Isusov život u skrovitosti
Gospodin Isus je oko trideset i tri godine živio naš ljudski zemaljski život, od toga je tek tri godine javno djelovao. Dakle, trideset je godina proveo živeći skroviti život u svome Nazaretu. Kako su sva otajstva njegova života „radi nas i našega spasenja“ očito i njegov skroviti život u Nazaretu ima i trebao bi imati veliko značenje za nas vjernike.
Nažalost, o tom životu znamo vrlo malo ili gotovo ništa. Naime evanđelja donose neke informacije o njegovu rođenju i događajima koji su popratili njegovo rođenje i uključenje u židovsku zajednicu (obrezanje, prikazanje u hramu), potom gotovo usputni spomen dvanaestogodišnjeg Isusa u hramu u Jeruzalemu te potom šutnja do njegova javnog nastupa, odnosno krštenja na Jordanu. Ipak i ta evanđeoska šutnja o Isusovih trideset skrovitih godina ipak nam govori i to veoma jasno i snažno.
Naime, iz par kratkih podataka koje donose evanđelja Isusova djetinjstva (usp. Mt 1-2; Lk 1-2) te nekih izjava njegovih sumještana po njegovu javnom nastupu možemo doći do nekih važnih zaključaka o Isusovu skrovitom životu, a time također pokušati izvući neke zaključke i za vlastiti duhovni život. Pogledajmo o čemu je riječ.
Luka veli kako su Isusovi roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem, a tako su učinili i kad je Isusu bilo dvanaest godina: po običaju blagdanskom uziđoše u Jeruzalem (usp. Lk 2,41-43). U biti bila je riječ o tome da je dvanaestogodišnji Isus ulazio u vjersku punoljetnost te su ga roditelji poveli u Jeruzalem da ga rabini ispitaju u znanju o vjeri te mu potvrde vjersku punoljetnost. Znamo što se je dalje događalo; kako su roditelji otputovali natrag prema Nazaretu, a Isus je ostao u Jeruzalemu te kako su ga pronašli poslije tri dana traženja.
No, važan nam je završetak cijele zgode. Luka ga zaključuje riječima. „I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,51-52). Isus je odrastao, sazrijevao u svome čovještvu, poslušan svojim roditeljima te se na izvana i naizgled u ničemu nije isticao od svojih sumještana. Da je to tako svjedoče nam njegovi sumještani koji su se poslije njegova javnog nastupa čudili što se to s njim događa te su se sablažnjavali o njega (usp. Mk 6,1-3).
Spomenuta evanđeoska izvješća pružaju nam donekle uvid u Isusov skroviti život. Prvo što možemo zaključiti jest da je Isus dijelio svakodnevni život svojih suvremenika, život teškog ručnog (fizičkog) rada i podlaganja Božjem Zakonu. Pred drugima je bio sin drvodjelje pa je vjerojatno i sam učio raditi s drvom i u drvu. Luka veli kako su mu roditelji „svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem“, što svjedoči o obitelji čiji je život izrazito vjerski obojen, odnosno o obitelji koja se trudi živjeti prema zahtjevima koje im je nalagala njihova vjera. I Isus je od djetinjstva upijao i učio se podlaganju Božjoj volji.
Kao odrasli reći će kako je vršenje volje Božje zapravo središte njegova života, njegova hrana kojom se hrani i koja ga nosi naprijed. Iz želje da upozna volju Božju on provodi noći u molitvi, u razgovoru s Bogom kojega doživljava kao svog nebeskog Oca. Kad kao tridesetogodišnjak dolazi k Ivanu na Jordan primiti krštenje, kojega nije bio potreban, iskazuje silnu poniznost koja je zasigurno i prije obilježavala njegov svakodnevni život. Njegovo podlaganje roditeljima za njega nije bilo samo obdržavanje četvrte Božje zapovijedi nego i slika njegove sinovske podložnosti nebeskom Ocu. Time je već nazaretskoj u skrovitosti počela obnova onoga što je narušila neposlušnost prvog čovjeka. I da skratimo govor o Isusovu skrovitom životu zaključimo kako mu je skroviti život bio obilježen šutnjom, poniznošću i poslušnošću. No, što to znači za nas suvremen kršćane.
Prvo, Isusov skroviti život nam svjedoči kako je Bog nazočan u onom redovitom, svakodnevnom, često naizgled banalnom i dosadnom, kao što zna biti dosadan život svakodnevnice koja se ponavlja, gotovo do izlizanosti. Isusov skroviti život poručuje: eto baš tu, u dosadi, u banalnosti, u običnome, čeka te Bog, jer je i sam izabrao takav put, put skrovitosti, običnoga, malenoga, redovitog. Isusov skroviti život poručuje: ne preziri maleno, beznačajno, obično jer su baš tu Bog krije.
Drugo, Isusov skroviti život poziv je na šutnju, na osluškivanje tihog glasa naše savjesti kroz koju progovara sam Bog. Kako nam je danas potrebna šutnja! Medicina tvrdi kako današnji čovjek ne može ostati mentalno zdrav ako barem dva sata dnevno ne provede u šutnji koja će mu omogućiti mentalni oporavak od silnog bombardiranja svim vrstama informacija kojima je svakodnevno izložen i koje njegov mozak ne može obraditi. Ne bez razloga suvremeni francuski filozof Pascal Bruckner veli kako je hrabrost moći ugasiti televiziju.
Neka nas Gospodin Isus, po otajstvu svoga skrovitog života, očuva od napasti i želje za izvanrednim, neobičnim, spektakularnim i čudesnim.
PIŠE DON MLADEN PARLOV/MISIJA
