Mons. Bogdan u Radošiću: Istina se ne može baciti u jamu i zatrpati u grob
Na Uskrsni ponedjeljak u mjesnoj crkvi “Svetog Jure” u Radošiću svetu misu zadušnicu za poginule hrvatske branitelje i žrtve Kevine jame predvodio je mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj.
Prije početka mise, za sve poginule branitelje Kaštela i kaštelanske zagore na spomen obilježju poginulih hrvatskih branitelja na Malačkoj vojni biskup je predvodio molitvu odrješenja, a nakon mise uslijedila je i molitva odrješenja na Kevinoj jami za nevine žrtve iz II.svjetskog rata i poraća.
Liturgijsko pjevanje predvodila je klapa Hrvatske ratne mornarice “Sveti Juraj” uz orguljašku pratnju Ivana Šćepanovića.
Prenosimo kompletnu propovijed mons. Jure Bogdana.
1. Nije tako dugo kako sam slavio sv. misu na Husinoj jami na Kamešnici. Tada sam izgovorio iste riječi, postavio naglas ista pitanja koja nas muče i pritiskaju, osobito kad se nađemo pored velikog stratišta i jami bezdanki punih ljudskih kostiju.
S osjećajima dubokog poštovanja prema žrtvama ubačenim u Kevinu jamu, dolazimo i ove godine s jedne i druge strane Kozjaka, iz raznih krajeva naše Domovine, iskazati im ljudsko i vjerničko poštovanje. Kao kršćanski vjernici, koji čvrsto vjeruju u „uskrsnuće tijela i život vječni“, danas, na Uskrsni ponedjeljak, sa stratišta njihova stradanja, uzdižemo svoje molitve dobrome Bogu za njihove duše. Kao njihovi potomci, rodbina, prijatelji i sunarodnjaci, pritisnuti smo s mnoštvom pitanja: Tko su svi ovi ubačeni bez suda i dokaza krivnje u ovu jamu? Još i danas tražimo svoje roditelje, djedove i bake, rodbinu, prijatelje, susjede….? Želimo ih dostojanstveno pokopati…. Kako se moglo dogoditi da ih je progutala noć i da je njihov nestanak s ovoga svijeta zabetoniran šutnjom sve do naših dana? Kako to da nitko nije odgovarao za ove zločine? Kako se moglo dogoditi da je naša Domovina na kraju Drugog svjetskog rata postala jedno veliko stratište i groblje?
Kako to, dobiva se dojam, da imamo više masovnih grobnica i kostiju poslije drugog svjetskog rata nego li u samome ratu dok su trajali ratni sukobi? Kako to da su Nijemci koji su prouzrokovali Drugi svjetski rat iz kojeg su izišli s teškim porazom (imali oko pet milijuna ubijenih i nestalih), uz teške kazne i restrikcije, uspjeli su više od četiri milijuna dostojanstveno identificirati i pokopati i još im je ostalo manje od 25 % onih koje i dalje traže i žele uredno pokopati (bez obzira na kojoj su se strani borili!!!), a mi smo gotovo na samome početku istraživanja. Raduje nas i pozdravljamo napor i rad hrvatskih ustanova u posljednje vrijeme na otkrivanju i iskapanju masovnih grobnica i istraživanju jama u našoj Domovini.
Što se to događa u ljudskoj psihi da čovjek udara na čovjeka, jer je jači, jer je pobjednik ili je „na strani pobjednika“, do te mjere da slabijega želi uništiti, poniziti u životu ali i poslije smrti? Tko to sebi prisvaja pravo, u ime koga i čega, da drugome smije i može oduzeti život? Kako je moguće da ljudsko biće obuzme neshvatljiva mržnja na svoga bližnjega sve do istrijebljenja? Zar svi nismo jednaki pod ovim suncem? Zar svi nemamo isto pravo dostojanstveno živjeti ovaj život?
Čemu i zašto otpori osvijetljavanju ove krvave stranice iz naše povijesti, usprkos Rezolucije Vijeća Europe br. 1481 (iz 2006.) kojom se snažno osuđuju zločini komunističkih režima, Praške deklaracije (od 3. lipnja 2008.) i Rezolucije Europskog parlamenta (od 23. rujna iste godine), koje nas podsjećaju na moralnu obvezu suočavanja s teškim i bolnim naslijeđem svih zločinačkih ideologija koje su obilježile XX stoljeće: nacizam, fašizam i komunizam? Kako to da se preživjeli svjedoci masovnih pogubljenja i zločina nakon Drugog svjetskog rata, i danas boje govoriti i otkriti zločince i ubojice?
Sve to nosimo danas u sebi, kao teški kamen na srcu, teško breme, stavljamo na ovaj Uskrsni ponedjeljak na pliticu u ovoj svetoj misi, u crkvi svetog Jure mučenika, kod ove masovne grobnice, Kevine jame.
2. Draga braćo i sestre! U današnjem Evanđelju, kako smo čuli, evanđelist Matej nas izvješćuje kako su pobožne žene susrele Uskrsloga Gospodina: „Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!« One polete k njemu, obujmu mu noge i ničice mu se poklone“. Da, iskustvo praznog groba, spoznaja i uvjerenja da Gospodin nije u tamnom i zapečaćenom grobu, da on nije tu i da on ne spada tu, da njegovo Presveto Tijelo nije ostalo u tmini smrti i raspadanja, nego da je ono uskrsnulo, izaziva i strah, ali i veliku radost, nagoni na žurni navještaj svega toga drugima. Žene, naime „otrčaše javiti njegovim učenicima“.
No radost ne može biti potpuna, ne može biti cjelovita sve dok se ne susretne samoga Uskrsloga. Isus im se ukazuje, Isus im dolazi u susret i veli im »Zdravo!«.
Tu radost dosiže svoj vrhunac: One, žene, „polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone“. Da, samo u susretu s Isusom, samo u blizini s njime, samo u dodiru s njegovim presvetim tijelom i u klanjanju njemu, uskrslomu, zbiva se kompletno ostvarenje čovjeka.
Tu i samo tako čovjek pronalazi Boga, Boga koji nadvladava i smrt i grobno mjesto, koji ih konačno pobjeđuje te kao pobjednik ponovno prilazi čovjeku, čovjeku zbog kojega je podnio muku i smrti i zbog kojega je uskrsnuo, da ga ponovno privuče k sebi, da ga pozdravi i ozdravi, da mu, kako to veli današnji Psalam „pokaže puninu života, puninu radost lica svoga, sebi zdesna blaženstvo vječno“.
Kakvog li divnoga i velikog dostojanstva čovjeka za kojega je sam Bog podnio muku, pošao u smrt, i uskrsnuo, kako bi njemu, čovjeku, bio „zdesna da ne posrne“, kako bi mu on, sam Bog, „bio baštinom“, kako bi u svojoj ruci svojom neizmjernom ljubavlju „držao njegovu sudbinu“ želeći ga „sebi zdesna“ u svojem vječnom blaženstvu! To može samo Bog, Bog čija je ljubav prema čovjeku neizmjerna, bezgranična, koji, kako nam veli sv. Apostol Petar u današnjem čitanju iz Djela Apostolskih, svoga sina Isusa nije ostavio u Podzemlju, niti mu je tijelo ugledalo truleži, nego ga je uskrisio: „Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.“
3. Da, braćo i sestre, svjedoci Uskrsloga su bile žene, svjedoci su bili Apostoli, svjedoci su bili i toliki drugi Isusovi učenici. To svjedočanstvo obilježilo je njihove živote, postalo središtem njihovih života, za to su svjedočanstvo polagali svoje živote! To je svjedočanstvo od njih činilo misionare. Susret s Uskrslim nužno tjera na navještaj. Radost koja se rađa u takvom susretu želi se podijelit, mora se podijeliti.
Ona im je darovana da bi se hrabro dijelila dalje, da bi se javila drugima i mnogima, naraštajima ljudi i žena svih vremena i prostora koji će po njoj i sami susresti Isusa, postati njegovim učenicima: „Ne bojte se! Idite javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ I to vrijedi i za nas, Kristove učenike, danas.
I od nas koji smo danas i ovdje, u ovom našem vremenu Kristovi učenici, uskrsna radost koja nam je darovana treba i mora biti javljena i navještena.
I nama danas Uskrsli Gospodin upućuje i ohrabrenje i poziv, povjerava misiju: „ne bojte se“, „idite“, „javite“! Odvažite se: navijestite me i posvjedočite me i pred ljudima današnjeg vremena, usprkos i unatoč svemu što vas okružuje i snalazi, usprkos mnogim protivnostima i mnogim nevoljama kojima ćete biti izvrgnuti i koje će vas snalaziti, unatoč mnogi lažima i lažnim svjedočanstvima o meni i protiv mene. Ali, unatoč svemu on nam poručuje: „ne bojte se!“, „idite!“, „javite!“ „svjedočite“ kako bi se mene, Uskrsloga Gospodina susrelo, kako bi me se vidjelo!
4. Taj se „scenarij“, scenarij, s jedne strane, svjedočenja za Uskrsloga Gospodina, i, s druge strane, njegova onemogućavanja i osporavanja njegova slavnog uskrsnuća započeo je već tada, na sam dan Kristova Uskrsnuća. Evanđelist Matej u drugom dijelu današnjeg Evanđelja upravo o tomu izvještava: Doista, još „dok su one odlazile“ događa se drama krivotvorenja, potkupljivanja, laži i obmane: „Recite: ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’. (…) Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima – sve do danas“.
Da, od onda, pa sve do danas traje borba kojom se na laži i u laži želi osporiti Krista Gospodina i njegovo slavno uskrsnuće. Još davno ju je veliki sve Augustin lijepo prokazao kad je rekao: „Ako su spavali, kako su mogli vidjeti učenike da kradu njegovo tijelo?“ Njihovo se svjedočanstvo urušava samo od sebe jer nije sazdano na istini i njezinu svjetlu, nego je sazdano na laži i njezinoj zabludi, kupljeno doduše s mnogo novaca – „uzeše mnogo novaca“ veli sv. Evanđelje – ali utanačeno prozirnim i jeftinim odgovorom – „Recite ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’. (…).“!
Oduvijek je bilo a, nažalost, ima i danas ljudi koji su nastojali i nastoje zataškati istinu, potkopati istinu, krivotvoriti istinu. To su oni ljudi koji su odbacili božansko svjetlo istine i odali se svojim lažima, svojim komplotima, svojoj propagandi, svojim koruptivnim metodama potkupljivanja i zarobljavanja čovjeka obećavajući mu sigurnost koja to nije, slobodu koja to nije, smislenost i spokojnost života koji to nisu: „mi ćemo sve učiniti da vi budete bez brige!“
5. Draga braćo i sestre, dok se danas u ovom Euharistijskom slavlju združujemo s Uskrslim Kristom Gospodinom da bismo bili i ostali u njegovoj istini, i kad se zatim, zajednički uputimo na molitvu za sve one koji su svoj zemaljski život završili mučenički na stratištu zvanom Kevina jama, ne možemo a da ne posvjedočimo da je i istina o njoj i svima onima čije kosti u njoj do današnjega dana počivaju bila zamagljivana i zatamljivana, dapače: zabranjivana! Rodbina i prijatelji nisu smjeli javno položiti cvijet, upaliti svijeću, ni plakati nad jamom….
Ne možemo ne uočiti da je i s njome u vezi kroz mnoga desetljeća vladao komplot, krivotvorenje, propaganda i bahato obećanje: „mi ćemo sve učiniti da vi budete bez brige!“ Ali, ako su se i nevine ljudske kosti naše braće i sestara u Kevinoj jami još i mogle nekako prekriti crnom zemljom, zatvoriti stijenjem, zapečatiti raslinjem i dračom kako bi se bilo „bez brige“, istina se ne može niti zatvoriti, niti ušutkati! Ona se ne može obuzdati, niti ju se može sputati, ona se ne može baciti u jamu i zatrpati u grob!
Jer, Istina, pisana velikim slovom, Isus Krist, onaj koji je Put, Istina i Život – je ustao iz groba i uskrsnuo od mrtvih, a s njime iz groba ustaje svaka druga istina! Samo onaj tko je u Božjoj istini može biti „bez brige“. Nipošto onaj čiji je tobože miran i tobože bezbrižan život „osiguran“ lažju. Zato smo mi dužni tražiti istinu, naviještati istinu, braniti istinu, promicati istinu.
Vođeni, ne osvetničkim duhom i prozirnim ljudskim računicama, nego Duhom Isusa Krista uskrsloga, Isusa Krista živoga i istinitoga, Isusa Krista milosrdnoga, koji svakom čovjeku prilazi i želi prići, kao što je prišao ženama iz Evanđelja, kako bi ga privukao k sebi, Uskrslomu, kako bi ga oslobodio, kako bi mu darovao pravi život, pravu radost, pravu sreću! Već sada ovdje na zemlji, a onda i u svoj vječnosti.
U svemu onomu što smo tragično proživljavali kroz našu povijest, onu davnu, i onu ne tako davnu, u svemu onomu što nas je pogađalo i kao pojedince, i kao obitelji, i kao narod, a o čemu smo morali šutjeti i zbog čega smo morali trpjeti, On, jedini, može biti i jest naša jedina prava utjeha i utočište. Jedino je On onaj čija je ljubav nadvladala zlo i laž, porazila smrt. Jedino i samo ako ostanemo u životnom zajedništvu s njime, Kristom uskrslim, bit ćemo i mi sami kadri nadvladati svaku laž, svako zlo pa i samu smrt!
„Uskrsnu Gospodin od mrtvih, kako reče, kličimo i radujmo se svi, jer on navijeke vlada, aleluja!“(Ulazna pjesma Mise na Uskrsni ponedjeljak).
Amen.
MISIJA / SŠ
