DON MARINKO MLAKIĆ: Glas iz pustinje
(2. adv-b)
Druga nedjelja došašća donosi nam lik Ivana Krstitelja. Ovaj prorok iznimno snažne i dojmljive osobnosti daje posebnu živost adventskom vremenu. Evanđelje nam ga predstavlja kao Glas koji viče u pustinji. Propovijeda krst obraćenja na otpuštenje grijeha i najavljuje dolazak Jačeg od sebe, Mesije kojeg narod željno očekuje. Prema Ivanu obraćenje je stav s kojim se čovjek treba pripremati na susret s Bogom koji nam dolazi.
Ivanovo propovijedanje na tragu je Izaijinog govora utjehe babilonskim sužnjima (prvo čitanje), dok im je budio nadu da će Bog čudesno zahvatiti u njihovu povijest i omogućiti im povratak u domovinu. Zbilja naš hod prema Božiću, naše upiranje pogleda u budućnost, kojoj na kraju vidimo Kristov drugi dolazak, i nije ništa drugo nego okretanje našeg bića prema vječnoj domovini – prema zajedništvu s Bogom.
Iz tog zajedništva smo potekli, za nj smo stvoreni, Krist nam ga je svojim povijesnim dolaskom omogućio.
Ivanovo propovijedanje treba zato shvaćati kao utjehu. Božji dolazak jest ponajprije utjeha svakomu koji čezne za slobodom duše, za oslobođenjem od spona grijeha… Grijeh je jedini čovjekov pravi neprijatelj. On ga iznutra zarobljava i priječi da bude u zajedništvu s Bogom.
Ivan je bio asketa (isposnik), čovjek posta, molitve i razmišljanja, sav oslonjen na Boga. U nastupu pred ljudima bio je gorljiv, jasan, oštar na jeziku, bez straha pred bilo kim. Bio je jako popularan. Mnogi su dolazili k njemu da ga slušaju. Ali opet duboko ponizan pred ”Jačim” od sebe… Nije mu dostojan, kaže, niti obuće odriješiti na nogama.
Ivan predstavlja istinskog čovjeka. Isus je za nj kasnije kazao da je ”najveći rođen od žene”. On je čovjek nade: vjeruje, naviješta i svjedoči novi Božji svijet.
Pokorom i molitvom postao je slobodan da može nadvladati sve protivštine i zablude koje bi ga u tome priječile.
Što nama danas poručuje Ivan – Glas iz pustinje? Ponajprije nas poziva da pođemo u pustinju i da slušamo Božji glas. To, naravno, ne znači da trebamo doslovno ići u daleke pustinje već da u ove adventske dane trebamo odvojiti vrijeme za osamu i tišinu, za molitvu i razmišljanje. Bog i nama, baš kao i Ivanu, želi progovoriti. Ali on nije nametljiv. Gotovo ga je nemoguće čuti u buci različitih glasova koji nas svakodnevno okružuju. Moderni način života, njegov izbezumljujući ritam, vrlo agresivno odvlači čovjeka od njega samoga. Oduzima mu tišinu, odvlači mu pažnju. Čovjek tako nije sposoban osluhnuti glas iz pustinje: glas koji nadilazi vrijeme i prostor, glas koji nije podložan trendovima i pomodarstvima, nego nas vrlo ozbiljno upozorava kako nismo stvoreni za zemlju, za prolazno, već za nebo, za neprolazno. I zbog toga svatko od nas treba stati pred svoju savjest, suočiti se s vlastitom grješnošću i iskajavati je.
Opasnost je također da u ovoj buci i vrevi kojekakve druge glasove oko sebe olako proglašavamo Božjim. Zato valja malo zastati, povući se u pustinju vlastitog srca, posvetiti vremena sebi i svojoj duši… Pustinja je mjesto gdje se život reducira do golog opstanka. U tom vrlo surovom okruženju čovjek se neminovno suočava sa svojom krhkošću. Snažno doživljava potrebu za osloncem, za utočištem, za nekim tko će mu dati sigurnost. Teško je u pustinji biti nevjernik!
Potrebno je zatim krstiti se. To će reći: oprati se, očistiti svoju nutrinu, ukloniti iz nje svu ”kaljavu starež”, svu duhovnu prljavštinu, sve što priječi taj spasonosni susret čovjeka i Boga. Apostol Petar nas poziva da budemo strpljivi, neokaljani, besprijekorni i u miru dok iščekujemo Dan Gospodnji (drugo čitanje).
Uzrastimo u nadi, okrenimo svoje duše prema Jakomu koji dolazi da nas krsti i posveti svojim Duhom Svetim.
Don Marinko Mlakić
