U programskim dokumentima udruge HUOJ, koja je danas obznanila da je sisačkoga biskupa Vladu Košića proglasila najlošijim komunikatorom 2017. godine, stoji definicija udruge kao „strukovne udruge“ koja „okuplja djelatnike koji se bave poslovima vezanim za odnose s javnošću radi unapređenja struke kao i zaštite njihovih  interesa kroz različite djelatnosti predviđene Statutom udruge“.

Da pogledamo što se i tko se krije iza zvučnoga naziva HUOJ, odnosno – struke za odnose s javnošću?

Kojom to javnošću?

Na koji način?

Pođimo od zadnjega pitanja.

Jutros je HTV, njen četvrti program u svojoj emisiji ugostio predstavnicu HUOJ-a, koja je govorila o udruzi, njenim namjerama, ciljevima, razlozima zbog koji su pokrenuli dodjelu nagrada za najboljega i najlošijega komunikatora. Primjereno je vjerovati u zdrav razum i nastojanje HUOJ-a da na nacionalnu televiziju kao moćnu pozornicu radi prezentacije i demonstracije visokih standarda svojih znanja i stručnosti, pošalju osobu pred kojom će Hrvatska otprilike najmanje pola sata nakon završetka njenoga izlaganja ustati u transu pred ekranima, a nakon toga nekoliko dana razmišljati o takvim porukama i o demonstraciji takve sposobnosti, prepričavajući ih po kafićima, liftovima i u tramvajima. Jer zaboga, onaj tko se bori za visoki status na tržištu, onaj kome je stalo do demonstracije vještina koje upravo drugima prodaju ili nastoje prodati za skupe novce, trebao bi biti svojevrsni kanon, da ne kažem biblija na kojoj će ljudi s položenom rukom polagati prisegu. Bilo bi primjereno nakon takve televizijske prezentacije da se samoinicijativno počnu skupljati peticije i organiziraju demonstracije oduševljenih naručitelja usluga i naroda diljem Hrvatske, pred svim mogućim javnim ustanovama i lokalnim, te državnim institucijama, kako bi se nesretne uhljebe koji rade na odnosima s javnošću u njima ili poslalo da kao Rojs gule negdje krumpire, doduše ne po odluci sudova nego zbog neznanja u odnosu s viđenim na HTV-u, radi prevencije infiltracije neznanja u struku, a da Plenković u dogovoru s Macanom odmah sazove sjednicu Vlade, zatim Jandroković Sabora, te da trenutno potjeraju sve uposlene u odnosima s javnošću i zaposle samo one koje Macan predloži. A sve s uzorom u razini komunikacijskih vještina koje Macan, Kolarićka i HUOJ demonstriraju.

Demonstratorica tih silnih stručnosti jutros  na HTV-u je bila Maja Gradišar Perotić, zamjenica predsjednika žirija 11. Grand Prixa Hrvatske udruge za odnose s javnošću.

Zamislite – Grand Prixa!?

Pa ti sad ne zastani i ne nakloni se pred takvom zvučnom veličinom?

Radi jasnijega konteksta toga nastupa valja svakako istaći još jednom, tko zna po koji put i tko zna do kada, nezamislivu neprofesionalnost HTV-a koji joj je omogućio demonstraciju čega god hoće bez i jednoga jedinoga relevantnoga ili znalačkoga pitanja, tako da bi Kazo Bačić, ako drži do profesionalnih novinarskih standarda i racionalnoga upravljanja HRT-om istoga trenutka morao, ili novinarima koji su ugostili tu piarovku ili HUOJ-u ispostaviti poveći račun za takvu samoreklamu od nekoliko tisuća sekundi, ali i odštetu za zagađivanje medijskoga prostora.

Jer, to jest bilo klasično zagađivanje.

To je bila prezentacija, s jedne strane novinarskoga neznanja, s druge strane, nevjerojatni debakl standarda odnosa s javnošću i demonstracije –javne komunikacije.

Zašto?

Pa žena je ni kriva ni dužna loš govornik, djeluje rutinski, nezainteresirano i robotski, ton joj je izrazito neuvjerljiv, vizualna potpora tome što govori od riječi do tonaliteta, ispod svake pristojne razine iako je teško zamisliti nižu od primjerice razine komunikacije predsjednice HUOJ-a Aleksandre Kolarić, pa sve do kompletne vizualne slike. Može se steći čak dojam da je dugogodišnje predsjedavanje tom udrugom piarovke Kolarić i stila iritiranja kao temeljnog oslonca komunikacije postalo zaštitni znak i najvjerojatnije jedini izbor komunikacijskog modela njenoga članstva. Ali, ova jutros ni u tome nije bila uočljiva, niti bi ikada izazvala pozornost, da je deset sati bila u programu, da nije jednoga detalja. O tome kasnije.

Uz to, način gestikulacije, neverbalna komunikacija prije odgovara nekoj seansi skupine koja se nastoji resocijalizirati s ruba individualno posrnulih osoba u prigodnim komunama, a svemu tome kako sam rekao upečatljiv dojam daje i ton, a pogotovo riječi i dramaturgija u izgovaranju te povezivanju misaonih sklopova. Teško da su ljudi mogli razaznati sadržaj njenih poruka, ali, kako me je to profesionalno zanimalo, prisilio sam se, i o tome je radi javne higijeno najbolje ništa ne govoriti. Ukratko, da ovakva osoba radi na nekom ozbiljnom tržištu kladio bih se u sve da bi kako narod kaže „crkla od gladi“ ili bi bila stalni posjetitelj neke Karitasove kuhinje.

A zamjenica je predsjednika, i to Macana, u žiriju!

I to zamislite – Grand Prixa.

Kad netko tako prezentira stavove udruge koja okuplja i promiče navodne vrhunske standarde javne komunikacije, to je samo po sebi ruganje elementarnim znanjima i struci koja se time bavi i svakome ozbiljnome tko iza toga stoji, ponajviše nesretnicima koji plaćaju takve tipove u pokušajima osvajanja ili održavanja tržišta za svoje proizvode.

Jedini razlog da se tu osobu zapamti je korištenje imena sisačkoga biskupa Vlade Košića.

Nema većega poniženja s čisto racionalnoga ali i programskoga polazišta sadržaja analize djelovanja stručno-specijalizirane udruge kakvom se nastoji predstaviti HUOJ, od činjenice da su antikomunikatorom godine izabrali čovjeka koji se gotovo nikada nije pojavio u mainstream medijima, primjerice na HTV-u u emisijama izvan selektivnoga odabira najčešće nesklonih novinara u informativnim prilozima, koji je praktično svu svoju komunikaciju ostvario ili neposredno s vjernicima, ili u tzv. alternativnim medijima, a oni su ga usprkos tome uočili i proglasili antikomunikatorom.

Da se ne zavaravamo, samo uočavanje antikomunikatora na marigni mainstreama u konkurenciji tolikih svakodnevnih komunikatora koji nam upadaju u domove putem ekrana potvrđuje u najmanju ruku vrhunsko umijeće komunikacije toga „antikomunikatora“.

Sama ta činjenica, prvo isključuje svaku relevantnost HUOJ-a odnosno toga žirija ili „trusta mozgova“, a drugo, ukazuje zašto su u obrazloženju izbora antikomunikatora prišli ideološkim i banalnim političkim novogovornim stereotipima bez ikakvih kriterija struke, potčinjavajući struku provokativnim i politikantskim porivima banalne sampromocije zlouporabom i struke, znanja ali i javnosti. Biskupa nisu mogli zloupotrijebiti, jer njegov javni status u njegovom komunikacijskom diskursu ni na koji način nimalo ne ovisi od njihovih izjava i mišljenja.

Sa stajališta struke koja se isključivo bavi prezentacijom proizvoda proizvođača koji ih hoće platiti radi ostvarivanja uspješnijih marketinških planova i ostvarivanja boljih pozicija na slobodnome tržištu, nevjerojatan je autogol da su nekoga tko nema ravnopravne medijske i javne uvjete za komunikaciju pretpostavili tolikim ljudima s tzv.mainstream scene koji dnevno iskaču iz pašteta, proglašavajući ga, usprkos očitoj namjeri zbog koje je i uvedena takva kategorija – vrhunskim komunikatorom.

Nije pogrješka, proglašenje antikomunikatora s polazišta piara je u stvari – proglašenje vrhunskoga umijeća komunikacije u takvim okolnostima, što su na posve suprotnim pozicijama, pogotovo prema vrijednosnim sadržajima Košićevih poruka, upravo piarovci teško zloupotrijebili nastojeći steći mrvicu pozornosti koristreći upravo njega za svoju paradu.

Zašto?

Jer nemaju nikakav vrijedan proizvod koji bi netko normalan kupio.

To je teško stručno posrnuće HUOJ-a.

I ne samo to.

Ovaj cirkus je dokaz da iza njihovoga javnoga djelovanja kao udruge ne stoji ni „s“od struke, nego banalna aktivistička i performerska namjera, koja u jednome dijelu može imati i svoju promotivnu dimenziju, jer su svjesni da će izazvati pozornost, iako bi netko razuman na mjestu tih ljudi morao voditi računa da će im izazivanje pozornosti s takvom autogolčinom i takvim teškim odmakom od temeljnih elemenata same struke kojom se bave, zapravo samo izazvati nevolje i predstaviti ih kao – banalne provokatore, što svakoga ozbiljnoga na tržištu ponude u Hrvatskoj i izvan Hrvatske dovodi u poziciju da ih ni štapom ne bi dotakao.

Jer su za svoju provokaciju izabrali ideološko banaliziranje i svrstavanje, što pametan piar nikada ne bi učinio ako ima bilo što vrijedno ponuditi objektivnom vrednovanju.

Na taj način su Kolarićka, Macan i ova jutros na HTV-u zapravo sveli struku na klasično ponašanje estradnih „mačaka“ i „macana“ koji ne znaju pjevati, nemaju baš ništa izuzev „atributa“ pa se estradnom prostitucijom i skandalima održavaju u javnosti i po gostionicama gdje će im pod firmom pjesme i glazbe, razularena gomila platiti par tisuća eura za striptiz.

Uz dernjavu.

Točno to su napravili s ovim svojim, kako ističu 11. Grand Prixom naši vrli piarovci.

Jer, komunikacija s javnošću počiva ne nekoliko standarda, od koji nije ni jedan preuzimanje prava na sadržajno ocjenjivanje poruka komunikatora ili kvalitete proizvoda, a pogotovo pokušaj javnoga sankcioniranja suparničkih ili konkurentskih vrednota, koje su oni isključivo istakli u svome obrazloženju izbora biskupa Košića za antikomunikatora godine. Kodeks dobre javne promocije počiva na zastupanju svojih, a ne na osporavanju konkurentskih ponuda. Košićeve komunikacijske vještine su ocjenjivali s pozicija mjerača mržnje, tolerancije, isključivosti ili uključivosti, a tome su svemu pridodali tzv. kulturu dijaloga i komunikacije, što nema apsolutno nikakve veze s njihovim temeljnim pozivom, niti su osposobljeni za to. Jednostavno, mjerila komunikacijskih vještina i mjerila mržnje, tolerancije i sličnih društvenih pojava nemaju veze jedno s drugim.

Napuštanje mjerila svoje struke i pribjegavanje nemjerljivim kvalifikacijama je sindrom totalne prljavštine u javnoj komunikaciji i posrnuće deklarirane struke. To je demonstracija neznanja, kojega nikakve diplome ne mogu sakriti.

A čak i da imaju nekakve diplome, koji i ako imaju, na taj ih način prostituiraju i izruguju se istinskim promotorima znanja o komunikacijskim vještinama, koje kao i svaka struka polaze od načela struke i ne zalaženja u područje drugih struka. Tko ne poštuje pravila tuđe struke, očito ne zna ništa ni o samome pojmu struke uopće.

Naime, Macan ne može kao profesionalac odbiti Plenkoviću promovirati njegove politike, niti može sudjelovati u kreiranju Plenkovićevih proizvoda, odnosno politika. Naravno ako se Plenković bavi ozbiljnim stvarima. Kad se ocjenjuje Macanova vještina, to nikako neće biti analiza sadržaja Plenkovićevih politika, koje on pomaže plasirati na tržištu. Za to su piarovci obučeni, za to su plaćeni.

Temeljni kodeks svakoga javnoga djelovanja strogo zabranjuje laganje, prikrivanje informacija, selektivnost, manipulaciju i nekompetentnost, a upravo sve to je s ovom „nagradom“ Košiću demonstrirala HUOJ.

Biskup Košić nekome može biti više ili manje prihvatljiva javna osoba s pozicija sadržaja njegovih riječi ili vrijednosti za koje se zalaže i koje promovira, ali po svim elementima komunikacijskih vještina, vrhunski je komunikator, te po temeljnim normativima retorike, jedan od najboljih u Hrvatskoj. Točno zna u kojemu trenutku, s kakvim riječima, s kakvim tonom, i u pisanoj i u audio-vizualnoj formi postići interes i izazvati reakcije javnosti, a da pri tom nikada ne odstupi od načela na kojima djeluje Katolička Crkva ali i načela na kojima počiva usprkos nastojanjima HUOJ-a civilizacija kojoj pripadamo. Biskupova načela su odavno jasna, potvrđena, provjerena i on tržišnim rječnikom samo potvrđuje vrijednosti svoga „proizvoda“ svaki dan pred svojim „tržištem“.

Njemu za to ne trebaju provokacije u komunikaciji.

S druge strane, jedini razlog za bilo kakvu reakciju javnosti na djelovanje HUOJ-a zadnjih nekoliko godina je bilo zapomaganje Aleksandre Kolarić da joj ne daju u SDP, a ona navalila radeći javni cirksu od toga, pri čemu se uvijek u takvim istupima predstavljala kao predsjednica HUOJ-a, a  s druge strane, danas im je umjesto SDP-a preko kojega vše ne mogu izazivati pozornost javnosti, jer je Kolarićka izgubila tu promotivnu osnovu i razlog javnoga postojanja, od udica za javnost u nedostatku vlastitih vrijednosti ostao performans s  „antikomunikatorom“ Košićem.

Zašto baš Košić?

Pa zato što je vrhunski komunikator, zašto je biskup i Katolička Crkva, zato što nemaju baš ništa drugo, a to će nužno izazvati reakcije. A to je teren na kojemu se ne prepoznaje struka, nego perverzija samih osnova struke.

Jer da znaju raditi, da uistinu predstavljaju relevantnu struku i mogu ponuditi kvalitetu tržištu, ne bi godinama vegetirali na rubu političkoga i aktivističkoga incidenta torbareći pod državnim i paradržavnim nišama, kao kulturnjaci i cijeli spektar lezilebovića u antifa udrugama, prepoznatljivoga stila i metodologije koji je od samoga poziva PR napravio karikaturu, prije svega zbog njihovih istaknutih članova. Konačno, zašto bismo od nečega što je nastalo kao nusproizvod općih javnih poremećaja u hrvatskom društvu, očekivali nešto kvalitetnije, jel tako?

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save