DON MARINKO MLAKIĆ: Svjedok Svjetla
Pred nama je i ove nedjelje, treće došašća, lik Ivana Krstitelja, lik koji adventskom vremenu daje posebnu živost. Danas čitamo kako ga u svom evanđelju predstavlja apostol i evanđelist jednakog imena – Ivan. On najprije ističe Krstiteljevo ime: Ivan (hebr. Johanan). Prevedeno na hrvatski ono znači: Jahve (Gospodin) je milostiv. U biblijskom duhu ime upućuje na identitet osobe te je istovremeno i poziv istoj kako da sama sebe ostvari.
Tko je onda Ivan Krstitelj i koje je njegovo poslanje?
Evanđelist za nj kaže da je bio svjedok Svjetla. Sam da nije bio svjetlo. Svjetlo se u našoj simbolici redovito povezuje sa životom, s istinom i mudrošću, s dobrim utiscima i ugodnim raspoloženjima. Biti obasjan svjetlom, doživjeti da ti osvane, to znači doživjeti autentičnu ljepotu i radost života.
Simbol svjetla posebno je drag evanđelisti Ivanu. On već od proslova svoga evanđelja Isusov dolazak u svijet predstavlja kao dolazak istinskog Svjetla. Isus je svjetlo u kojem je sam izvor života. Sve je po njoj postalo i bez nje nije postalo ništa. To svjetlo, piše Ivan, ima snagu da prosvijetli svakog čovjeka te on ne hodi u tami već da ima svjetlo života.
Prema tome, zadaća Ivana Krstitelja je probuditi u ljudima najdublju želju našega bića, često uspavanu, za Svjetlom u kojem ćemo pronaći puninu života, te ih uvjeriti da takvo Svjetlo postoji, da ga je moguće susresti i doživjeti njegovo prosvjetljenje.
U tom smislu Ivanov poziv je vrlo aktualan i za nas, osobito zbog svih bezbrojnih i zavodljivih lažnih svjetala te još lažnijih prosvjetitelja koji nas danas okružuju i agresivno salijeću. To su svjetla i svjetlila koja lako zasjaju ali još lakše izgube svoj lažni sjaj. A onda se pretvore u gusti dim smrti koji nas guši i oduzima nam životni dah. Jedino svjetlo koje nas uvodi u istinski život je Isus Krist. Njega valja prepoznati i poći mu ususret.
Ivan Krstitelj je sav svoj život podredio zadaći da ljudima posvijesti tu stvarnost. Zato se predstavlja kako „Glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!“ On odlučno odbija sve one naslove i uloge koje su mu drugi pridavali. Nikako ne želi da pažnja ljudi bude usmjerena na njega već na Onoga koji za njim dolazi i komu on nije dostojan odriješiti obuće na nogama. Ivan želi pokrenuti ljudska srca na pokajanje zbog grijeha i na obraćenje. Živa želja za obraćenjem jedini je stav s kojim možemo pravo prepoznati i primiti Krista.
Kasnije će svojim učenicima kazati da je on onaj na kojem u punini počiva Duh Božji i koji će u potpunosti ispuniti Božja obećanja o kojima je prorokovao prorok Izaija (prvo čitanje). Isusovo krštenje, za razliku od Ivanovog, neće biti samo simbolički čin pokajanja već sakrament koji u sebi nosi snagu oproštenja i novog rađanja, snagu novog stvaranja čovjeka, koji se je onečovječio zbog grijeha i smrti.
Novo rođenje za puninu života, rođenje odozgor, ne događa se poput prvoga, tjelesnog, koje nam se dogodilo voljom drugih, bez naše volje. Ovo drugo traži naše osobno opredjeljenje. Zato nas Ivan poziva da se pripravimo, da stavom obraćenja krenemo ususret Krstu i tako mu omogućimo da nas svojim svjetlom obasja i ispuni našu glad za nebeskim životom.
Završimo naše razmišljanje mislima sv. Pavla, čiji odlomak iz Prve poslanice Solunjanima imamo za drugo čitanje. Pavao poziva da se radujemo uvijek. Radost je bitno obilježje prisutnosti Duha Božjega u ljudskom srcu. Doduše, moguće ju je pobrkati s lažnom radošću koju smo skloni tražiti u prolaznim užicima – primjerice u alkoholu, drogi, u raskalašenim zabavama, u grješnoj i neurednoj spolnosti…
Pavao poučava Solunjane da se istinska radost pronalazi samo u zajedništvu s Bogom. Njima i nama zato poručuje: Molite bez prestanka i u svemu zahvaljujte Bogu! To je volja Božja za nas u Kristu.
Don Marinko Mlakić
