DON MARINKO MLAKIĆ: Preobraženje – vizija budućnosti
(2. korizmena B)
Samo čovjek koji ima cjelovitu viziju života, viziju budućnosti prema kojoj sve ide i u kojoj se sve ispunja, samo takav može donositi dobre odluke, izdržati kušnje, podnijeti čak muku i smrt. Čovjek vizije zna podići svoj pogled onkraj prolaznog i propadljivog i vidjeti ono neprolazno i nepropadljivo, ono što nam je Bog već pripravio, vidjeti preobraženog čovjeka u zajedništvu s Bogom.
Pavao u Poslanici Rimljanima (drugo čitanje) vrlo nadahnuto izriče kršćansku viziju koja se temelji na uvjerenju u Božju naklonost prema čovjeku: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!“
Abraham, praotac naše vjere, također je imao viziju. Radi nje je mogao ostaviti sigurnost doma te krenuti u neizvjesnost lutalačkog života vjerujući da će Bog i njemu ostarjelome dati potomstvo. Još više, mogao je biti spreman i svoga sina jedinca Izaka žrtvovati Bogu, kada je bio uvjeren da to Bog od njega traži (prvo čitanje). Zbog takve vjere, vjere koja ide do potpune poslušnosti Bogu i onda kada to od njega traži najveću moguću žrtvu: gubitak sina koji mu je draži i od vlastitog života, Bog Abrahamu uzvraća blagoslovom i potomstvom. Mnogima je ovaj prizor jeziv. Slika bešćutnog Boga koji tako okrutno traži od čovjeka pokornost, koji kažnjava, kojega se treba bojati, lako se naseli u ljudsku dušu. Mnogi iz te faze vjere nikada ne iziđu. Misle da je Bogu u njegovoj uzvišenosti jedino stalo do toga da sačuva svoj božanski autoritet. Kao da mu ga itko može dovesti u pitanje? Kako lako pomislimo da nam Bog uzima naše drage i mile, da nam uskraćuje i osiromašuje naše živote? To je zabluda onih koji ne rastu u vjeri, koji se ne suočavaju s kušnjama i nisu spremni prihvatiti izazov vjere do potpunog povjerenja u Boga.
Istina je sasvim drugačija, i to svjedoči Abrahamov primjer. Bog nam nikada ne želi ništa uskratiti. Baš ništa. Naprotiv on nam želi pokazati kako nešto ili nekoga istinski ”posjedovati”. To je bolan proces na kojem se trebamo oslobađati svojih iskrivljenih slika o Bogu i iskrivljenih odnosa prema Božjim darovima. Dokle god smo usredotočeni na stvari i ljude, a ne na onoga koji nas je njima obdario, nećemo razumjeti Božje postupke u svom životu. Dokle god dajemo misleći da gubimo što smo dali, nećemo biti sposobni primiti ono što davanjem dobivamo.
Sve što imamo, sve što jesmo, sve što jedni drugima značimo, sve je to Božji dar. I samo Bog nas može poučiti kako sa svim tim živjeti, kako živjeti svoje roditeljstvo, sinovstvo, svoj brak, svećeništvo, svoje bratstvo i sestrinstvo, svoja prijateljstva…
Abrahamovski odnos prema Bogu trebamo razumjeti kao poziv, jer je samo on jamstvo vjernikove budućnosti. Abraham, koji u vidu žrtve Bogu uzvraća ono što je od Boga primio, poručuje nam da istinski posjedujemo samo ono što smo spremni Bogu žrtvovati. Sve drugo ne posjedujemo već ono nas posjeduje. Žrtva Bogu oslobađa nas okova sebičnosti, izbavlja nas iz naše ropske zaokupljenosti samima sobom. Žrtva nas spašava od oholog stava da čak i od Boga znamo bolje što je za naše dobro, pa mu zato teško vjerujemo, a još teže činimo ono što on od nas traži i spočitavamo mu kada nam nešto oduzima. Samo čovjek koji je svladao svoju sebičnost i dao Bogu baš sve što posjeduje, stavio u njega svu svoju sadašnjost i budućnost, samo takav čovjek istinski doživljava kako je Bog velik u svojim djelima i kako uvijek na dobro upravlja životima onih koji se u nj pouzdaju. Pa i onda kada nas vodi putem križa i umiranja.
Isus je imao viziju. Bila je to vizija Uskrsa. Ona ga je vodila k Jeruzalemu, jačala na križnom putu, opravdala raspeće na Golgoti. U događaju preobraženja (evanđelje) hoće je ucijepiti u duše svojih učenika, kako bi je i oni imali onda kada se u Jeruzalemu bude događao krvavi pir mržnje i bahatosti.
Vodi ih na visoku goru. Na visinama spontano osjećamo da nam je nebeski svijet bliži. Gledaju ga u njegovoj slavi kako razgovara s Mojsijem i Ilijom. Iz Lukina evanđelja znamo da su razgovarali „o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu.“ Isus do kraja ispunja Zakon i proroke, koje simbolično predstavljaju Mojsije i Ilija. Njegova muka i smrt predstavljaju se u nadvremenskoj viziji kao Izlazak i oslobođenje cijelog ljudskog roda.
Saznati budućnost, to je uvijek izuzetno golicalo ljudsku maštu. I danas naivni znatiželjnici izdašno plaćaju kojekakve vidjeoce ili proricatelje, ne bi li dobili kakvu predodžbu o onome što se ima dogoditi. Istina, Isus je rekao da samo Otac nebeski zna vrijeme i čas, a nas pozvao na molitvu i budnost. Ipak, nije nas ostavio bez proroštva o budućnosti, bez vizije. Ta vizija međutim nije nikakvo vračanje ili gatanje, nije nešto što bi se tražilo u kartama, zvijezdama ili u sumnjivim viđenjima, već u molitvi i pouzdanju u Božja obećanja. Za onoga koji vjeruje budućnost je sasvim očita i sasvim sigurna. Nema ni malo dvojbe u njezino ostvarenje. Zapisana je u knjizi, u Svetom pismu, i ne čita se bolesnom znatiželjom već vjerom. Ne plaća se novcem već odricanjem od prolaznog, napose od ljudskih gluposti i ludosti, i pouzdanjem u obećano.
Samo onaj koji ima cilj, može putovati. Samo onaj koji zna kamo putuje, može ispravno izabrati put. Samo onaj koji ljubi, može spremno žrtvovati i izdržati svaku patnju. Samo onaj koji se nada pobjedi, može ne bojati se. Preobraženje je naš cilj! Valja nam ga imati pred očima uvijek, napose onda kada dođe vrijeme tjeskobe i progona.
Petar hoće ostati na gori preobraženja. Njemu je tu dobro. Međutim, Isus kao da ga ne čuje. Njega i njegove drugove vodi natrag. Preobraženje se ne događa bez žrtve, kako je to Petar htio. Nećemo ga pronaći ni u kakvoj čaroliji ili magiji, ni u kakvom ishitrenom zanosu ili površnom emocionalnom uzbuđenju. Svatko tko želi doživjeti preobražujuću snagu vjere, nužno mora proći kroz Abrahamovo iskustvo odricanja, odnosno kroz Isusovo iskustvo križa. A to znači kroz žalost odricanja i umiranja, kroz gubitak svega što imamo, pa i onoga što mislimo da nam najviše pripada, kao što je vlastito dijete, sin jedinac… Kada se čovjek odluči na put nasljedovanja Isusa, a to znači uzeti svoj križ i ići za Isusom koji nosi svoj križ, on je na putu preobraženja. I samo tada. To je jedini put kojim se dolazi do nebeske proslave, jer nas on jedini istinski čisti od svega prolaznog što nam priječi pristup nebeskoj proslavi.
Vjera je tako pogled u naprijed u puninu života, vizija vlastite budućnosti koja nas prema istoj nosi i pomaže nam da nadiđemo sadašnje nesavršeno stanje. Takva vjera razbija sva naša ljudska ograničenja, osposobljava nas da gledamo i putujemo naprijed puni povjerenja, bez obzira na zlopaćenja i neizvjesnosti.
Isus brani učenicima da o viđenju govore drugima. Viđenje se teško može izgovoriti. Ono treba ostati duboko u meni kao moje iskustvo, kao moja vizija, kao moj cilj koji me nosi naprijed. Druge ne treba uvjeravati svojim viđenjima, već svojom postojanošću.
Don Marinko Mlakić
