19. prosinca 1996. ‘Vatikanski ugovori’ – Sekularizam je postao politički projekt koji nema tolerancije!
Sveta Stolica i Republika Hrvatska su sklopile četiri ugovora:
– Ugovor o pravnim pitanjima,
– Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture,
– Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske,
– Ugovor o gospodarskim pitanjima.
Prva tri su potpisana u Zagrebu 19. prosinca 1996., a četvrti 9. listopada 1998. godine.
“Uloga organizirane religije svakako jest odgovorno komentiranje društvenih zbivanja, njena prisutnost u javnom prostoru je ne samo njeno pravo nego i obveza”, tvrdi prof. dr. sc. Frane Stančić.
U posljednje se vrijeme u javnom prostoru vodi intenzivna rasprava o pitanju je li Republika Hrvatska sekularna država. Odgovor na to pitanje u velikoj mjeri ovisi o ideološkoj pripadnosti davatelja odgovora, a razne “analize” daju se a da se prethodno ne definira predmet analize. Naime, gotovo svi sudionici rasprave o tome je li RH sekularna država pristupaju temi isključivo iz svog kuta gledišta, ne želeći sagledati širu sliku. Zbog toga je potrebno čvrsto definirati predmet rasprave zbog činjenice da se u našem javnom prostoru pojmovima sekularizma/sekularnosti najčešće pristupa ideološki, politizirajuće i isključivo.
Što je, dakle, sekularizam? Njegovo značenje varira u odnosu na kulturni krug i kontekst u kojemu ga se spominje, negdje znači isključivo toleranciju, negdje znači potpunu isključenost religije iz javne sfere, a negdje označava samo odvojenost Crkve i države.
Prema tome, prva teza koju postavljam je da sekularizam nema jedinstveno značenje u svim državama, odnosno pravnim krugovima. Međutim, kod nas se sekularizam, odnosno značenje čl. 41. Ustava, često definira u njegovu najstrožem značenju, onome koje potječe iz Francuske, odnosno ustavnog određenja Francuske Republike kao laičke, odnosno sekularne. Takvo određenje sekularizma znači, ali u kontekstu Francuske, potpunu isključenost religije iz javne sfere. Ono je posljedica tradicije, povijesnih kretanja uoči i nakon Francuske revolucije, ali i ono sadrži iznimke koje su također posljedica tradicije (primjer departmana Alsace-Moselle u kojem država financira vjersku poduku za tri priznate religije). Jedina država u Europi koja se svojim ustavnim uređenjem približila Francuskoj (i koja je uz Francusku jedina država koja nema nikakav oblik vjeronauka/religijske poduke u javnim školama) jest Slovenija.
S druge strane, u našem su se javnom prostoru pojavile i takve interpretacije čl. 41. Ustava na način da se naglašava samo njegov drugi stavak koji propisuje obvezu države da pomaže i surađuje s vjerskim zajednicama te se iz toga izvlači zaključak da RH nije sekularna država. Međutim, odgovor, bez obzira na smjer interpretacije, nije jednostavan ni jednoznačan. U našem društvu sekularizam je postao ideologija, politički projekt unutar kojega nema tolerancije. Zauzima se isključiv stav borbenog sekularizma prema kojemu za religiju unutar našeg ustavnog uređenja nema mjesta u javnoj sferi. Iz takvog tumačenja čl. 41. Ustava izvode se, zatim, stavovi (slabo ili nikako potkrijepljeni znanstveno-stručnim argumentima) o nesukladnosti tzv. Vatikanskih ugovora s Ustavom, nedopuštenosti konfesionalnog vjeronauka u javnim školama itd. Dosljedno prihvaćanje takvog tumačenja značilo bi i zabranu vjerskih sadržaja u javnim prostorima, zabranu dušobrižništva u zatvorima itd. Općenito govoreći, prihvaćanje takvog tumačenja čl. 41. Ustava i takvog definiranja „sekularne države“, značilo bi potpuno redefiniranje odnosa Crkve i države u RH, ali na neustavan način. Odnos Crkve i države Naime, ako analiziramo čl. 41. Ustava, vidjet ćemo, dakako, da Ustav propisuje odvojenost Crkve i države (čl. 41. st. 1.). Prema tome, nedvojbeno je da je RH sekularna država.
Međutim, što znači to da je RH sekularna država?
U svakoj državi pitanje odnosa Crkve i države predstavlja važno pitanje. Odgovor na pitanje kakav je odnos Crkve i države ujedno i predstavlja utvrđivanje statusa vjerskih zajednica na području države, kao i uspostavljanje slobode vjeroispovijesti kao jednog od temeljnih ljudskih prava. Općenito govoreći, može se reći da su se u teoriji (a i u praksi) iskristalizirala tri opća modela odnosa Crkve i države: 1) model državnih ili nacionalnih crkava, 2) kooperacijski ili konkordatski model i 3) model striktne odvojenosti Crkve i države. Jasno je da RH ne spada u model državnih ili nacionalnih crkava poput Danske ili Velike Britanije. Međutim, u koji od preostala dva modela spada? U Europskoj uniji zaista postoje uočljive razlike u shvaćanju i prakticiranju laičnosti/svjetovnosti pojedinih država. Te su razlike plod različitih nacionalnih povijesti i političkih kultura. Tako npr. francuski model shvaćanja i prakticiranja odvojenosti Crkve i države teži laicističkoj interpretaciji odnosa države i religija, odnosno praksi naglašene privatizacije religijskih uvjerenja i religijskih institucija. Taj pak model u pojedinim situacijama graniči s diskriminacijom. No postoje i drugi modeli odnosa sekularne države i vjerskih zajednica, u kojima laičnost političkih institucija ne sprečava, nego promiče uvažavanje i suradnju sa svim vjerskim zajednicama na dobrobit cijele društvene zajednice. Tu možemo spomenuti Njemačku i Austriju gdje su crkve i religije općenito percipirane kao važan sugovornik i suradnik države u izgradnji boljega društva.
Ako pažljivo promotrimo čl. 41. st. 2. Ustava, vidjet ćemo da Ustav propisuje obvezu državi da pomaže i štiti vjerske zajednice u njihovoj djelatnosti. Iz te činjenice jasno proizlazi da RH ne može spadati u model striktne odvojenosti, odnosno separacijski model kakav je razvijen u Francuskoj i koji pobornici teze o sekularnom ustroju RH koriste kao jedini validni model sekularnosti. Dakako, ovo istovremeno ne znači da Crkva i država nisu i ne bi trebale biti odvojene budući da Ustav propisuje odvojenost vjerskih zajednica i države. Međutim, radi se o odvojenosti u smislu nemogućnosti utjecaja vjerskih zajednica na ustroj i funkcioniranje države, kao i u smislu nemogućnosti utjecaja države na ustroj i funkcioniranje vjerskih zajednica.
Prema tome, nije moguće, prema ustavnopravnom uređenju Republike Hrvatske, miješanje Crkve u unutarnje stvari države, kao što nije moguće ni miješanje države u unutarnje stvari Crkve. U svemu ostalome moguća je i potrebna, a sa strane države i obavezna suradnja. Isključivo u tom smislu, RH je sekularna država, ali spada u kooperacijski model odnosa Crkve i države.
Dodao bih i sljedeće: uloga organizirane religije svakako jest odgovorno komentiranje društvenih zbivanja, njena prisutnost u javnom prostoru je ne samo njeno pravo nego i obveza.
Izvor: Prof. dr. sc. Frane Stančić, Večernji list/narod.hr
