Može li današnje sebično društvo zamijeniti logičan slijed odrastanja i građenja osobnosti ili, pak, suvremeni politički sustavi u kojima je svaka osobnost, snaga izričaja, osobna hrabrost ili javno izricanje, prijetnja podvođena pod populizam, kojeg se etablirane političke i sebične europske i naše strukture plaše više od gubitka pamćenja? Ne može, naravno!

Svatko danas u Hrvatskoj traži svoju formu u svjetonazorskom, religijskom, političkom, anacionalnom, europskom, protupopulističkom, stabilizacijskom, interesnom, stranačkom i svakom drugom zanosu, ne primjećujući pritom rastakanje temeljnih ljudskih vrijednosti oko nas i elementarno ljudsko postupanje prema drugima oko sebe, a posebno prema najslabijima. Nikog neće konvencije, deklaracije, obrazovne reforme, vulgarne parole, limitirani slobodoumnici, „martovska” gibanja, naručeni tekstovi i slična moderna pomagala učiniti boljim, ako se oko nas sve rastače, ako ne vidimo nikog oko sebe, ako nismo u stanju zastati na tren i pomoći, ako nismo spremni svoju sebičnost prepoznati… ako ne nosimo u sebi vrijednosti razvijene obiteljskim okruženjem, druženjem u jaslicama i vrtićima s drugom djecom i tetama, rastanjem u školi i stasanjem na akademskoj razini. Može li današnje sebično društvo zamijeniti logičan slijed odrastanja i građenja osobnosti ili, pak, suvremeni politički sustavi u kojima je svaka osobnost, snaga izričaja, osobna hrabrost ili javno izricanje, prijetnja podvođena pod populizam, kojeg se etablirane političke i sebične europske i naše strukture plaše više od gubitka pamćenja? Ne može, naravno!

Zato, jer takav sebičan sustav, postavljen isključivo na materijalno-interesnim osnovama degradira, ponižava, rastače i mijenja upravo navedeni slijed odrastanja i razvijanja pojedinaca i svodi djecu, obitelj, odgojni, obrazovni i akademski sustav na teret koji treba usput rješavati, graditi i podizati, dok smo mi zauzeti prošlošću, svjetonazorskim pitanjima, novim uspostavljanjem različitosti, mijenjanjem pripadnosti, borbom protiv populizma, vlastitim pozicioniranjem i slijepim usmjeravanjem, sukladno europskim direktivama na štetu vlastitog prostora i društva.

Pokušajmo ponešto naučiti i od drugih

Uostalom, socijalno se dodatno usmjeravanje i razvijanje odgovornosti izvan navedenih kategorija u kasnijoj nadgradnji u postupanju prema drugima, najjednostavnije postiže uređenim društvima, zakonskim pravilima i navikavanjem s vremenom na red sukladno njima. Istim se slijedom grade, prihvaćaju, razvijaju i prenose elementarne ljudske vrijednosti s kojima se mogu razumjeti specifičnosti i razlikovnosti, ali ih se ne može prihvatiti kao univerzalne, kojima bi svi trebali biti podložni, koliko god to direktive, parole, „moderna vremena” radikalno i bez imalo osjećaja za druge zahtijevaju. Razumijevanje je moguće jedino kad je obostrano s uvažavanjem prevladavajućih identitetskih vrijednosti prostora i društva, u okviru kojih prolaziš kroz život i u kojima pokušavaš pronaći smisao svakodnevnice, postojanja i djelovanja. Ne samo za sebe ili samo za svoje, nego i za druge prevladavajuće oko tebe.
Vratimo se na trenutak na „martovska” hrvatska gibanja, iako su tjedan dana prije „Martovskih ida” ili 9 dana prije Dana svetog Patrika. Simbolika događanja u mjesecu najave i dolaska proljeća, otkriva nam svu hrvatsku paranoju najavom cvijeća, zelenila, novog života, plodnosti, uzoranih polja, blagog vjetra, osmijeha na suncu, igre djece… pokretanja života nakon leda, sivila, hladnoće… Vrijednosti koje, uglavnom, svi nosimo u sebi i doživljavamo oko sebe kao novu snagu koja nas diže, nosi i čini bogatijima. Uglavnom, svi.

Martovske su ide praznik posvećen bogu Marsu u Rimskom carstvu u kojem je 15. ožujka, s najavom novog proljeća, počinjala i Nova godina. Praznik je to dvostruke simbolike. Bog Mars je primarno bog rata, ali je smatran i božanstvom proljeća, zemljoradnje i stočarstva, a darivao je i plodnost, ratnički duh i hrabrost. Vladajući bojnim poljem i plodnim njivama, prema vjerovanjima, upućivane su mu molitve za zaštitu od neprijatelja i svih elementarnih nepogoda i zato je bog Mars veliki bog općeg napretka rimskog naroda i države. Nasuprot tome, postoji i izraz – „Čuvaj se martovskih ida” – kojim se opisuje i najavljuje opasnost ili nevolja u određeno vrijeme, jer je u vrijeme Martovskih ida ubijen Cezar. Svaki je narod u povijesti imao svoju simboliku i svoja vjerovanja koja su uvijek bila vezana za „napredak naroda i države”, pa pokušajmo ponešto naučiti i od drugih.

Zarobljenici vlastite ratne pobjede

Dan svetog Patrika nevjerojatna je promocija Republike Irske danas u gotovo cijelom svijetu i slavi se 17. ožujka, traje nekoliko dana i tradicionalna je religijska svetkovina vezana za Crkvu, obitelj i kršćanske vrijednosti. Razdraganost, mladost, povezanost i irski ponos, dominiraju proslavom, kojeg uglavnom prihvaćaju i svi izvan Irske, nešto što današnja Hrvatska može samo zamišljati. Dan koji je mogao to postati u Hrvatskoj, bio je 30. svibnja, kada se slavio Dan državnosti kojeg su gotovo svi u Hrvatskoj i iseljeni Hrvati po svijetu prihvatili. Praznik hrvatskog ponosa, nove državnosti i novog uzleta, ali su i to, siromašni politički sustav i još siromašniji pojedinci, kroz sustavno rastakanje hrvatskog identiteta – uspjeli rastočiti. Možemo na Irsku pogledavati samo sa sjetom, iz puno razloga.

Najava proljeća i buđenje prirode oko nas vraća svaki put i novu nadu, a svetkovine identiteta, plodnosti i napretka prihvaćaju se svugdje, samo ne u suvremenoj Hrvatskoj, koja teškim korakom izlazi iz prethodnog totalitarizma i još teže iz čvrstog zagrljaja poklonika bivše države. Ponašamo se kao zarobljenici vlastite ratne pobjede, dok sljedbenici svega bivšeg, zadivljeni europski pioniri maleni i rekla bi Predsjednica, marginalne skupine, marširaju Hrvatskom kao vlastitim dvorištem, niti ne primjećujući u svojoj totalitarnoj sebičnosti druge oko sebe, koji znaju gdje žive i koje su im najveće vrijednosti koje žele sačuvati u destrukcijskom naletu na Hrvatsku.

Mitske dolaske proljeća i visokog sunca slave sve ili gotovo sve kulture današnjice, a i u svim je nestalim civilizacijama, koje su nam ostavile velike tragove na kojima smo gradili našu posvećenost suncu, proljeću, plodnosti, novom životu i općenito napretku, taj dolazak podignut na razinu mitske stvarnosti. Osjeća se to i u pjesmi velikog Rundeka, pa se valja prisjetiti:
„Novo proljeće je otpočelo s čudima.
Kada sam se spustio u grad
i odmah se susreo sa ljudima,
koje nisam videl 300 godina.
I iznenada nešto nas obuzima
k’o da nije nikada do sad.
Razlila se toplina po grudima,
a preko Save plovi mjesec mlad…”
Kao uostalom i Hrvatskog proljeća, vjesnika nove hrvatske slobode u okviru totalitarizma kojeg još uvijek čuvamo, kako ga ničim, pa niti Povjerenstvom za suočavanje s prošlošću ne bi povrijedili i uznemirili.

Vlast koja se poigrava s vlastitom populacijom

Nasuprot svemu vezanom za napredak naroda i države, kako kažu stari Rimljani, zagrebačka su martovska gibanja, civilizacijski razumljiva u novoj suvremenosti i raznolikosti i nitko nema ništa protiv toga sve dok se primitivnim parolama, niskom intelektualnom razinom i pozivanjem na nedavni totalitarizam, ne nameću drugima i drukčijima po osnovnim ljudskim kriterijima. Aktivizam, faktivizam, fronte, plenumi, parole i slična retorika i simbolika martovskih zagrebačkih gibanja, ničim, ali apsolutno ničim nije stala iza velikog dijela populacije koja još uvijek živi na rubu egzistencije i siromaštva s neizvjesnom sutrašnjicom, niti iza starih i nemoćnih, čija je, pak, svakodnevnica sramota za sve nas koliko god bili različiti, niti su u svojoj novoj-staroj hrvatskoj političkoj dogmi vođeni zaštitom najveće
vrijednosti svakog društva i prostora.

Nisu se niti pokušali u svom novom-starom revolucionarnom zanosu usmjeriti na izmjenu vlasti u državi koja se poigrava s vlastitom populacijom, kao na sletu šezdesetih, zato jer im je dogmatsko neprihvaćanje prevladavajućih vrijednosti u društvu i prostoru u kojem djeluju, temeljni postulat postupanja. Martovska gibanja nemaju osnovu ukazivanja na objektivne potrebe populacijske različitosti, nego primarno slaganja novog mrežnog sustava financijskog pokrivenog iz davanja ostalih, koje inače ne prihvaćaju, i sustavnog pritiska na društvo i prostor u kojem žive i koji se još uvijek identificiraju po prevladavajućim vrijednostima hrvatskim. Moguće je razumjeti na ukazivanje potrebe za zaštitom i razumijevanjem, moguće je razumjeti i posebnosti, moguće je imati i simpatije prema marginaliziranim skupinama… moguće je još puno toga, ali razumjeti nametanje drugima vlastitu dogmu, ili ne razumjeti u kojoj zemlji prolaze kroz život i ugrožavati vlastitu budućnost, naravno nije.

Razumijemo različitosti i vjerujemo u budućnost

Uostalom pokažite nam i jedno društvo koje u to ne vjeruje i jedno povijesno i civilizacijsko razdoblje koje nije vjerovalo u vlastitu budućnost i postoji li u povijesti i suvremenosti itko tko ne zna kako budućnost pripada djeci i mladima, jer ju oni jedino i donose. Razumijemo različitosti i prihvaćamo ih, ali isto tako vjerujemo i u budućnost. Naravno i vašu, u zemlji Hrvatskoj, puno drukčijoj nego što ju danas gledamo i u zemlji u kojoj su civilizacijska dostignuća i vrijednosti vezane za napredak, brigu o cijeloj populaciji i naravno brigu o hrvatskoj budućnosti. I nikog zbog te budućnosti nitko ne tjera ni na što, jer svi čine ono u što vjeruju.

Prisjetimo se malo i djece cvijeća, Woodstocka, otoka Wighta, velikih koncerata mladosti i slogana – „Vodimo ljubav, a ne rat”. Naravno, nije sve bilo bezazleno i idilično, ali zamislite si danas takav slogan ispisan na parolama zagrebačkih martovskih gibanja i slika mladosti i djece okružene cvijećem… Treba malo zaviriti u taj svijet i vidjeti kakav im je odnos bio prema djeci u svoj slobodi koju su slijedili. Djeca cvijeća nisu nazvana slučajno, kao što se nikad slučajno ne koristi riječ djeca, koja znači ljepotu, cvijeće, slobodu, budućnost, smisao i puno još toga pozitivnog. Prihvaća se to uvijek kad se želi razumjeti, razmišljati o budućnosti i u tome vidjeti i naći smisao. Ostali? Šaljemo im lijepu poruku srbijanskog slogana vezanu za populacijsku politiku osmišljenu ovih dana: „Nama treba ljubavi i djece”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save