U posljednje vrijeme u medijima se digla velika rasprava oko fenomena Hrvatske pravoslavne crkve, vjerske zajednice koja još nije registrirana u Republici Hrvatskoj, a pitanje je hoće li je i biti. U početku me ta tema nije osobito zanimala, pa joj nisam pridavala neku važnost. No, kada su na različitim portalima krenule različite i zbunjujuće informacije o ovoj pravoslavnoj ”crkvi”  koja ima  dva različita arhiepiskopa od kojih je jedan kako se časte u međusobnim optužbama ”bugarski raspop”, a drugi ”osoba koja po potrebi mijenja svećenička i redovnička odijela”, pomislih, tu nešto nije u redu. Tko je zapravo arhiepiskop Aleksandar Radoev Ivanov, a tko Bonifacije Andrija Škulić, još nikome nije sasvim jasno. Još će se o ovim temama voditi rasprava. Zatim se pojavila i treća struja iste ”crkve” koja zainteresiranoj javnosti stvara još veću zbrku. Jesu li ovakvi fenomeni u suvremenom pravoslavlju rezultat politikanstva ili nekih novih trendova, ostavljam čitateljima da sami prosude.

Isto tako, često se zgrozim kad čujem da Hrvati imaju jednu vjeru, a Srbi drugu. To je posve pogrešno. Katolici i pravoslavci ispovjedaju jednu vjeru (Nicejsko-carigradsko vjerovanje) i jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu koju je utemeljio Isus Krist. Kao što Krist nije u sebi razdijeljen, kako to kaže apostol Pavao, tako ni njegova crkva koja predstavlja mistično tijelo Kristovo ne može biti razdijeljena (Usp Gal 3,28). Što smo bliži Kristu to smo bliži jedni drugima, a sve tragične podjele i raskoli kako u istočnom tako i u zapadnom kršćanstvu događaju se upravo onda kada se udaljavamo od ljubavi i Riječi Božje. Uzroci raskola i podjela u istočnoj i zapadnoj crkvi bili su često puta rezultat različitih zastranjenja, ideologija, laži, oholosti i pohlepe. A znamo tko je Otac laži i kome je najviše u interesu da se dijelimo i udaljavamo. Kada na mjesto Kristovo u našim crkvama dođu ideologije, laži, sebični interesi i materijalne vrijednosti ne samo da se udaljavamo od Božje riječi nego postajemo gluhi i slijepi jedni za druge, a naše secrkve pretvaraju u ”pećine razbojničke” (Usp. Lk 19,46). Jedinstvo kršćana nije samo bila duboka Isusova želja i molitva, nego je i san svakog pravog kršćanina kako na Istoku tako i na Zapadu. Tko god je bio na hodočašću u Jeruzalemu mogao je osjetiti ljepotu kršćanskog zajedništva u velebnoj bazilici Svetog Groba gdje se kršćani iz cijelog svijeta sastaju u sabranoj molitvi kako bi u svojim srcima čuli Božji glas.Ne zaboravimo da naša braća i sestre na Bliskom istoku i dan danas trpe bjesomučne progone o kojima Europa koja se sve više odriče kršćanskih korijena pod maskom lažnog humanizma hladno šuti.Zato je potrebno da se podsjetimo da smo jedna Crkva i kad pati jedan od udova te Crkve, pati čitavo Tijelo. Isto tako valja naglasiti da se naša zemlja nalazi na razmeđi Istoka i Zapada i još od najranijih vremena se susretala s latinskim i bizantskim utjecajima kao i druge zemlje u mediteranskom bazenu. Stoga jedna i druga tradicija čine okosnicu hrvatskog kulturnog identiteta. Upravo je zbog toga potrebno neumorno graditi dijalog ljubavi i mira između katolika i pravoslavaca na temeljima kristocentrizma i ekleziologije zajedništva bez obzira na poteškoće i zamke koje nam stoje na putu. Ono što predstavlja kamen smutnje su neznanje i nepovjerenje. Zato treba reći za one koji ne znaju da je poistovjećivanje vjere i nacije opasno krivovjerje. Pravoslavna crkva je osudila etnofiletizam na Carigradskom saboru 1872. godine. Stoga, kada vidimo da neki predstavnici Srpske pravoslavne crkve pod idejom svetosavlja zagovaraju velikosrpsku ideologiju ni na koji način ne smijemo pomisliti da je to i službeni stav ove nama sestrinske Crkve. Svetosavlje ili svetosavski nacionalizam se ne odnosi primarno na velikosrpsku ideologiju, nego na okristovljenje srpskog naroda i njegovo prožimanje evanđeoskim vrijednostima.

Činjenica je da je suvremena Srpska pravoslavna crkva nastala ujedinjenjem Karlovačke patrijaršije, Beogradske mitropolije i crnogorske mitropolije i od 1920. g. kada je proglašena Srpska patrijaršija ima kanonsku jurisdikciju na području koje obuhvaća terirorij nekadašnje Kraljevine SHS. Neki poput arhiepsikopa Aleksandra Ivanova SPC optužuju za simoniju i krivotvorenje povijesti. Teško ćemo saznati tko je u pravu, jer se tim pitanjima ne bavimo, ali ako netko misli da mu treba jedna crkva jer je druga nastala na grijehu taj put nas može odvesti u drugu herezu koja je u povijesti Crkve poznata kao donatizam. Donatizam je bio pokret koji se u ranokršćanskoj afričkoj Crkvi pojavio u 4. i 5. stoljeću, a nazvan je po berberskom kršćaninu Donatu koji je držao da crkva mora biti crkva svetaca, a ne grješnika i da sakramenti koje su primili traditori (izdajnici), svećenici koji su u doba progona, prema njihovom mišljenju, činili izdaju drugih kršćana, ne vrijede.Ova hereza je osuđena na crkvenom saboru u Arlesu 314. godine, a o njoj je pisao i sv. Augustin u svojim djelima naglašavajući da ne može biti suparničke Crkve i da su sakramenti učinkoviti zbog Božje milosti, a ne zbog čistoće  i ispravnosti nekog svećenika. Ako je svećenik zastranio na bilo koji način, a znamo da je valjano primio sakrament svetog reda, to ne znači da se vjernik kod takvog svećenika ne može ispovjediti i pričestiti. Mi se kao katolici ne želimo miješati u unutrašnje odnose pojedinih pravoslavnih crkava, ali ako netko želi ići u neku novu crkvu samo zato što ne želi s oltara više slušati iritirajuće propovjedi o nacionalističkom šovinizmu zašto se o tome javno ne očituje? Od pravoslavnih vjernika se u Republici Hrvatskoj očekuje da iznesu svoje mišljenje ne samo Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, nego jednako tako i Makedonskoj pravoslavnoj crkvi i da ne  nasjedaju na prijevare i manipulacije. U ovim raspravama između zbilje, prijevare i ideala neće pobijediti ništa drugo nego istina. U izvrsnom članku Atanasija Atanasijevića, urednika pravoslavnog bloga na hrvatskom jeziku orthodoxhr.blogspot.hr jasno piše da se vjernici pravoslavci mogu ispovijedati ne samo u SPC-u, nego i u Grčkoj, Rumunjskoj i drugim crkvama sukladno Zakonopravilu ili Nomokanonu (grč. nomos – zakon, kanon – pravilo),  koji predstavlja opći kanonski zbornik pravoslavne crkve. Opasno bi bilo ističe Atanasijević, držati pseudopravoslavne organizacije pravoslavnim samo zato što se one tako nazivaju. Isto tako, u pojašnjenju članka piše da u pravoslavlju ne postoji nikakvo zakonodavstvo o nacionalnim crkvama, nego se svi zakonski akti odnose na jednu svetu Crkvu. Isus Krist nije stvorio crkvu naciju, pa tako etnički kriterij nije ključan u formiranju mjesnih pravoslavnih crkava. Ne smiju nas ideološka zastranjenja pojedinih crkvenih velikodostojnika u SPC-u navesti na pomisao da svi pravoslavni svećenici propagiraju velikosrpsku ideologiju i doktrine koje nemaju veze s vjerom nego mitovima i povijesnim krivotvorinama.

Niti sinkretizam, niti donatizam, niti etnofiletizam ne vode nas željenom kršćanskom jedinstvu, nego raskolima daleko od ideala  okristovljenja naroda Božjeg. Neka nam na tom putu izgradnje ekumenskog dijaloga pomognu primjeri Sv. Leopolda Bogdana Mandića i Bl. Ozane Kotorske.

Izvor: Silvana Dragun/hu-benedikt.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save