Izetbegoviću Junioru bi trebalo biti jako dobro poznata i činjenica da je Hrvatska u vrijeme rata zbrinjavala nekoliko stotina tisuća bošnjačkih izbjeglica (pomoć se nastavila i nakon početka hrvatsko-bošnjačkog sukoba). A ako već ne pokazuje nikakvu ljudsku zahvalnost za zbrinjavanje stotina tisuća bošnjačkih izbjeglica onda bi barem trebao biti zahvalan Hrvatskoj vojsci koja je vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ nakon Srebrenice spriječila novi srpski genocid nad Bošnjacima u Bihaću. Dakako, Izetbegoviću Junioru poznate su sve navedene činjenice, kao i činjenica da su mudžahedini u BiH ritualnim ubojstvima Hrvata i Srba bili preteče današnjeg ISIL-a, no on za njih ne mari jer je provedba velikobošnjačkog koncepta glavni strateški cilj njegove politike, a ta politika nije bez veze i s neootomanskom politikom turskoga predsjednika Recepa Erdogana.

Novinarka Višnja Starešina još je u knjizi „Haaška formula“ (2005.) jasno prokazala pozadinu političkih struktura koje su stajale uz Aliju Izetbegovića i činile vojni vrh Armije BiH. Gotovo redovito riječ je o bivšim pripadnicima jugoslavenske Kontraobavještajne službe. S tim i takvim ljudima, s Izetbegovićima, bivšim KOS-ovcima i tajnim suradnicima islamista (upozorenja šefa austrijske diplomacije Sebastiana Kurza da bi nakon sloma ISIL-a BiH mogla postati novo uporište terorista imaju vrlo jako uporište u stvarnosti), nemoguće je graditi bilo kakve dobrosusjedske odnose i toga bila trebali biti svjesni svi hrvatski političari.

Možemo li išta očekivati od hrvatskih političara kad dokazima servisiraju bošnjačke istražitelje?

Od hrvatskih političara, međutim, teško je bilo što očekivati kad ih – sudeći prema njihovoj šutnji, a i šutnji medija koje inače kontroliraju – očigledno uopće ne zanima činjenica da nas vrlo skoro očekuje presuda šestorci. Šutnja političara i medija o tom postupku je posvemašnja. U slučaju da se potvrdi prvostupanjska presuda (koja nema veze ni sa činjenicama i dokazima, ni s povijesnom istinom, ni s logikom i zdravim razumom), to ne će predstavljati samo snažan udarac za Hrvate u BiH nego će imati ozbiljne (međunarodno)pravne i financijske implikacije i za Republiku Hrvatsku. Ako ih već ne zanima položaj sunarodnjaka u susjednoj državi, onda bi političare trebala brinuti ratna odšteta koja ne će biti mala ako se potvrdi prvostupanjska presuda. U pitanje bi tada mogle doći i njihove sinekure i sinekurice, augmentativ radi pristojnosti ne ćemo spominjati!

Razumljivo je da različite države vode različite često i disparatne (geo)političke strategije, no nije razumljiva pasivnost, ako nije nešto gore u pitanju (s obzirom na to da je bošnjačkim istražiteljima dopušteno vršljanje po hrvatskim arhivima), hrvatske strane. „Tiha“ diplomacija i lobiranje kod američke, ali i kod ruske strane (niti jednima ne bi trebalo biti u interesu pretvaranje Federacije BiH u poligon za obuku terorista koji će ubijati po europskim gradovima – u što će se FBiH nesumnjivo pretvoriti ako se odande eliminiraju Hrvati) trebali bi trenutno biti u fokusu hrvatske vanjske politike i diplomatskog djelovanja. S obzirom na kadrovski sastav diplomacije nismo sigurni je li tome tako, no sigurni smo da je pet minuta do dvanaest za promjenu odnosa hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Sutra bi već moglo biti prekasno.

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save