Nikola Kuzmičić: Vjeroučitelji nisu agresivni misionari, nego ustrajni svjedoci
Nikola Kuzmičić, mag. theo., vjeroučitelj u zagrebačkoj gimnaziji Tituša Brezovačkog
O temi „Očekivanja i mogućnost suradnje vjeroučitelja i župnika” iz perspektive vjeroučitelja – kroz vid važnosti poslanja u školi, te na koji način on može biti svojevrsni most sa župom – govorio je vjeroučitelj u zagrebačkoj gimnaziji Tituša Brezovačkog Nikola Kuzmičić, mag. theo.
Suradnja vjeroučitelja i župnika o kojoj govorimo zasniva se na zajedništvu i odnosu. Prije nego počnu surađivati i vjeroučitelji i župnici trebali bi biti zrele i kooperativne osobe jer bez osobne zrelosti i opredijeljenosti za zajednički rad nemoguća je bilo kakva suradnja, rekao je, te podsjetio kako je posebnost vjeroučitelja u poslanju Crkve veoma važna.
„Vjeroučitelji svakodnevno vrše službu crkvene prisutnosti u školi, ne kao agresivni misionari, nego kao ustrajni svjedoci. Svoju službu vrše ne samo riječju, nego prvenstveno primjerom. U školskom sustavu koji se sve očitije dehumanizira važno je biti glas koji će stati u obranu čovjekova dostojanstva i zaštitu djece od svih mogućih manipulacija”. Posvijestio je kako su škola i župa različite situacije i različite životne okolnosti, k tomu su, premda je isti cilj župne zajednice i školskoga vjeronauka, metode koje se koriste na putu do istoga cilja različite.
„I kao što je neučinkovito ako se župna kateheza pretvara u školski vjeronauk, tako je i kontraproduktivno ako se školski vjeronauk pretvori u župnu katehezu ili neku od župnih zajednica”.
Govoreći o vjeroučiteljima kao sponi škole sa župom, posjetio je da su upravo oni ti koji, zbog svoje službe, mogu doprijeti do mnogo više djece i roditelja te ih pozivati u zajedništvo župne zajednice i aktiviranje u njenom djelovanju. K tomu, vjeroučitelji su oni koji uprisutnjuju trajne kršćanske vrijednosti u nestalnim vremenima ljudske površnosti i pokazuju kako kršćanstvo i Crkva imaju što reći i darovati i ovom vremenu i ljudima koji u njemu žive.
U završnom dijelu predavanja, na primjeru ozdravljenja u Kafarnaumu (Mk 2,1-12) pojasnio je mogući vid suradnje. „Evanđelist spominje četvoricu koji su nosili uzetoga. Ova četvorica mogu nam poslužiti kao primjer odnosa između župnika i vjeroučitelja, jer se iz njihova postupka može prepoznati sedam stvari. ‘Stalo im je’, a to je stav prihvaćanja poslanja i stav odnosa prema Isusu. Oni kojima je stalo ne odustaju kod prve prepreke. Oni kojima je stalo čine i više od onoga što izgleda moguće. Jer čine u sili odozgo.
‘Djeluju zajednički’, tj. zajedno nose postelju, tako smo i mi pozvani zajednički djelovati. Svatko noseći postelju sa svog kraja i poštujući specifičnosti svakoga nosača. Premda nosimo s različitih krajeva, potrebno je nositi usklađeno, u istom ritmu i u istom smjeru. Jer ako svatko počne vući na svoju stranu, nikada nećemo uzetoga dovesti Kristu. ‘Domišljati su’, te pronalaze drugi ulaz u kuću. To pokazuje: onaj kojemu je stalo pronaći će način. Kršćanska ljubav je domišljata. Ako ne prolazi niti jedna od dosadašnjih metoda, valja nam pronaći novi način. Valja nam neprestano pokušavati dok ne otkrijemo put do srca i života ljudi. Dakako, pritom je potrebno svako nastojanje pratiti molitvom i postom.
‘Imaju predvodnika’, jer nemoguće je samostalno nositi postelju, ležaljku ili nosila. Jednako kao što je nemoguće nositi stihijski i neorganizirano. Nosimo zajednički, ali samo jedna osoba je ona koja predvodi i određuje ritam. Zajedništvo se i pokazuje u tome da svi zajedno radimo, a jedan je koji predvodi. Ne zato što je bolji ili pametniji od drugih, nego zato što mu je takva služba. Suradnja vjeroučitelja i župnika je nemoguća bez ove dimenzije suradnje. Nemoguća je ako župnik nije onaj koji predvodi i koordinira zajednički rad svih suradnika.
‘Ne mare za obzire’, a problem naše Crkve je previše formalizma i previše pristojnosti. Naša zadaća nije da budemo pristojni i da se nikome ne zamjeramo, nego da prođemo zemljom čineći dobro. Ako treba, valja nam nasljedovati onoga koji se nije ustezao ni od upotrebe biča ili teških riječi samo da bi sačuvao nedokidivo dostojanstvo i svetost Boga i svakog pojedinog čovjeka. ‘Svojom vjerom ozdravljaju’, a mi svojom vjerom možemo mijenjati ovaj svijet.
Bog po našoj vjeri može napraviti čuda. Na koljenima pred Presvetim, postom i molitvom, uz osmišljene i dosljedne akcije, možemo postići i ono što ljudski gledajući nije moguće. I naposljetku, ‘kada obave svoje odlaze’ u čemu se očituje poniznost kao temelj svakoga kršćanskog djelovanja. Valja nam napraviti što smo bili dužni učiniti i nakon toga se povući da novi ljudi žanju ono što smo mi sijali”.
MISIJA / IKA
