Nuncij Eterović: Rodna ideologija je oblik svjetskog rata protiv braka
Obilježavajući Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, Hrvatski diplomatski klub priredio je 15. siječnja u „Zlatnoj dvorani” Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu predavanje „Crkva i država: Konkordatski sustav suradnje” koje je održao apostolski nuncij u Njemačkoj nadbiskup dr. Nikola Eterović.
Nuncij Eterović rekao je da Republika Hrvatska obilježava 15. siječnja dan međunarodnog priznanja, toga su je dana priznale svih 12 zemalja tadašnje Europske zajednice, a Sveta Stolica je priznala Republiku Hrvatsku zajedno s Republikom Slovenijom dva dana prije, 13. siječnja, čime je htjela pokazati da je Katolička Crkva koju predstavlja Sveta Stolica univerzalna, da nadilazi granice Europske zajednice i Europe. Osim toga, to je bio rezultat sustavnoga djelovanja Svete Stolice pod nadahnutim vodstvom pape sv. Ivana Pavla II. koja je radila na širenju konsenzusa odlučnosti priznanja spomenutih republika kako bi se zaustavio rat, posebno u to vrijeme u Hrvatskoj, pojasnio je.
Osim toga, Sveta Stolica koju neki nazivaju moralnom velesilom u svijetu htjela je izbiti razloge navodno etičke naravi nekim članicama Europske zajednice, koje su još uvijek imale zadrški u svezi priznanja Republike Hrvatske i Republike Slovenije, pojasnio je. Nadbiskup Eterović spomenuo je da je u to vrijeme radio u Državnom tajništvu Svete Stolice u Odjelu za odnose s državama tako da je bio svjedok zauzimanja Svete Stolice da se na primjeru Hrvatske i Slovenije poštuju načela međunarodnog prava.
Kao djelatnik Svete Stolice, a k tome i kao Hrvat moram priznati da se s vremenskog odstojanja od 26 godina s ponosom sjećam djelovanja Svete Stolice u tim presudnim trenucima za Republiku Hrvatsku. Bio je to primjer uspješnoga zauzimanja Svete Stolice u međunarodnoj zajednici da se poštuju načela međunarodnoga prava posebno završnoga Helsinškoga akta, te da se zaustavi rat na području Hrvatske.
Tim je nastojanjima Sveta Stolica učvrstila prijateljske veze s Hrvatskom koje su započele već u vrijeme pokrštenja Hrvata. U tom procesu posebno mjesto zauzima pismo pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru od 7. lipnja 879., datum na koji se svake godine obilježava Dan hrvatske diplomacije, rekao je mons. Eterović.
Pojasnio je kako se stav Katoličke Crkve o svim važnim pitanjima temelji na Svetomu pismu, na živoj tradiciji Crkve, kao i na crkvenom naučiteljstvu. „To vrijedi i za odnos Crkva – država. S tim u vezi temeljne su Isusove riječi ‘caru podajte carevo, a Bogu Božje’. One nisu bile samo mudar odgovor farizejima i herodovcima koji su Isusa htjeli uhvatiti u riječ pitanjem ‘je li dopušteno dati porez caru ili nije’, te su riječi ostvarile novi odnos između svjetovne i duhovne vlasti, između Crkve i države, te su obilježile zapadnu civilizaciju nadahnutu kršćanskim vrijednostima”. Istaknuo je kako Isusove riječi „caru podajte carevo, a Bogu Božje” ostaju zlatno načelo odnosa između Crkve i države.
Pojašnjavajući kako je podjela na svjetovnu i duhovnu vlast dobra i za Crkvu i za državu, nadbiskup je istaknuo: „I Crkvi i državi postavlja granice koje ne bi smjele prijeći u brizi za duhovno, odnosno svjetovno područje svoga djelovanja. Kršćani su lojalni građani zemlje u kojoj žive, ali ne mogu podleći napasti mnogoboštvu. Priznaju samo jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje te se opiru bilo kojem zemaljskom božanstvu. Primjer Rimskog carstva trebao bi biti poučan ne samo za totalitarne sustave civilne vlasti. I u demokratskim društvima može postojati napast da svjetovne vlasti prijeđu s vlastitog područja djelovanja na duhovno. To se događa kada se npr. u tzv. demokratskim sustavima nameće određeni model odgoja ideološki obojen bez obzira na etičku vrijednost stanovništva često većinski kršćanske tradicije.
Tipičan primjer u naše vrijeme je gender, rodna ideologija, koja je prema papi Franji oblik svjetskog rata protiv braka. Osim toga promicatelji tih ideologija ne pitaju roditelje o modelu odgoja njihove djece. S tim u svezi postoje brojna civilna i vjerska načela o pravima roditelja na odgoj djece. Spomenimo samo da u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima piše da roditelji imaju pravo prvenstva u izboru i vrsti obrazovanja za svoju djecu”.
Budući da Crkva i država služe građanima na duhovnom, odnosno svjetovnom polju postoji dosta područja na kojima se njihova djelatnost dodiruje, a ponekad i isprepleće. Zato je neophodna međusobna suradnja. Ona se postiže posebno u zemljama rimsko-germanskog prava i konkordatskim ugovorima između Crkve i države. Brojnost konkordatskih ugovora svjedoči da su oni korisni za obje strane. U svijetu postoji 214 važećih konkordata ili konkordatskih ugovora Svete Stolice sa 74 države, od toga 154 ugovora s 24 europske zemlje.
Tim se ugovorima određuju međusobne nadležnosti tako da se ne samo izbjegavaju možebitni sukobi, nego se nastoji skladno raditi u promicanju općega dobra vjernika, te uopće građana. Dogovorena konkordatska rješenja nadilaze pojedine stranke i promjene vlasti, te pružaju stabilnost i kontinuitet u odnosima Crkve i države. Konkordatskim ugovorom Katolička Crkva ne dobiva privilegij u pojedinoj zemlji. Iskustva pokazuju da se u demokratskim zemljama sva prava i obveze koje ima Katolička Crkva dobivaju proporcionalno broju vjernika kao i druge Crkve i vjerske zajednice.
Razlika se nalazi u naravi ugovora. Oni sa Svetom Stolicom subjektom međunarodnoga prava imaju međunarodno značenje dok tu pravnu karakteristiku nemaju ugovori s ostalim crkvama, crkvenim i vjerskim zajednicama. Postoji nekoliko važnih područja na kojima je potrebna suradnja Crkve i države. Pojašnjenje pravnih pitanja, odgoj i kultura, gospodarska pitanja, dušobrižništvo katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi, pojasnio je mons. Eterović.
Istaknuo je kako je ugovorima sa Svetom Stolicom, Hrvatska uredila odnose s Katoličkom Crkvom. Radi se o važnom crkvenom, društvenom i političkom događaju. Naime, nakon raspada Austro-ugarske monarhije koja je bila uređena država, pa su i odnosi sa Svetom Stolicom, odnosno Katoličkom Crkvom bili uređeni, Katolička Crkva u Hrvatskoj nije imala jasan pravni položaj. U monarhističkoj Jugoslaviji Sveta Stolica je htjela konkordatom urediti pravni položaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj i u drugim područjima na kojima su obitavali katolici. Nažalost, uglavnom zbog opozicije Srpske pravoslavne Crkve, propao je pokušaj ratificiranja već potpisanog konkordata iz godine 1935.
Nakon ratnog razdoblja, u komunističkoj Jugoslaviji Katolička Crkva je bila progonjena, premda ne uvijek istim intenzitetom. To nije bitno promijenio ni protokol koji je Sveta Stolica potpisala sa SFRJ 1966. Naime, u protokolu je bila potvrđena sloboda vjeroispovijesti, jednakopravnost svih vjerskih zajednica i odvojenost Crkve i države koje su već teoretski bile zajamčene ustavom SFRJ. Svetoj Stolici bila je priznata nadležnost nad Katoličkom Crkvom u Jugoslaviji kojoj je bilo zajamčeno slobodno obavljanje vjerskih poslova. Pozitivan je bio dogovor o uspostavi službenih odnosa između Svete Stolice i SFRJ kao i o razmjeni izaslanika.
Diplomatski odnosi su uspostavljeni 1970. Ipak radilo se o komunističkom, radikalnom odvajanju Crkve od države čija je djelatnost bila uglavnom totalitarna. Iz rasprave o protokolima, vidi se da su komunističke vlasti htjele spriječiti utjecaj Crkve na odgoj mladeži. U suvremenoj demokratskoj Republici Hrvatskoj stvorili su se uvjeti za normalno uređenje odnosa države i Crkve Ugovorima sa Svetom Stolicom.
Republika Hrvatska je slobodno obnovila svoje odnose s apostolskom stolicom primjereno svojoj vjerskoj i kulturnoj povijesti neprekinutih međusobnih odnosa koji sežu u vrijeme pape Ivana IV. Dalmatinca koji je poslao opata Martina da preuzme relikvije mučenika iz Dalmacije i Istre te ih donese u Rim gdje se i danas čuvaju u oratoriju blizu krstionice Laterantske bazilike. Prema tome, pismo Ivana VIII. knezu Branimiru je potvrdilo već te postojeće odnose. Sklapajući četiri ugovora sa Svetom Stolicom, Hrvatska se u pravnom sustavu pridružila zemljama Srednje Europe, odnosno Zapada od kojih je bila nasilno odijeljena, pojasnio je nadbiskup Eterović.
Na kraju susreta Hrvatski diplomatski klub darovao je nunciju Eteroviću četiri sveska knjige „Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske”, a prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici Ive Livljanić nedavno objavljenu monografiju „Od svetoga Grgura do svetoga Petra”.
Uz članove Kluba, predavanju su nazočili i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, ravnateljica Hrvatskoga povijesnoga instituta dr. Jasna Turkalj te rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić. Uvodeći u program, predavača je predstavio predsjednik Hrvatskoga diplomatskoga kluba veleposlanik Smiljan Šimac.
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović primila je 16. siječnja zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i papinskog nuncija u Njemačkoj nadbiskupa Nikolu Eterovića. Tema razgovora bili su odnosi Crkve i države, a Predsjednica se tom prigodom zahvalila na potpori Svete Stolice u procesu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, čemu je naročito pridonio nadbiskup Eterović, izvijestio je Ured predsjednice Republike Hrvatske.
Razgovaralo se i o položaju Hrvata i Katoličke Crkve u susjednim državama, s posebnim naglaskom na stanje u susjednoj Bosni i Hercegovini. Kardinal Bozanić i nadbiskup Eterović pozdravili su napore Predsjednice Republike da se putem dijaloga nastavi rješavanje svih otvorenih pitanja sa susjednim državama.
Izvor: MISIJA / IKA
