Petar Mišo Mihočević: ‘Podobnost je postala preduvjet preživljavanja u Hrvatskoj!’
Pričuvni pukovnik Hrvatske vojske u mirovini i veteran Domovinskog rata Petar Mišo Mihočević u razgovoru za naš portal otkrio je niz zaznimljivih promišljanja, od nedavne proslave obljetnice oslobađanja juga Hrvatske do današnjih odnosa sa susjednom Srbijom. S obzirom na to da je Mihočević bio direktor „Dubrovačkih ljetnih igara“, dotaknuo se i uloge u kulturnom životu Hrvatske.
Kako ste doživjeli proslavu oslobađanja Juga Hrvatske? Na koji način su dubrovački branitelji bili uključeni u samu proslave?
Dubrovnik je zaslužio proslavu svake godine
Iskreno – kao iznenađenje, ugodno, jer se je netko sjetio sjetiti se, što, jednako kao i reći ‘hvala’, nije baš imanentno ovom narodu. Sjećanje kroz pobjedu slojevita je prigoda koja ne slavi samo, nego i odaje poštovanje cijeloj zajednici koja je pobijedila nečovječnost i divljaštvo, srcem nad tenkovima, pobjedom duhovnog naslijeđa i nacionalnog ponosa nad mitomanskom ludošću. Kod nas sjećanja na Domovinski rat nažalost iz zasjede redovito vrebaju neki nevjerojatni zombiji koji se ne mogu dovoljno naplakati nad propašću Velike Srbije što je Jugoslavija u svojoj biti bila od 1918. Tim više je ovo obilježavanje imalo kardinalnije značenje i simboliku. I to takvu da se niti oni koji su nas klali tih godina, i ove jugo-plačivagine kojima su zakulisni vlasnici Hrvatske bezočno omogućili sudjelovanje u najvišim redovima vlasti, nisu oglašavali. Što ne znači da su njihove ‘patnje’ prestale biti jednim od tumora države stvorene na krvi i kostima poginulih. Ipak, na jednom pripremnom sastanku proslave, tražio sam promjenu prvotnog naslova: ‘Deblokada Dubrovnika … Itd’. Dubrovnik je deblokiran u svibnju 1992. Zašto bismo sami falsificirali povijest i prilagođavali je političkom sjećanju? Vrlo me je zasmetao takav naziv, i zato jer me podsjetio na 26.5. te godine kad sam se javio na Radio Dubrovnik iz netom oslobođene Mokošice, prvog oslobođenog područja uopće, što je u Dnevnim novostima Hrvatskog radija bila otprilike peta vijest po redu. Sumnjati sam trebao početi već tada. Da citiram pokojnog gospara Ivana Šibla, na pitanje je li ikad u životu pao u nesvijest: ‘U nesvijest nisam, ali sam 1971. pao u svijest i otad mi je stalno loše.’ Poistovjećujem(o) se, zar ne? No, obilježavanje i čitav program napravljeni su krajnje profesionalno, svatko je bio pozvan. Naravno da je neizbježno pojedinačno nezadovoljstvo i gunđanje, ali 25 godina nakon nečega što je po prirodi stvari bilo, postojalo i ustrojeno sasvim drukčije, nije moguće ne ‘zaboraviti’ nekoga. U ime sebe, kažem: hvala, zaslužili smo, i to svake godine!
Izgubili smo se u svakom smislu
Čitav život ste vezani u kulturu, a bili ste i direktor „Dubrovačkih ljetnih igara“. Po Vašem mišljenju, li danas uopće hrvatska kultura, odnosno jesmo li na putu da izgubimo svoj kulturni identitet?
Mi smo se već izgubili u gotovo svakom smislu, tj. izgubilo nas je negdje u bespućima nezasitnosti, do onog nedavnog nesretnog slučaja u kojem je vodoinstalater postao ravnateljem knjižnice. Očitije je sve počelo legendarnim kilom mozga u hrvatskom Saboru, usprkos javno poznatoj činjenici da sam autor nije bio vlasnik velikih moždanih funkcija i funkcionalnosti. Ali on je bio vlast, jedan od pitajboga koliko njih koji su tada negdje stavili kravatu prvi put nakon svoje maturalne zabave. Skoro da je ići na koncerte bila postala sramota. Izokrenute su sve vrijednosti, redovita nazočnost u prvim klecalima na Svetoj misi osramotila je 10 zapovjedi. U prvobitnoj pljačkizaciji kapitalaca, najprije, najprvo i neumitno je načeta kultura. Od spaljivanja knjiga na ćirilici do izbacivanja Marulića iz škole i nije proteklo previše vremena, ali ne bi bilo nelogično da su se te dvije stvari događale u isto vrijeme. Mi živimo Ecovo Ime ruže, s desna na lijevo i obratno – strah od znanja i podobnost/poslušnost kao preduvjet (i fizičkog) preživljavanja u rukama je likova s kravatom. A usporedno svemu i svačemu, događa se dosta nevidljivo i najveća objektivna opasnost – užasne, silikonske promjene standardnog hrvatskog jezika; jezika kao osnovnog i najvitalnijeg determinatora svakog nacionalnog identiteta. Dok ćemo u egzistencijalnom smislu postati radna marva tuđinskom kapitalu, dotle ćemo iz/gubiti jezik. Taj gubitak počeo je mađarizacijom govornog jezika u tzv. sredstvima javnog općenja. Gubeći jezik, gubimo identitet u svakom obliku. Caeterum censeo da je o kulturi uzaludno raspravljati, u zemlji koja u 25 godina nije uspjela definirati niti nešto tako konkretno kao što su državne granice.
Britanska percepcija Balkana
Vi ste jedan od rijetkih Hrvata koji održava odnose i s engleskog kraljevskom obitelji. Kao dobar poznavatelj engleske politike i tradicije možete li nam pojasniti povijesne veze Velike Britanije sa Srbijom? Je li Srbija instrument britanske politike na Balkanu?
Nisu te veze tako bliske kako bi se moglo činiti, i one blijede s vremenom. Nisam povjesničar, daleko od toga, pa možda ukratko opet konkretan primjer – dok je pokojni Sir Michael Foot sa Hrvatima u Londonu morao organizirati tajne projekcije svog dokumentarca ‘Dva sata od Londona’, snimljenog kod nas na živom ratnom terenu 1992., dotle su Srbi imali popriličnu naklonost Velike Britanije općenito. Ne smijemo previdjeti da je tzv. jugoslavenska kraljevska obitelj 1941. hrabro pobjegla baš u London, da su veze i povezanosti među svim kraljevskim obiteljima često u prvom koljenu, da je diplomaciju od 1945. nastavio Beograd, pa ne smijemo se čuditi toj naklonosti. Edward VI i njegova preelegantna Wallis Simpson nisu posjetili Dubrovnik u Hrvatskoj, nego u Jugoslaviji. Percepcija Balkana općenito i Kosovska ‘kriza’ (genocid) kasnih osamdesetih nemjerljivo su otežali bitku Hrvatske da uopće postane zaseban zemljopisni pojam. Nakon nekog vremena je, da ne zaboravimo, Margaret Thatcher je svojom legendarno odlučnošću javno izgovorila potporu njene Vlade Hrvatskoj. Možda je od tada britanska politika pala u svijest i počela na Srbiju gledati drukčijim očima. Nisam ja ni geopolitičar ili tajni agent – u načelu, sve male zemlje imaju nečiji protektorat, ali kod Srbije konkretno nije jasno tko bi to mogao biti. Njih niti Rusija, u koju se zaklinju do današnjeg dana, baš ne ‘percipira’, što se vidi iz toliko toga. Koliko Srbija može obraniti ruske interese obzirom na zapad ili koliko je zanimljiva zapadu po istom pitanju, tko bi znao. Kao puki laik, mislim da se Srbija ne može oporaviti od tako sramnog poraza koji je završio traktorijadom i da se ne može pomiriti sa sudbinom ‘pašaluka’ koju je sama zaradila na tuđoj krvi, u tuđoj zemlji. Koliko joj u tome netko pomaže, teško je reći. Protiv njihovih eventualnih sponzora ništa ne možemo, pogotovo s našim diplomatskim servisima za diplomate i njihove obitelji.
Afera Agrokor i građanski neposluh
Trenutno je aktualna afera „Agrokor“ čiji konačni rasplet može imati nesagledive posljedice na gospodarstvo i naše društvo u cjelini. Trebaju li branitelji reagirati u ovakvoj situaciji kada se ne radi o njihovom statusu, nego o krizi koja pogađa cijelu Hrvatsku?
Moje mentalne sposobnosti (možda ja imam samo 10 dag mozga, a ne cijeli kilogram), ne mogu obuhvatiti pojam ‘Agrokor’. Ukratko, mislim da je taj ‘predmet’ dovoljan razlog za građanski neposluh. Branitelji, naravno. Svi ostali – naravno. Ali – kreatori ove zemlje bez granica obradili su sve detalje unaprijed – na iskustvu SUBNOR-a kao moćne organizacije koja je štitila interese boraca, domislilo se je da se braniteljima pruži sloboda udruživanja – u par tisuća udruga. Na istom načelu imamo i 520 općina – usitnjeni, raspršeni, ‘ne mogu nam ništa’. Količina nemorala kod nas zabezekne me nekoliko puta dnevno. Šizimo po društvenim mrežama, internet ogoljuje i truje, kravate ostaju. I izglasuju da banke imaju pravo što pljačkaju narod – po zakonu.
Dubrovnik cijele godine posjećuju turisti visoke platežne moći. Grad ima iznimno visoke prihode. Kako se taj novac troši? Što mislite o novom gradonačelniku?
Dva mandata prethodnog gradonačelnika nisu pokazala da je Dubrovnik bogat Grad, osim po razmnožavanju souvenirskih, kitch i uslužnih štandova, po broju restoranskih stolova na ulicama i po nesavladivom broju posjetilaca s kruzera. Dakle, u što je utrošeno osam godina bogatstva, praktički je nevidljivo. Novog gradonačelnika i javno podržavam od prvih koraka koje je poduzeo skoro po preuzimanju mandata. Siguran sam da mu dosta vremena odlazi na ispravljanje vrlo krivih Drina koje je naslijedio, ali mi građani i vidimo da ih ispravlja. Kako nisam nikada nikome bio podoban, jer ne idem u komitet po svoje mišljenje, tako niti ne vidim iz koje je on stranke. Najvažnije jest da je podoban Gradu i građanima.
Prošlo je vrijeme Velike Srbije, „načertanja“ i klanja po kućama
Vi ste pričuvni pukovnik Hrvatske vojske u mirovini i veteran Domovinskog rata. Kako gledate na stalnu verbalnu agresiju iz Srbije? Treba li Hrvatska uopće održavati odnose sa srpskom politikom koja se nije mnogo odmaknula od velikosrpske ideologije iz devedesetih?
Kao prvo, ja mogu samo misliti da imam čin pukovnika, jer me je o rješenju o unapređenju nađenom u nečijoj ladici u MORH-u telefonom obavijestio jedan stari ratni drug kad sam već bio otišao iz HV. Kao drugo, mene se to ne tiče. Odličja i čin, kojigod da jest, vratio sam ondašnjem vrhovnom zapovjedniku Ivu Josipoviću u trenutku kad sam saznao da je Ivo Sanader također pukovnik. Koje je vojske pukovnik on, svakako ne mogu bit ja. Kao treće, moja mirovina je sva moja, od rata sam dobio samo onih 4 – 5 godina staža, i niti jednu kunu.
Prošlo je vrijeme ‘načertanja’, klanja po kućama u ime vlastite ugroženosti, pečenja katoličkih svećenika na ražnju, davanja hrvatskih zemalja drugima, lijepljenja krivica i iskrivaljavanja prošlosti, završene su promjene granica, razotrkivena slavna herojska prošlost zapisana u porazima. Doima se da je Hrvatska jedina zemlja koja uopće sluša što oni govore i što im se priviđa, ali državna politika nastavlja beztestisno čak i blagoslivljati srpske paranoje i mitove, dopušta im da dijele vlast, da blate zemlju u, i od koje žive. Njihovo stanje permanentne ugroženosti i obespravljenosti ne dopušta im se sjetiti koliko su, vrlo nedavno, pobili hrvatske djece u Hrvatskoj, ali je zapanjujuće to da se toga ne mogu sjetiti niti oni sa kravatama. Nedavno sam na društvenoj mreži otvoreno napisao da se oni i njihova politika moraju pokriti po ušima, od stida zbog svojih činjenja. Umjesto toga, zbog hrvatskog pizdoizma, oni su ugledni saborski zastupnici, dožupani, načelnici, sa back-upom u tzv. socijal-demokratima u kojima ne prestaje tinjati tuga za Titom i njegovim vremenom. Česta uzrečica moje bake: Nitko te ne može upropastiti kao ti sam sebe. Jedina razlika između onda i sada jest u tome da smo svi bili 30-ak godina mlađi. Nije malo, ali je nepovratno. Baš kao Velika Srbija.
Izvor: Marin Vlahović/dnevno.hr
