U knjizi ‘Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.)’ Alain de Benoist piše o metodi koju je Joseph Gabel nazvao ‘silogizmom pogrješnog identiteta’. Riječ je o pseudo-logičkom postupku koji se sastoji od odjeljivanja stvarnih cjelina predstavljenih u granicama jedne usporedbe, tako da se umjetno izbaci jednak element i taj djelomični identitet uzdigne na razinu cjelovitog identiteta; primjerice: “De Gaulle je protiv komunizma. Hitler je bio također, dakle de Gaulle = Hitler“.

 U Hrvatskoj se navedene metode koriste u pomalo izmijenjenom obliku, pa se tako svaki pokušaj kritičkog sagledavanja službene verzije povijesti Drugoga svjetskog rata kvalificira kao izraz endemskoga hrvatskog fašizma. Etiketa fašist koristi se i u mnogim drugim prigodama, a uz nju se za deskripciju desne strane političkoga spektra redovito koriste i izrazi kao što su ‘klerofašist’, ‘zatucani ognjištarac’, ‘nazadnjak’, ‘primitivac’ itd., da ne nabrajamo sve diskreditirajuće i kriminalizirajuće izraze iz vrlo bogatoga orwellovskoga verbalnog arsenala koji baštine pseudointelektualna ljevica i pseudoliberalne medijske i političke falange u Republici Hrvatskoj.

I u aktualnim medijsko-političkim raspravama i polemikama oko tzv. Istanbulske konvencije možemo vidjeti dio izraza iz navedenoga bogatoga etiketirajućeg vokabulara, ali i vrlo plitke i za zdrav razum uvredljive pokušaje diskreditacije onih koji se protive njezinoj ratifikaciji. Pseudoargumentacija zagovornika Istanbulske konvencije svodi se na pripovijest o tome kako su njezini protivnici nepismeni ljudi koji, eto, nisu pročitali Konvenciju, ili se pak radi o primitivcima i fašistima koji u slobodno vrijeme ne rade ništa drugo nego mlate svoje žene.

Iako time riskiram da me i samoga uvrste u nasilnike koji osim pisanja fašističkih traktata (kao što je ovaj) ne radi ništa drugo nego mlati svoju ženu, ipak ću kao politički nekorektni gad morati još jednom ponoviti zašto se protivim ratifikaciji Konvencije koju sam, tako mi Borisa Lalovca i Alojza Tomaševića, pročitao od početka do kraja, en bloc.

Problem tzv. Istanbulske konvencije nije riječ ‘rod’, nego uvođenje distinkcije ‘roda’ i ‘spola’

Problem tzv. Istanbulske konvencije nije u tome što se u njoj na mnogo mjesta spominje rod (koji to muškarac ne voli ženski rod?), problem je u tome što iz čitavog smisla Konvencije kristalno jasno proizlazi (za pismene ljude) kako se rod u njoj ne identificira sa spolom, nego se uvodi distinkcija roda i spola što čini sukus tzv. rodne (gender) ideologije. Rodna ideologija, naime, uvodi dijalektičku razliku između pojma spol, koji može biti muški ili ženski (ta se razlika temelji na biološkim postavkama i predstavlja nepromjenjivu kategoriju), i rodne pripadnosti, muške ili ženske, gdje su razlike društveno konstruirane, dakle promjenjive i nestabilne. Potpuno je to u skladu sa znamenitom (prema mome mišljenju za žene uvredljvom i ponižavajućom) izjavom Simone de Beauvoir ‘ženom se ne rađa, ženom se postaje’, kojom je ova ljevičarska aktivistica i filozofkinja željela reći da se shvaćanje sebe kao žene formira pod utjecajem okoline u mračnome patrijarhalnom društvu prepunome stereotipa i diskriminacije.

Feministice i sljedbenice Simone de Beauvoir rodnoj ideologiji pokušale su dati i pseudoznanstvenu aureolu tvrdnjom da su ponašanje muškarca i žene i uloge koje oni igraju u društvu određeni isključivo političkim, društvenim, ekonomskim, kulturnim i vjerskim faktorima. Istanbulska konvencija potpuno je na tragu te i takve misli da je rod društveno uvjetovana osobina, tj. društveni konstrukt. Posve je tako u skladu s rodnom ideologijom mogući slučaj da XX ‘osoba’ ima muški spol (i, dakako, muški spolni organ), ali se, eto, prema rodu smatra ženom. Slični slučajevi nisu nepoznati u povijesti, primjerice u slučaju transvestita, no u nekim ozbiljnijim vremenima takve su se pojave smatrale mentalnim poremećajem. Danas se takva mentalna zastranjenja žele prikazati kao legitiman izbor, među ostalim i putem zakonske institucionalizacije prava na takav izbor i predviđenih sankcija za moguće diskriminatorne radnje.

Nabildani i bradati dvometraš u ženskome toiletu

Uzmimo jedan karikaturalni primjer i zamislimo slučaj da bi se nabildani i bradati dvometraš s muškim spolnim organom koji se rodno smatra ženom mogao smatrati diskriminiranim u slučaju da mu se zabrani korištenje ženskoga toileta (sve dok se jednog dana u svim naprednim egalitarnim državama ne nametnu unisex toileti što će, nema sumnje, predstavljati veliko veselje za manijake i psihopate svih vrsta i pasmina). Ako Vam se, dragi čitatelji, sve ovo čini smiješnim i pretjeranim, podsjećam da se u nekim državama već danas zabranjuje upotreba riječi ‘mama’ i ‘tata’ i uvode se termini ‘roditelj jedan’ i ‘roditelj dva’. A podsjećam i na slučaj da je kanadski Senat nedavno usvojio prijedlog zakona prema kojemu nacionalna himna postaje ‘rodno neutralna’.

 Ljudi kojima je zdrav razum i dalje najvažniji orijentir u ponašanju i sagledavanju zbilje, ovakve pojave mogu smatrati nenormalnim i patološkim, no, kao što primjećuje talijanski publicist Roberto de Mattei, mi smo već odavno prošli etapu nijekanja objektivnog zakona ili istine i etapu institucionalizacije moralnog zastranjenja, tj. pretvaranja osobnoga poroka u javnu krijepost, te se nalazimo u etapi društvene cenzure i sudskoga suzbijanja dobra, gdje je sve dopušteno osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnog i kršćanskoga poretka.

Udar na Božji poredak i udar na majčinstvo

Zoran Vukman posve je u pravu kad, komentirajući rodnu ideologiju, tvrdi kako je riječ prvenstveno o ataku na zdrav razum, ali i o do sada u povijesti najsustavnijem i najpromišljenijem udaru na Božji poredak, o pokušaju da se u metaforičkom smislu napiše nova Knjiga Postanka ili Antigeneza, pripovijest o genezi čovjeka koja više nema utemeljenja u Bogu, nego u vlastitim tezama.

Rodna ideologija zakonito je čedo postmodernizma čija se temeljna filozofija svodi na dekonstrukciju datosti, tj. onoga što postoji po sebi. Među tim datostima su i ženske i muške specifičnosti koje proizlaze iz antropoloških karakteristika muškarca i žene. U okviru borbe protiv ‘rodnih stereotipa’ posebno se sustavno udara na majčinstvo koje prema pristašama rodne ideologije predstavlja stereotip koji treba razgraditi. Tko konstatira prirodnu datost da je žena predodređena da bude majka, taj u Novome vrlom svijetu današnjice, neprijateljski raspoloženome prema zdravome razumu i Bitku samome, postaje zaostali primitivac koji bi ženama uskratio pravo na školovanje. Tko je protiv Istanbulske konvencije taj podupire diskriminaciju i nasilje nad ženama i mentalno je zarobljen u ‘mračnome srednjome vijeku’. Perverzija i inverzija, maloumna pseudoargumentacija, ali uobičajena za hrvatsko društvo i medijski prostor i dalje inficiran mentalitetom jednoumlja.

Zaštita žena od nasilja nije primarni cilj Konvencije

Instanbulska konvencija, potrebno je to apostrofirati, prvi je međunarodni dokument Vijeća Europe u čijem sastavljanju nisu sudjelovale države članice, nego ad hoc stručna skupina i ujedno prvi dokument koji uvodi distinkciju roda i spola. Perfidija je jasno uočljiva: pod krinkom ljudskih prava i zaštite prava žena želi se progurati čista ideologija, a oponente ušutkati optužbama za podupiranje obiteljskog nasilja. No, zdravom razumu, a takvi ipak još uvijek u Europi i Hrvatskoj pretežu kad je ova problematika u pitanju, jasno je da zaštita žena od nasilja (do sada regulirana nacionalnim zakonodavstvima, o čemu više u nastavku) nije primarni cilj Konvencije. On je tek sredstvo za skriti političku prostotu, tj. namjeru polaganja kamena temeljca za promicanje rodne ideologije. Da je zaštita žena od nasilja uistinu  najvažniji cilj Istanbulske konvencije i da su sastavljači Konvencije željeli osigurati jedinstvenu potporu ovome dokumentu onda bi iz njega u samome početku eliminirali moguće izvore prijepora i zabluda. Onda ne bi koristili termine iz arsenala rodne ideologije i ozakonjivali teoriju koja se protivi čitavoj povijesti ljudskog roda. Konvencije i zakoni te općenito pravna normativa moraju biti jasni i nedvosmisleni, posebno kad je u pitanju ovako ozbiljno područje kao što je nasilje u obitelji.

Predaja suvereniteta i kršenje načela supsidijarnosti

Dodajmo svemu ovome i to da je načelo supsidijarnosti jedno od temeljnih načela Europske unije koje uređuje njezinu regulatornu aktivnost. Prema tom načelu preferira se donošenje odluka na što nižoj regulatornoj razini, što bliže građanima, odnosno u odnosu između Europske unije i država članica, donošenje odluka na razini država članica. EU sebi uzima ovlasti onda kad neka pitanja može lakše riješiti nego države članice. Kad je u pitanju obiteljsko nasilje, onda je posve jasno kako je imanentno riječ o pitanju koje države članice mogu same bolje riješiti, umjesto da se bespotrebno prenose ovlasti na nadnacionalnu organizaciju. Hrvatska, kao uostalom i druge države, ima niz zakona kojima se regulira obiteljsko nasilje (Kazneni zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova itd.).

 Kad je u pitanju isključivo pravna razina, u tzv. Istanbulskoj konvenciji se ne uvodi baš ništa što glede zaštite od obiteljskog nasilja ne postoji u hrvatskoj legislativi. U državama koje su ratificirale Konvenciju (primjerice, po pravima žena iznimno ‘napredna’ Turska, sve više obuhvaćena procesima re-islamizacije) ne vidimo da se je položaj žena u ičemu poboljšao. Ozbiljni ljudi svjesni su da je pozitivno zakonodavstvo praktički svih država članice EU sasvim dovoljno za djelotvornu borbu protiv obiteljskog nasilja, i da ključ leži u primjeni zakona, tj. u pravosuđu. Nikakva proizvodnja zakona i konvencija ne će ništa riješiti ako pravosuđe ne radi svoj posao. Pa tako taj problem ne će riješiti niti Istanbulska konvencija koja osim što predstavlja daljnje predavanje suvereniteta krši načelo supsidijarnosti, a za latentan cilj ima ozakonjivanje rodne ideologije.

GREVIO nadzorne milicije

Ono što posebno tjera na oprez glede Istanbulske konvencije postojanje je tzv. međunarodnog nadzornog mehanizma GREVIO, koji nadzire implementaciju Konvencije, posebno na području državnih javnih politika (školstvo, mediji itd.). Konvencija taj nadzorni alat obrađuje u čak pet članaka i 34 točke što samo po sebi svjedoči koliko je za EU GREVIO bitan. Politički nekorektniji analitičari u mehanizmu GREVIO već sada vide nadzorne milicije, tj. jednu mrežu uhoda i doušnika čija će izvješća služiti kao temelj za monitoring i discipliniranje neposlušnih država članica. Da, da, već viđeno u Hrvatskoj kad su u pitanju brojne tzv. nevladine udruge (NGO mafija) koje su godina živjela od kriminalizacije Domovinskog rata.

S obzirom na to da je prostor za opanjkavanje Domovinskog rata danas bitno ograničen u odnosu na zlatno razdoblje od 2000. do 2011., mnoga gladna usta u tzv. ljudskopravaškom sektoru upravo u GREVIO nadzornim milicijama vide novu odličnu priliku za trpanje ‘ustaških’ kuna u svoje nezasitne ‘antifašističke’ džepove. Naime, za provedbu Konvencije država mora osigurati milijardu kuna, što zasigurno predstavlja cifru od koje se zavrti glava našim ljudskopravašima. Nije nikakvo čudo što su upravo kojekakve tzv. nevladine udruge za ljudska prava najglasnije u zagovaranju Istanbulske konvencije. Da parafraziramo Kranjčevića, ljudskopravaši u GREVIO nadzornim milicijama i u ‘Istanbulskoj’ vide roštilj na kojemu se ‘mirisno peče masna kobasa’. Pa bila ta kobasa plaćena i ‘fašističkim’ kunama.

Biskupi ne znaju što je kršćanstvo, a ja sam jači od Stipe Miočića i Daniela Cormiera zajedno!

Iako se protiv Istanbulske konvencije izjasnila Katolička crkva, kao i čitav niz akademika, sveučilišnih profesora i općenito vrlo pismenih intelektualaca kojima je odlično poznat sadržaj ‘Stambolske’ konvencije, vladajući demokršćani odlučni su da Konvenciju ratificiraju. Štoviše, za njih Konvencija ne samo da nije sporna (iako su početno najavljivali stavljanje ograda u odnosu na sporne dijelove, što je, naravno, nemoguće u dijelu koji ozakonjuje rodne budalaštine), nego je u svojoj biti, iako ozakonjuje ideologiju dijametralno suprotnu Svetome Pismu – pazite sad – duboko kršćanska. Biskupi su zapravo ti koji ne znaju što je kršćanstvo, a ja sam jači od Stipe Miočića i Daniela Cormiera zajedno! Nego kako!

Rasprava o Istanbulskoj konvenciji odavno je prestala biti raspravom i pretvorila se u najobičniju kakofoniju i atak na zdravi razum. Sve je već rečeno i napisano i preostaje nam tek da ponovno padne snijeg pa da sve zvijeri do kraja pokažu svoj trag. Kao i Chesteron veliki sam ljubitelj zdravog razuma, a budući da su još stari Latini znali da ‘qui nimium probat nihil probat’ (tko previše dokazuje, ništa ne dokazuje) nakon ovoga teksta, časna partijska, više se neću baviti Istanbulskom konvencijom.

Snage koje su u nestajanju

Veliki Chesteron, naime, još nas je davno u ‘Pravovjeru’ podučio: “Ako raspravljate s luđakom, iznimno je vjerojatno da ćete izvući deblji kraj, jer u mnogo slučajeva njegov um radi brže upravo zato jer ga ne usporavaju stvari koje idu zajedno s dobrom prosudom. Njega ne ometa smisao za humor ili milosrđe ili proste iskustvene činjenice. On je tim više logičan što je izgubio određene zdravorazumske osjećaje“.

Ovakav modus operandi vrijedi i za pristaše ‘istanbulsko-bruxelleske’ protu-zdravorazumske logike, pri čemu ne mislimo na one kojima je zagovaranje ‘Istanbulske’ tek način dobivanja svjedožbe ‘naprednosti’. No, s obzirom na političke trendove koje posljednjih godina možemo vidjeti diljem Europe, govorimo o sve snažnijem jačanju desno-konzervativnih stranaka, ovaj tekst o Istanbulskoj konvenciji, čedu nastalom u izvanbračnoj rodnoj (ne spolnoj!) vezi rodno neutralnog oca Istanbula i hermafrodita Bruxellesa završit ćemo mišlju Chestertonova prijatelja, velikoga Hilairea Belloca: “Nemojte, zaklinjem vas, biti uznemireni zbog jačanja snaga koje su već u nestajanju. Pogriješili ste uru noći. Već je jutro“.

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr