Nino Raspudić: Odriče li se Vučićeva Srbija Kosova?
Paradoksalna “i…i…” politika Srbije po pitanju Europske unije i Kosova bliži se kraju.
Unatoč nastojanju medija pod kontrolom aktualne vlasti Aleksandra Vučića da ga ignoriraju ili barem amortiziraju, ovotjedni istup mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija u kojem izražava bojazan da je Vučić spreman odustati od Kosova, uzburkao je duhove u istočnom susjedstvu, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Radi se o do sada najjačem udarcu donedavno nedodirljivoj Vučićevoj vlasti, koji označava početak otvaranja novog unutarsrpskog političkog fronta. Ishod cijele priče, tj. odgovor na pitanje hoće li se Srbija odreći Kosova i krenuti dalje putem europskih integracija ili će širenje novonastale pukotine dovesti do pada dosadašnje politike i dugoročnog ostajanja Srbije izvan europskog okvira, a pod patronatom Rusije, itekako se tiče i Hrvatske.
Stoga vrijedi pratiti razvoj situacije.
Ideološki obrijani Vučić već godinama baca sve karte na ulazak Srbije u EU. Ćatolički se dodvorava Bruxellesu, posebno ga tetoši njemačka kancelarka Angela Merkel, a simbolički vrhunac kooperativnosti pokazao je kada je nakon zadnjih parlamentarnih izbora iz šešira izvukao premijerku koja osim kemijanja u američkom nevladinom laboratoriju nema nikakvih kvalifikacija za to mjesto, već je svojom seksualnom orijentacijom treba poslužiti kao maskota fiktivne nove, tolerantne, cool Srbije za 21. stoljeće.
Benetton kriteriji za odabir premijera prema van, uz istovremeno deklarativno srbovanje prema unutra, sukus je Vučićeve političke “domišljatosti“.
U međuvremenu pitanje Kosova, devetnaestu godinu nakon što ga je Srbija NATO intervencijom izgubila, stoji zamrznuto. “Odmrzavanje” o kojem se odnedavno u Srbiji počelo stidljivo govoriti ima samo jedan ishod, a to je priznavanje faktičnog stanja da je Kosovo albansko.
Sve je manje šanse da Srbija na Kosovu dobije i ono što je nekoć mogla ispregovarati, poput pripajanja sjevernog dijela ili status srpskih enklava za srednjovjekovne manastire, koji su temelj srpske duhovnosti i identiteta. No taj identitet je već stoljećima u raskoraku, jer su seobe narod vodile na sjeverozapad, a ishodište mu je ostalo na jugoistoku.
I danas tako čeznu za Bruxellesom, a ne mogu se osloboditi fiksacije na Kosovo. Koji mit će se pokazati jačim, stari kosovski ili novi europski, pokazat će se uskoro.
U današnjoj Srbiji prepoznaje se isti model manipuliranja narodom kroz stvaranje mita Europske unije kao Eldorada za koji vrijedi sve žrtvovati, kakav smo u Hrvatskoj već prošli. No koliko će dugo još Vučić moći pričati Srbima bajke o EU kada se na primjeru susjedne Bugarske koja je već desetljeće u toj sretnoj zajednici, a nažalost i Hrvatske koja je punopravna članica raja na zemlji već četiri i pol godine, mogu uvjeriti kako med i mlijeko neće poteći sami od sebe? Jedino što je sigurno jest da će članstvom u EU dobiti svoju kvotu migranata i da će im se Bruxelles miješati u unutrašnje stvari ako im nisu po volji, kao što to pokušavaju danas Poljacima zbog reforme pravosuđa.
Donedavno Srbiju taj san nije ništa koštao pa ga nisu morali ozbiljnije ni preispitivati.
No sad se čini kako politika “i..i…” dolazi pred zid i da će Srbi uskoro morati progutati jednu žabu, ili se odreći Kosova ili se odreći europskog puta.
Beogradska Politika javlja kako se EU sprema predstaviti 2025. kao godinu novog vala proširenja.
U radnoj verziji Nacrta strategije za Zapadni Balkan, koju prenosi EUobserver, navodi se kako bi razmirice na Balkanu mogle odgoditi taj proces. “Napredak u dijalogu s Kosovom i rad u cilju sveobuhvatne normalizacije odnosa, bit će ključan za napredak Srbije u procesu pristupanja EU”, izjavio je za Tanjug zvaničnik Europske komisije.
Kakav je srpski dijalog s Kosovom uopće moguć? Zašto bi tamošnji Albanci odstupili i za milimetar nakon što de facto imaju državu već dva desetljeća?
“Dijalog“ je eufemizam za priznavanje Kosova i upućenima u Srbiji to je jasno. U tom kontekstu iz dijela crkvenih i oporbenih krugova pokrenut je “Apel za obranu Kosova i Metohije”, kojeg je potpisalo i 11 vladika i episkopa SPC i osam akademika.
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović izjavio je da ga je potpisao zbog “nepovjerenja i kombinacija” te je izrazio bojazan da politika predsjednika Srbije Aleksandra Vučića vodi “izdaji Srbije i Kosova”.
Na početku “Apela” stoji kako se “prvi put u srpskoj istoriji nadvila opasnost da srpska ruka potpiše predaju Kosova i Metohije u tuđe ruke”. Čija ruka, svima je jasno, kao što se već zna kako će izgledati i prvi korak te “predaje”.
U dokumentu se navodi kako su zahtjevi SAD i najmoćnijih zemalja EU da Srbija i Kosovo potpišu “pravno obavezujući sporazum” i da se Srbija suglasi da Kosovo bude primljeno u međunarodne organizacije, uključujući Ujedinjene nacije.
Generalni sekretar Predsjedništva Srbije, bliski Vučićev suradnik, Nikola Selaković, rekao je da mitropolit Amfilohije u svojoj izjavi ne osuđuje Vučića za nešto što je učinio, već se “bavi vradžbinama”.
Na to mu je mrgodni mitropolit uzvratio da se nameće pitanje tko se bavi vradžbinama, ciljajući izravno na premijerku Brnabić: “Ako je Vučić prvi put u istoriji srpskog naroda postavio jednu takvu osobu za premijera da navodno bude ugled srpskih majki i sestara, to su vradžbine, a ne ono što govori mitropolit (..).”
Front je, dakle, otvoren i ne biraju se sredstva.
Mediji su brzopleto zaključili kako patrijarh Irinej govori potpuno drugačije od mitropolita Amfilohija jer je izjavio: “Ljudi mogu da pričaju ovo ili ono, ali mi vidimo koliko se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bori da sačuva Kosovo i Metohiju” i dodao “Blagodarimo Gospodu što nam je podario čovjeka koji se lavovski bori za srpski narod, a posebno za mučeničko i stradalo Kosovo i Metohiju.
Nadamo se i molimo se Gospodu da predsjedniku Republike Srbije da snage i moći da se odupre silnim vjetrovima našega vremena, s nadom i vjerom i uz pomoć božju da nas Gospod neće ostaviti.”
Ako se pogleda pozornije, ne radi se o tome da se Patrijarh ograđuje od Mitropolita, niti da drži štangu Vučiću, već prije će biti da se radi o podjeli uloga – dobar i loš policajac: mitropolit Amfilohije izravno proziva Vučića da sprema izdaju Kosova, a patrijarh Irinej kaže – ma ne, on se bori da ga sačuva, ali i moli Boga da mu dadne “snage i moći da se odupre silnim vjetrovima našega vremena“, dakle konstatira kako su vjetrovi tu, kako su silni i kako Vučiću nedostaje snage da im se sam odupre.
Razlika je u tome što mu je Amfilohije već presudio kako izdajniku, a Irinej mu daje još malo šanse, pri čemu, po pitanju Kosova imaju isto stajalište, tako patrijarh Irinej u intervjuu televiziji Srpske pravoslavne crkve Hram tvrdi:
“Može Kosovo da bude oteto, da bude okupirano kao što jeste danas, ali Srbija nikada ne može da kaže ‘mi to poklanjamo’, jer ono što se pokloni zauvijek se izgubi, a ono što se otme na silu, na isti način se i vrati”.
Vučić više ne može sjediti na dvije stolice. Ili će krenuti u proces “odmrzavanja konflikta”, tj. priznavanja stvarnosti albanskog Kosova, što ga može stajati vlasti, a, uzevši u obzir srpsku političku tradiciju, i glave, ili će odbiti briselski i američki nalog, okončati Benetton prenemaganje, okrenuti se Rusiji i držati kosovski konflikt i dalje zamrznutim, čekajući povoljnije okolnosti. U tom slučaju bi se ključna geostrateška razdjelnica u Europi cementirala na istočnoj hrvatskoj granici.
Izvor: Nino Raspudić/Večernji list
