Davor Dijanović: Ljudi se iseljavaju jer Hrvatska i na ekonomskom planu i dalje umnogome funkcionira kao socijalistička satrapija

Na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća pred više od četiri godine krenuli smo upozoravati na razmjere i posljedice sve snažnijeg iseljavanja ljudi iz Hrvatske. Pojedinci su i prije ulaska u Europsku uniju (EU), poučeni iskustvima drugih europskih zemalja, predviđali što će uslijediti na tom planu. S obzirom na to da u Republici Hrvatskoj na bitnim državnim funkcijama već skoro dvadesetak godina ne postoji državnička vizija gotovo Iseljavanjeniti za jedno područje upravljanja, nije postojao odgovor niti na ugrozu masovnog iseljavanja koja u kombinaciji s negativnim prirodnim prirastom dugoročno prijeti potpunim kolapsom države. Političari su na upozorenja stručnjaka odmahivali rukom, a u tome su im svesrdno asistirali tzv. mainstream mediji pod njihovom kontrolom.

Posljednjih mjeseci, kad se razmjeri iseljavanja više ne mogu skriti, postalo je „mainstream“, takoreći opće mjesto političkog vokabulara isticati demografiju kao ključno hrvatsko pitanje. No, budući da je kod političara u pravilu riječ o floskulama koje služe pridobivanju jeftinih političkih poena (većinu političara, koji nemaju doticaj s realnošću hrvatskog čovjeka, za iseljavanje je briga kao i za lanjski snijeg), na obzoru se ne vide suvisli prijedlozi kako riješiti detektirani problem. Nude se pseudo-rješenja kao što su povećanje dječjeg doplata ili povećanje porodiljske naknade koji sami za sebe ne mogu napraviti baš ništa. Ključni aspekti problema, a to su nedostatak vrijednosnih orijentira i promašeni ekonomski model, gotovo da se ne spominju.

Urgentno su potrebna administrativna i porezna rasterećenja

O nedostatku jasnoga sustava vrijednosti, u kojemu će se cijeniti rad, poštenje i žrtva za više ciljeve, već smo pisali više puta i na više mjesta, pa se ovdje ne ćemo odviše vraćati na tu temu. Pozabavit ćemo se radije nekim aspektima promašenoga ekonomskog modela koji generira iseljavanje iz Hrvatske. Riječ je o modelu koji bismo moglo nazvati kumsko-rodijačkim kapitalizmom (tzv. crony kapitalizam), a čija je bitna karakteristika da većina poslovnih subjekata u Hrvatskoj ne može uspjeti ako nema jaku vezu s političkim krugovima moći. Jasno je da je takav sustav – u kojem temelj uspjeha nije zdrava konkurencija i kvaliteta proizvoda i usluga, nego jake ortačke veze vlasnika tvrtki i političara na vlasti – dugoročno neodrživ. Iseljavanje iz Hrvatske, nezaposlenost, progresivni rast deficita mirovinskog i zdravstvenog sustava (koji će se kroz desetak godina naći pred potpunim kolapsom), nedostatak radne snage na pojedinim područjima (prema nekim procjenama u narednih petnaestak godina morat ćemo uvesti 150. 000 stranih radnika) itd. jasni su indikatori da ovako više ne može.

Rješenje hrvatskih problema, onaj dašak svježeg zraka koji je postao urgentan kao okidač pozitivnih promjena na planu ekonomije, nalazi se u ukidanju (često suludih) administrativnih barijera i u poreznom rasterećenju. U ovome području Hrvatska i danas umnogome funkcionira kao socijalistička satrapija. Poanta kapitalističkog sustava koji stimulira poduzetništvo je ta da poduzetnik može svoju ideju što laše plasirati na tržište, uz što manje komplikacija i zahtjeva od strane države. Kod nas je sustav napravljen tako da administrativne barijere i porezi već u startu destimuliraju bilo kakve poduzetničke incijative, bilo da je riječ o domaćim malim poduzetnicima s brojnim vrijednim idejama ili o „teškašima“ koji bi uložili veće svote novca. A sve zato da bi se novcem prikupljenim poreznom presijom (nebrojeni fiskalni i parafiskalni nameti) mogla financirati brojna i nedjelotvorna uprava čiji su zaposlenici biračka baza najvećih stranaka. Riječ je o začaranome krugu koji može proizvoditi samo daljnje gubitke i probleme.

Čega se boje političari i lokalni šerifi?

Ukidanjem nepotrebne papirologije i smanjivanjem poreza vjerojatno bi dio ljudi u državnoj upravi i državnim poduzećima dobio otkaz. No, administrativno i porezno rasterećenje generiralo bi niz pozitivnih ekonomskih promjena koje bi dovele do otvaranja novih radnih mjesta, na kojima bi se danas sutra uz nužnu prekvalifikaciju i sadašnji zaposlenici državne uprave mogli zaposliti. Prošlo je vrijeme kad su ljudi cijeli radni vijek radili na istome mjestu, a i dobro da je prošlo jer takav sustav proizvodi pojave mediokritetstva i neradništva (ne jednom sam čuo šale ljudi zaposlenih u javnome sektoru tipa: „došao sam na posao, a radit ću ako ću baš morati“).

Velike stranke veliki su protivnici navedenih promjena jer bi time izgubili kontrolu nad dobrim dijelom biračke baze (zato se i dalje umjesto propisivanja zabrane zapošljavanja u upravu guraju partijski kadrovi), a i lokalni šerifi imali bi manje mogućnosti dobivanja pod-stolnih provizija za guranje poduzetničkih projekata. Dakako, tu je i strah od gubitka sljedećih izbora i gubitka vodećih političkih položaja. No, ako Hrvatska vrlo skoro ne provede korjenite zahvate u poreznom i upravnom aparatu naći ćemo se pred zidom, a onda bi mogle doći u pitanje i sinkure političkih dužnosnika. Bez poreznih obveznika (a oni sve više odlaze u inozemstvo) nema niti plaća političara i njihovih pobočnika.

Mladi trebaju biti predvodnici promjena, a do promjena treba doći već „danas“

Jaka ekonomija preduvjet je postojanja kvalitetne demografske politike, ali ne i jedini faktor. Njemačka je ekonomski jaka država pa Nijemci svejedno nemaju dovoljno djece. Tu dolazimo do sustava vrijednosti koji je u Njemačkoj, ali i u mnogim drugim državama Zapada, okrenut protiv života. Riječ je o demografskome propadanju Zapada odnosno o „kulturi smrti“ o kojoj je govorio papa Ivan Pavao II. U ovome području Hrvatska ne bi trebala slijediti zapadne trendove koliko god da se oni često kamufliraju u „napredne“ ideje i (pseudo)ideologije.

Kad je riječ o mogućim promjenama, onda njihovi predvodnici mogu biti prvenstveno mlađi ljudi koji trebaju snažnije iskoristiti demokratske instrumente i više se organizirati na područje politike i civilnog društva. Oni su ti koji su najviše pogođeni lošom ekonomskom situacijom, a dobar broj njih, s obzirom na nezaposlenost, nije ni na koji način (za razliku od starijih naraštaja) ovisan o državi. S druge strane, trebamo imati na umu činjenicu da protestna biračka baza, koja bi mogla dovesti do promjena, sve više odlazi iz Hrvatske i da izgledi za promjene postaju sve manji. I zato bi do promjena trebalo doći već „danas“. „Sutra“ bi moglo biti prekasno.

Izvor: Davor Dijanović/hkv.hr

Odgovori

Skip to content