(3. vazm – B, 2018.)

Ove nedjelje čitamo Lukin izvještaj o ukazanju uskrslog Isusa apostolima. On se izravno nastavlja na ukazanje dvojici učenika na putu u Emaus. Po povratku u Jeruzalem ta dvojica saznaju od ostalih učenika da se Isus ukazao Šimunu, a oni njima pripovijedaju o onome što su sami doživjeli.

Dok su razgovarali, uskrsli Isus stupa posred njih, ali oni ga ne prepoznaju.

Neprepoznavanje uskrslog Isusa gotovo se redovito događa onima kojima se ukazuje. To se dogodilo putnicima u Emaus, Mariji Magdaleni na grobu, učenicima na povratku s ribarenja… Prestrašeni su, zbunjeni i sumnje im obuzimaju srca.

Misle da vide duha!? Ovo je dosta neobično, jer se ne radi o prvom ukazanju.

Očekivali bismo da su se sada učenici već privikli na uskrslog Isusa. Zašto su opet prestrašeni i sumnjičavi? Stanje u kojem se nalaze učenici znakovito oslikava život čovjeka dok još nije rasvijetljen uskrsnim svjetlom. Čovjek u svojoj zbunjenosti i prestrašenosti, obuzet sumnjama, lako zamijeni pravoga Boga s utvarama i priviđenjima, a utvare proglasi bogovima. Tu treba biti jako oprezan!

Strah, sumnje, zbunjenost nas ometaju u tome da razlikujemo autentični Božji pohod od različitih priviđenja i utvara. Zato je potrebno imati ”mehanizam” koji će nam pomoći da ne zastranimo i počnemo se klanjati utvarama i priviđenjima nego da svoju vjeru ispravno oblikujemo. U Lukinom tekstu upravo to možemo pronaći. Pisma i vjera Crkve, posebno euharistija, pomažu nam da naša vjera bude autentična, odnosno da se temelji na autentičnom iskustvu susreta s uskrslim Isusom.

Isus učenike najprije umiruje. Pozdravlja ih s „Mir vama!“ (Šalom!). To je bio tada uobičajeni vjernički pozdrav kojim su ljudi jedni drugima željeli život pod Božjom zaštitom. Isusov mir daleko nadilazi onaj ljudski. On nam daje mir koji nam svijet ne može dati. Ovim pozdravom u našoj liturgijskoj praksi biskup, kao nasljednik apostola, pozdravlja vjernike na početku obreda sv. mise. To je znak da taj mir upravo po biskupskoj službi od apostola neprekinuto prebiva u Crkvi i prenosi se vjernicima. Mir je djelo Uskrsa. Očito da čovjek sam ne može postići željeni mir srca i duše. Upravo to, nemir srca i duše, zbunjenost i sumnjičavost koja nas iznutra opsjeda, prostor je u koji treba doći Bog sa svojim spasenjem. Mir duše je najbolje mjerilo koliko smo dopustili Bogu da nas iznutra osvoji.

Isus se učenicima predstavlja riječima „Ja sam!“. Koristi izraz koji je u starozavjetnom govoru označavao Boga. Bog će uvijek biti čovjeku nedohvatljiv, prebivat će u nama nedostupnu svijetlu, ali je istovremeno trajno prisutan u svijetu i bliz svakom čovjeku. Uz nas je u svakoj prigodi. Njegovu blizinu može doživjeti onaj koji ga vjerom traži.

Isus učenicima, kao dokaz svoje stvarne prisutnosti, pokazuje svoje ruke i noge.

Nudi ih na dodir. Znamo iz drugih ukazanja da su na njima bile rane s križa. Uz to traži nešto za jelo. Duh niti jede, niti ga se može dotaknuti. Uskrsli Isus je onaj isti onaj kojeg su razapeli i ubili. Sad je živ, nije utvara. On je pobijedio smrt. Njegovo tijelo je tomu dokaz. Ipak, njegovo lice i cijeli njegov izgled sada su drugačiji.

Apostol Pavao govori da je uskrsno tijelo drugačije od naravnog, da je duhovno. Ono ne podliježe nikakvim zakonima prostora i vremena. Po uskrsnuću Isus se nije vratio u stari način bivstvovanja, nego je ušao u svoju slavu. Iz nje nam dolazi i susreće nas. Novi život se ne gleda tjelesnim očima, nego očima vjere.

Ne treba ga niti pokušavati dokazati na nekakav ”znanstveni” način, ne zato jer je to nemoguće, nego zato jer je to nepotrebno. Dokazivati Boga, njegovo postojanje ili djelovanje, da bi se u nj vjerovalo, jednostavno je krivi put prema Bogu. Onomu koji vjeruje, dokazi nisu potrebni, a onomu koji ne vjeruje, jedva da će i najuvjerljiviji dokazi što pomoći. Bog traži našu vjeru. Po njoj nam se otkriva i ispunja naš život nebeskim mirom.

Isus zatim tumači učenicima Pisma. Vraća se na svoj zemaljski život i doziva im u pamet ono što im je već govorio, ali oni nisu razumjeli. Sada im to tumači u svjetlu Uskrsa. Potreban nam je sam Bog, njegovo svjetlo, da nam otvori pamet kako bismo razumjeli Pisma i događaje. Kad smo sami, bez Boga, događaji nas zbunjuju, ostavljaju u nevjerici. Uskrs je ključ za tumačenje Pisama. Tek susret s Isusom uskrslim – a on se događa u u svakom euharistijskom slavlju – daje nam pravi uvid u stvari i događaje, te nas ispunja pravim mirom i radošću.

Susret završava poslanjem. Apostoli trebaju biti svjedoci Kristovi koji naviještaju obraćenje i pomirenje. Prvo današnje čitanje iz Djela apostolskih pokazuje nam tako apostole, prvu Crkvu, na djelu naviještanja. Tu je Petar kao glava Crkve. On je na čelu apostola koji nastupaju kao svjedoci. Naviješta Krista raspetog i uskrsnulog, koji ispunjava Pisma. Poziva slušatelje da priznaju svoje grijehe te se pokaju i pomire s Bogom. Obraćenje je prvi korak u povratku k Bogu i životu s njim. Život s Bogom se očituje u vršenju njegovih zapovijedi. Na to poziva Ivan u poslanici iz koje imamo drugo čitanje.

Ovaj susret ima sva obilježja euharistijskog susreta u kojem se slavi Isusova smrt i uskrsnuće. Drugim riječima: ovo ukazanje jasno nam pokazuje kako je naša euharistija u stvari naš susret s Uskrslim, mjesto i vrijeme gdje se Uskrsli nama ukazuje. Ne vidimo ga tjelesnim očima, nego ga očima vjere gledamo i dotičemo.

S njime blagujemo. On nam donosi svoj mir. Čitamo Pisma i tumačimo ih u svjetlu njegova uskrsnuća, koje postaje središnja točka iz koje se prepoznaje i osmišljava cijela stvarnost: prošlost, sadašnjost i budućnost, sve od postanka svijeta do njegove proslave.

U svetoj misi nas Bog pohađa, hrani, jača, prosvjetljuje te osposobljava da i mi u današnjem svijetu živim kao svjedoci Uskrsa.

Don Marinko Mlakić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save