Josip Jović: Saborski proizvođači panike
Televizijski ekrani, portali i tisak svakodnevno su zasuti crnim, često neprovjerenim vijestima, koje stvaraju masovnu depresiju, osjećaj besperspektivnosti i gubitak nade. Nekad se to radi s određenim političkim ciljem, a najčešće bez njega. Urednici valjda računaju kako crne vijesti lakše prodiru u javnost i podižu zanimanje gledatelja i čitatelja. No, nisu samo mediji u pitanju.
Stvaranju opće panike u velikoj mjeri pridonose i najodgovorniji ljudi ove zemlje, na primjer oni što zasjedaju u saborskim klupama kradući bogu dane, a narodu novac. Izdvojili smo tri najsvježija primjera.
Na opće čuđenje, predsjednik još uvijek najjače oporbene stranke Davor Bernardić podigao je silnu halabuku zbog tobožnje cenzure, a u povodu privremenog gašenja jedne satirične Facebook stranice.
Postavio je zastupničko pitanje Andreju Plenkoviću, kao da Vlada s tim slučajem ima bilo kakve veze. I površnim pogledom, površnim listanjem i čitanjem informacija i komentara lako je uvjeriti se kako je svaka priča o cenzuri deplasirana i lišena svake realnosti.
Ali eto, dobro dođe predstaviti se borcem za slobodu mišljenja i govora. Tako je barem Bernardić mislio, ali se ipak malo preračunao. Njegov nastup izazvao je samo kritike, nedoumice i podsmijeh.
Kriza u brodogradilištu Uljanik navela je cijeli niz zastupnika (Ivan Vilibor Sinčić, Banimir Bunjac, Ivan Pernar, Miro Bulj, Ante Sanader) da upozore kako ista opasnost prijeti i Brodosplitu, čak su ga usporedili s Agrokorom najavljujući njegov neminovni kolaps.
Iz splitskog brodogradilišta, srećom, brzo su stigli odgovori prema kojima je stanje baš suprotno: tamo radi 2500 radnika, među kojima tristo inženjera, ostvarena je dobit od 60 milijuna kuna, ugovorena je gradnja 17 brodova, osigurana je puna zaposlenost u iduće tri godine, itd.
Nešto ranije zastupnik Ivan Lovrinović sazvao je specijalnu konferenciju za novinare kako bi, pozivajući se na neimenovani izvor u Vladi, obznanio da je Europska komisija financiranje pelješkog mosta uvjetovala konačnim rješenjem graničnog spora s Bosnom i Hercegovinom.
I opet su stigli brzi demanti, kako iz Vlade RH, tako i iz same Europske komisije. Nije bilo nikakvog pisma o kojemu je Lovrenović govorio. I nikome ništa. Zastupnik nije smatrao potrebnim dodatno objasniti svoju alarmantnu vijest.
Da bi se pojavili u medijima, pojedini zastupnici nastupaju s bombastičnim izjavama, crpeći informacije iz tih medija, a ne iz realnog života. Ne znaju što bi sa sobom pa nastoje skrenuti pozornost na sebe. Važniji im je dojam koji će ostaviti nego problemi ljudi koje navodno zastupaju.
Na kraju se sve svodi na neodgovorno kritizerstvo i puko laprdanje, nerijetko na famozni govor mržnje protiv kojega se spremaju donijeti posebni zakon, strogo pazeći jedino na to da se ne zamjere šefu stranke.
