Marko Ljubić: Tko je i gdje živi Plenkovićev „hrvatski čovjek“?
Rasprava u hrvatskom Saboru o rezultatima rada hrvatske države prema obvezama iz Zakona o iseljeništvu, asocira na puno zgoda. Primjerena usporedba s tom raspravom bila bi usporedba s razgovorima, raspravama, svađama i prijeporima četvorice suputnika u autu, koji se voze autocestom za Split, a sva pitanja se svode na to voze li većom ili manjom brzinom, gdje će stati na kavu, na ručak, jesu li natočili dovoljno goriva, je li klima dobro podešena, kakvu će glazbu slušati, smije li se pušiti u autu, telefonirati pri vožnji, jesu li suputnici vezani sigurnosnim pojasevima i gdje eventualno čeka policija? Posve je normalno da jedino o tome mogu razgovarati kad su već u autu, kad auto vozi, kad su na autocesti za Split. Naravno da im neće pasti na pamet kad su već tu gdje jesu – jesu li uopće trebali ići za Split, jer bi to pitanje otvorilo mogućnost da nisu ni trebali ići, te da rade potpuno pogrešan posao a da im stvarne obaveze trpe ili interesi ostaju nezadovoljeni i da oni i njihove obitelji, firme i zajednica zbog nepotrebnog putovanja, što se god više trude biti bolji, zapravo imaju sve veću štetu.
S tim pitanjem se nije lako suočiti, a razuman čovjek bi morao prije nego pođe na takav put.
A to bi bilo zapravo ispravno i relevantno pitanje u Saboru, zakonodavnom domu i uz donekle status predsjednice Republike, jedinom tijelu koje izražava suverenitet hrvatskoga naroda. Naglašavam ovo – hrvatskog naroda, jer taj pojam i taj sadržaj u državotvornom smislu ne trpi podjele, razlike u stupnju državnosti, niti s pozicije državljanstva i državljana može biti manjih i većih, jačih i slabijih državljana, niti manjih ili većih političkih prava s tim u svezi. To nije samo hrvatski ekskluzivitet, to je univerzalna vrijednost i ideal civiliziranoga svijeta.
Donošenje zakona jednih državljana o drugima, znači – da državljani imaju različiti status, da su jedni zakonodavci, drugi nisu, da državljani zakonodavci nude zaštitu državljanima nezakonodavcima umjesto da im vrate zakonodavni status. To se među ljudima zove geto, a modernim političkim rječnikom rečeno – to je isključivost.
Pogrešan put
Ne može se naime držati normalnim, pa to čak i zakonima, ali i ustavnim rješenjima potvrditi, da postoje dva reda vrijednosti hrvatskih državljana, nižih i viših, pa onda jednima dati pravo raspravljati o njihovim obavezama prema onima drugima. Iako ni Milas, ni Božo Ljubić, ni Šuker, ni Petrov, ni Grmoja, ni Bulj, ni Lovrinović, ni Hajduković koje sam uočio u raspravi osobno nisu oteli Anti u Busovači njegovo političko pravo, ali dužni su mu ga vratiti. Svaki od njih, sve dok ne shvati da raspravaljajući o tome kako zadovoljiti njegove interese, a bez da on može odlučivati posve ravnopravno sa svim ostalim hrvatskim državljanima o svakome mandatu zakonodavnoga doma Republike Hrvatske, pa i njihovima, ali i mandatima SDP-a, IDS-a, HNS-a, HSS-a ili o pravima nacionalnih manjina; jednostavno neovlašteno raspravlja o njegovim interesima.
Zato je tragikomično gledati i slušati raspravu o tome je li Milas sa svojim uredom uspio uraditi ovoliko ili onoliko, pomoći veći ili manji broj kulturnih, znanstvenih, športskih i inih organizacija među Hrvatima izvan Republike Hrvatske, nadmudrivati se tko je više uradio, neka ranija ili ova vlada, a bez da ikome živu padne na pamet da je to možda – pogrešan put.
Milasovi ljudi se mogu ubiti radeći, ali će umjesto stvarne integracije hrvatskoga naroda u jednu cjelinu, s ovakvim političkim ciljevima državne politike samo zapravo stvoriti dimnu zavjesu koja će načiniti iluziju i prikriti stvarno udaljavanje prekograničnih Hrvata i njihovo zamrzavanje na vrlo udaljenim točkama od matice naroda.
Što je dakle činiti?
Za početak, valja se jednom za svagda riješiti teških zabluda, koje su ostale kao plod namjernoga i ciljanoga ispiranja nacionalne memorije milijunima ljudi tjekom polustoljetne diktature i uništenja hrvatskoga državotvornoga potencijala u zemlji, te refleksa nesigurnosti i sumnjičavosti prema milijunima Hrvata izvan Hrvatske koje su antihrvatski režimi, posebno polustoljetni jugoslavenski komunizam, podmuklo kriminalizirali stvarajući stereotip o njima kao o opasnim ljudima sa sumnjivim političkim i civilizacijskim identitetom. Upravo taj stereotip je ponajvažniji razlog otpora hrvatskih državnih politika vratiti tim ljudima ono što im pripada prema svim standardima civliziranoga demokratskoga svijeta. I upravo naa tom stečenom i minuciozno izazvanom refleksu kreirana je i vođena dvadesetogodišnja antihrvatska kampanja s vrlo razornim posljedicama o zlim Hercegovcima u suvremenoj Hrvatskoj, čiji je usklik bio – vratite nam Srbe, uzmite si Hercegovce.
Treba zato jasno reći da ondje gdje nema minimuma mogućnosti ostvarivanja svoje nacionalne državnosti, nužno nestaje i hrvatskoga naroda, a opstanak jednoga naroda uvijek je određen i njegovim životnim prostorom. To je siguran povijesni pravac, pogotovo u situaciji kad formirana nacionalna država s prostornom komponentom, vrata upravljanja nacionalnom državnošću polovici svoga raseljenoga naroda drži zatvorenim. Institucionalna državnost je nužno vezana za teritorij, pa je utoliko i državnost Hrvata u BiH u okviru te države neodrživa bez realnog prostornog identiteta, kao što je neodrživa ukupna hrvatska državnost bez takve državnosti u BiH. Bez ostvarivanje minimuma državnosti putem političkih prava bez obzira na državne granice, nema opstanka ni nacionalnoga identiteta snažno rasljenih naroda, pogotovo kad je ta raseljenost plod višestoljetne podčinjenosti tuđim državama i namjernog uništavanja demografske komponente državnosti.
Zato je bitno:
Prvo, Republika Hrvatska kao nacionalna država prvenstveno zbog same sebe, dakle u realnom smislu zbog izravnoga interesa državljana Republike Hrvatske u Hrvatskoj danas, pojedinačno od Konavala do Krapine, od Iloka do Pazina, ima interes na sve načine pomoći i trajno stabilizirati održavanje političke i državne suverenosti Hrvata u BiH, te njihovoga biološkoga opstanka i demografskoga razvoja na BH prostorima. Umjesto pojma državljani u ovome slučaju se ne može koristiti pojam – građani. Tu komponentu hrvatske nacionalne državnosti nije moguće ojačati zbog golemoga pritiska na životni prostor i biološki potencijal hrvatskoga naroda u BiH, bez najuže integracijske političke veze s cjelokupnim hrvatskim narodom u – političkom Zagrebu.
Nužnost integracije
Bez te integracije neće opstati ni Hrvati u BiH, a bez njih neće opstati ni ovakva Hrvatska, pa ni hrvatski narod u budućnosti. Sve dok Ante iz Busovače ne bude jedan kritični djelić Istre, a Mladen iz Rovinja jedan kritični djelić hrvatske Busovače, Hrvatska je – neobranjiva i osuđena na propast.
A to može i mora osigurati samo državno-politički poredak Republika Hrvatske izbornim sustavom.
Drugo, temeljni preduvjet za opstanak hrvatskoga naroda jest njegova nedjeljiva i potpuno integrirana državnost. Državnost zakonski ili ustavno ne može biti oslonjena samo na jedan veći ili manji dio naroda, jer državnost nije selektivna kategorija niti se može selektivno primjenjivati. Svaka selekcija političkih prava, što je sinonim za ostvarivanje državnosti, je izraz podčinjvanja i neslobode. U interesu svakoga naroda svijeta je da njegova država u temelje svoje legitimnosti uvrsti doslovno svakoga državljanina, te da to bude armatura njenoga postojanja i razvoja. Polovična armatura državne građevine znači i polovičnu otpornost na oluje, zemljotrese, udare svih vrsta, a tek s cjelovitom i potpuno armiranom državnošću, znači s ugrađenim političkim pravima svih državljana, moguće je isplanirati optimalan broj katova nacionalne zgrade. Katovi zgrade u ovome slučaju su borba za svjetlo svijeta, odnosno – Plenkovićevim riječima rečeno, za razvoj, stabilnost, sigurnost, obnovu i blagostanje. Ukoliko je slabija armatura, a u današnjem slučaju stanje državne građevine Republike Hrvatske zbog katastrofalnoga izbornoga sustava i ustavnih rješenja stoji na manje od jedne petine potrebne čelične armature, utoliko su ispraznije riječi i politički programi razvoja Hrvatske. Običan maestral ih može poremetiti, a Hrvatska je od svoga utemeljenja izložena, kako unutarnjim, tako i izvanjskim nasrtajima.
Zbog toga je arhitektu Plenkoviću danas nužno postaviti pitanje je li mu zgrada stabilna i koliko visoku može izgraditi na ovakvim temeljima, kad se jasno deklarira u Saboru interesima njenih stanara kako on kaže – hrvatskoga čovjeka?
Upravitelj građevine koji je protiv ugrađivanja najsnažnije raspoložive armature u temlje i nosive zidove je, ili lud, ili namjerno nanosi štetu vlasniku. Vlasnik državnosti je hrvatski narod, upravitelj je postojeća politička struktura.
Izborni sustav je najvažniji osigurač nacionalne državnosti
Treće, državni poredak koji počiva na deset izbornih jedinica u Hrvatskoj, uz još jednu izbornu jedinicu koja separira i diskriminira polovicu hrvatskog naroda samim svojim postojanjem, a ne brojem mandata koliki god on bio, kako se najčešće pogrešno i uskostranački predstavlja, te još jednu koja tu diskriminaciju koristi za implementaciju stranih interesa u potpuno rascjepkano i sve udaljenije državno tijelo Republike Hrvatske, a sve u ovakvim realnim i prije svega geopolitičkim i povijesnim okolnostima; tempirana je bomba. Takav državni poredak ne uvažava realnost, opasnosti po nacionalnu državnost, jako slabi sigurnosne mogućnosti države i jako pogoduje nastavku povijesnih pretenzija prije svega srpskom i nikada posve isključenom talijanskom imperijalizmu, te neoosmanskim ambicijama u BiH, koje rukovodstvo Bošnjaka ni ne skriva i ne smije ih se podcjenjivati pogotovo u sinergiji ili savezima sa srpskim interesima u globalnom preslagivanju. Izborni sustav je najvažniji osigurač nacionalne državnosti. Zbog toga je u takvim okolnostima iznimno bitno, zapravo egzistencijalno, stvoriti sustav sveukupne nacionalne legitimacije svakoga zakonodavnoga mandata, jer je to jedino jamstvo koncentracije nacionalnih interesa u zakonodavnom tijelu države.
Hrvatskom narodu na području Republike Hrvatske egzistencijalni je interes politička integracija Hrvata iz BiH u nacionalni državni poredak. Hrvati u BiH svoju hrvatsku nacionalnu državnost ostvaruju točno onoliko koliko ostvaruju suvereniteta na području BiH, a to izravno ovisi od toga koliko su integrirani u državne i političke temelje jedinstvene hrvatske nacionalne državnosti. Jer bosansko-hercegovačke nacionalne državnosti nema, niti je smije biti. Koliko god na taj način dobivaju Hrvati u BiH jer imaju snažniju Republiku Hrvatsku kao oslonac, jednako toliko dobivaju Hrvati u Hrvatskoj, jer imaju snažno uporište u upravljanju zajedničkom državnošću na prostoru Bosne i Hercegovine koja je neraskidiva geopolitička cjelina s Republikom Hrvatskom. Ili je blagoslov ili smrtna opasnost, ovisno o hrvatskoj političkoj mudrosti u osmišljavanju državnoga poretka.
Nužno je reći da puna hrvatska nacionalna državnost u BiH ne može imati utemeljenje u političkom Sarajevu, nego isključivo u političkom Zagrebu, pri čemu je opet nužno istaknuti da to nije negacija zajedničke države Bosne i Hercegovine, nego jedini način njenoga konstitutivnoga opstanka, što jest u strateškom hrvatskom nacionalnom interesu.
Četvrto, jedini neagresivni, civiliziran i politički posve univerzalno prihvatljiv način integracije cjelokupnoga hrvatskoga naroda jest – izborni sustav i odlučivanje svih državljana o hrvatskoj nacionalnoj državnosti. Jedini. Postoje i drugi načini, ali oni su svi ili neuspješni ili nasilni, dakle neprihvatljivi.
Vozimo li pravom cestom
Jer državljanstvo jest ili nije, ne može biti iseljeno ili tuzemno, domaće ili strano, polovično ili tročetvrtinsko. Ne može jedan državljanin o drugome bez njegove suglasnosti donositi zakon, pa bez njegovoga političkoga legitimiteta ili narodski rečeno blagoslova onda odlučivati što mu je učinio, je li to dovoljno, dobro, loše, može li se bolje više i treba li uopće!?
A upravo to imamo danas u Hrvatskoj, to je temelj djelovanja Milasovoga ureda.
Zato je to tragikomično.
Republika Hrvatska, da bi njen zakonodavni dom mogao biti izraz punoga suvereniteta cjelokupnoga hrvatskoga naroda, a zakone jednoga naroda ne bi smio donositi nitko bez toga legitimiteta, niti mogu biti potpuni i suvereni bez njega, jednostavno mora postaviti pitanje danas – ljudi moji vozimo li mi pravom cestom?
A ne vozimo.
Tisuće je živih primjera za to.
Pa se onda vratiti na polazište i početi od početka.
A na početku uvijek bijaše – Riječ.
Riječ je ustavna regulacija temelja, a temelji su kako bi Plenković rekao – ljudi.
Kako se i Plenković javno potpuno slaže s tim da su hrvatski ljudi temelj svega, primjereno bi bilo da milijunima hrvatskih državljana, toj živoj esencijalnoj armaturi, vrati temeljno političko pravo i osigura jednakost u njegovome ostvarivanju, pa da tako postigne potpuni državni legitimitet Sabora, a onda i vlasti. Prvenstveno svoje. Jer jedino na taj način njegova izjava, da su u središtu njegove politike hrvatski ljudi imala bi pokriće. Inače je sve drugo ili muljaža ili nasilje.
Nije nacionalno relevantno pitanje i pogotovo to nije nimalo bitno za ostvarivanje državnosti jednoga naroda, koliko će ljudi iz Metkovića, Varaždina, Požege ili Virovitice biti u Saboru, odnosno na izbornim listama, a pogotovo nije nikakvo jamstvo statusu Hrvata u BiH, Argentini, Srbiji ili Mađarskoj to što će u Saboru biti neki tamošnji Hrvat. Bitno je da svaki saborski mandat mora imati legitimitet cijeloga hrvatskoga naroda i svakoga toga Hrvata, da mora biti ponuđen cijelome narodu na provjeru, kako bi se izbjeglo biranje istrijanstva, dalmatinstva, slavonstva, a postiglo izbor hrvatstva bez kojega ništa od navedenoga nije – hrvatsko.
A mora biti.
To onda znači i političku odgovornost za ostvarivanje integralne nacionalne politike a ne lokalnih interesa počesto posve suprotnih nacionalnim. Lokalni se interesi uređuju tek nakon uređivanja nacionalne arhitekture i odgovarajućim zakonskim poretkom, kako bi uopće mogli imati čvrst sadržaj i čvrst državni oslonac i izbjegli destruktivnu alternativu. To je usporedivo s kralježnicom, i nogama i rukama. Slaba i bolesna kralježnica nužno paralizira ruke i noge, zdrava im daje i snagu i humanu svrhovitost. Tek tako se može ostvariti potpuna armatura nacionalne državne građevine i planirati izgradnja visokih katova za vidokrug potreban za usporedbu i natjecanje za svijetlo svijeta s okružjem i konkurencijom.
Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr
