Uvrede i ruganja vjernicima i Crkvi nemaju granica
Polemike oko moguće gradnje crkve na Splitu 3 se nastavljaju, pa se tako u Slobodnoj Dalmaciji ističe naslov “Nakon Gospe od Kauflanda, Split će dobiti i Gospu od parkirališta”
Možemo mi bezgranično šutjeti i trpjeti uvrede, ovakvi poput Z. G. nemaju granica, u stanju su oni vrijeđati sve žešće i sve češće. Nisu mu dovoljni podrugljivi nazivi poput “Gospe od Kauflanda” i “Gospe od parkirališta”, ponavlja on dio svog starog teksta koji mu je značajan po tome što je i gradonačelnika i župana i nadbiskupa proglasio majmunima: “Život u Splitu više je od desetljeća bio nalik životu u feudu kojim su upravljala ona dobro znana tri majmuna. Gradonačelnik, naime, nije čuo što se događalo u gradskom parteru, župan sklon skandalima uglavnom ništa pametno nije govorio, a nadbiskup – u graditeljskom žaru podizanja novih crkava, ali ne i ubožnica i pučkih kuhinja – nije vidio socijalnu bijedu svojih vjernika”.
Ne vidi on dječje vrtiće pri samostanima, ne zna on čiji je Caritas – ima li smisla nabrajati.
Piše tako Z. G. kako smo svjedoci sustavnog kapituliranja prostora “javnoga” i sekularnog pred sakralnim. A, barem u europskim okvirima, javni je prostor teško zamisliti bez njegovog sakralnog dijela.
Tržnica na Splitu 3, po njemu je “najveća i najznačajnija u opskrbi Splita 3” – nalazi se u prostoru bivše gradilišne barake Tehnogradnje, barake mog tadašnjeg gradilišta. Detaljnim je planom predviđena izgradnja nove lijepe funkcionalne tržnice. Zaista – u čemu je problem?
Stanari, obližnje robne kuće i mnogobrojni dućani zbog kojih je taj dio grada uopće još živ – koriste postojeće parkiralište. Iz iskustva znam da na tom parkiralištu nikada nije problem parkirati. Izgradnjom crkve broj parkirališnih mjesta se znatno povećava, a znamo da crkvi baš i ne treba parkiralište. Crkva je namijenjena stanovnicima koji tu žive. Odlazimo u crkvu autom kada nema crkve u blizini. Ako to novinar ne zna neka pita prijatelje koji znaju.
Tržnica, parkiralište – nedovoljno zvučni su to razlozi. Treba naći nešto što će odjeknuti. I poseže novinar za uvijek dobro došlim, potpuno izmišljenim, razlogom.
Pazite ovo: “Buduća bogomolja na Splitu 3, ako je suditi po nekima od komentara na društvenim mrežama, prijeka je potreba tamošnjih vjernika, ali i “evangelizacija” četvrti koja u imenu nosi broj “tri”. A on je – zna se – simbol četnika i jugokomunjara (sic!). Nakon takvih teza, podržanih stavom da su svi koji drže da bi na spomenutoj lokaciji bilo bolje imati uređenu tržnicu, prijeko potreban parking, vrtić, znanstveni centar za mlade… “mrzitelji svega hrvatskoga” i sotonistička gamad, svaka suvisla rasprava pada u vodu.”
Zaista, koliko mržnje moraš imati u sebi da brojku 3 u nazivu “Split 3” povežeš s tri prsta srbočetničkih agresora i onda to pripišeš drugome. Pa to zaista nikome, osim ovog novinara, nije palo na pamet. Stajalište, ili “stav” kako on kaže, rođen je u njegovoj glavi kao opravdanje za daljnje napade i uvrede bez ikakvih granica.
Kao primjer brutalnog upada u prostor javnoga novinar navodi samostan sestara milosrdnica (na kojem se danas kočoperi reklama jedne banke) nasađen u prostor javnoga. Preciznije: trga pred robnom kućom “Dobri” i na korak od zaštićene zone pučke arhitekture.
Na toj lokaciji stvarno imamo brutalni upad u prostor javnoga, ali još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Izgrađen je tzv. Komercijalni centar s Dalminom robnom kućom i Jugobankom po projektu “poznatog” splitskog arhitekta Vuke Bombardellija. Poznatog, jer je još u Drugom svjetskom ratu projektirao nešto za Tita u Jajcu i Drvaru, i to mu je postala diploma koje ustavri nema. Za njega navode da je arhitekturu završio u Beogradu, on to nikada nije rekao. U osobnim je podacima navodio samo “školovanje završio u Beogradu“. Navodno je studirao dizajn na Umjetničkoj akademiji. Gdje je Gall bio tada, da je bio na mom mjestu guštao bi, ja nisam. Naime, projektom Komercijalnog centra mali samostan sestara milosrdnica ostao je bez pristupa. Kao šef gradilišta zatražio sam rješenje od Bombardelija, a odgovor je bio: “Koje sestre? One za mene ne postoje. Neka idu na Mosor.” Nisam se mogao složiti, a nisam se smio niti suprotstaviti. Ostavio sam ulaz sa zapadne strane zgrade na način da je ulaz bio preko gospodarskog prilaza Dalme. Sestre su shvatile moju dobronamjernost pa su me zamolile da od nas kupe dvije vreće cementa kako bi betonirale ulaz ispred vrata – cement je tada bio tražena i mnogima nedostupna roba. Da bih im izašao u susret, a prodaja nije bila moguća, rekao sam skladištaru da im posudi dvije vreće cementa uz potpis “reversa” kako smo takav dokument zvali.
Baš me zanima stajalište Z. G. o sukladnosti zgrade Komercijalnog centra (robna kuća Dobri -ogromna zgrada u aluminiju) i zaštićene pučke arhitekture.
Poznato je da je uvjet Grada bio da u prizemlju samostana budu poslovni sadržaji, pa otuda i banka. Ali tako vam je to išlo, prvo se uvjetuju poslovni prostori, a onda je to isto podloga za kritiku investitora – naravno, samo ako je riječ o vjerskoj ustanovi.
Baš me zanima na što bi nam gradovi izgledali da su u prošlosti lokacije crkava određivali ovi koji se danas protive izgradnji crkve na Splitu 3. Imam i osobno iskustvo u tom pogledu. Za crkvu na Pujankama određena je lokacija od kojih tristotinjak kvadrata, čak i manje, uz samo parkiralište. Da bih u projektu nekako smjestio crkvu morao sam krivotvoriti podlogu. Crkvu sam smjestio na predviđenu lokaciju, ali, da parkirališna mjesta ne bi bila do vrata crkve, na podlozi sam dio njih uklonio, a to se tada radilo “grecanjem” žiletom na paus papiru. Prošlo je, crkva je bila u zadanim gabaritima, na parking se nitko nije osvrtao – a kada je počela gradnja dio parkinga je morao nestati da dobijemo malo prostora i ispred crkve. Sreća moja da Z. G. nije za to znao.
Zanimljivo je da naši mediji nemaju potrebu o ovoj temi razgovarati s najpozvanijima. Pri tom, naravno, mislim na Nadbiskupiju, ali i na naše poznate arhitekte koji su projektirali sakralne građevine, barem ove iz Splita. Kako to da nikoga ne zanima što misle Ante Kuzmanić, Jerko Rošin ili Emil Šverko, ali i njihovi mlađi kolege Neno Kezić i Damir Rako, zasigurno mjerodavniji od ovih koji nas obasipaju svjetonazorskom arhitekturom u stilu Može što poželiš samo da nije vjerski sadržaj.
Kornelij/hu-benedikt.hr
