Rasulo Zapada

Mladi su liberali, inače prisutni i u švedskom parlamentu, predložili da muškarci koji ne žele postati očevi trebaju imati mogućnost za “pobačaj po zakonu”, koji bi bio moguć do 18. tjedna trudnoće. Očevi bi se time odrekli dužnosti, alimentacije, ali i prava roditeljstva

U nedavnom intervjuu za njemačke novine “Tagesspiegel” hrvatska umjetnica Marina Abramović izjavila je kako bi joj djeca uništila kreativnost te je priznala da je obavila tri abortusa. A sve zbog toga što želi biti uspješna u poslu.
Na to joj je američka umjetnica Hein Koh odgovorila postom sebe i svojih blizanaca, koje doji dok radi na svojim stranicama na Facebooku i Instagramu.

Sve se može…

“Kad su mi blizanci imali pet tjedana, spavala sam jako malo jer sam ih dojila svako sat vremena i nisam imala previše vremena za sebe, ali sam unatoč svemu zbog jake volje uspjela obaviti posao kako treba i što je najvažnije od svega karijera mi nije patila. Sve se može kad se hoće.”

Uistinu, sve se može kad se hoće. Može se biti i majka i umjetnica istovremeno, i uspješna na poslu, samo ako ste otvoreni životu i ne gledate u djeci parazite koji vam mogu ugroziti kreativnost, i ako vam posao nije važniji od ljudskog života koji nosite pod majčinim srcem. Međutim, može se kao što vidimo i bez grižnje savjesti pobaciti tri puta i o tome javno govoriti kao da ste učinili tri estetska zahvata na nekom dijelu svoga tijela.

Kad je u pitanju pobačaj, onda vas oko toga više ništa ne može iznenaditi, nikakve krajnosti. Pa tako ni prijedlog švedske liberalne mladeži koji je izazvao šok u toj zemlji prije nekoliko mjeseci. Mladi su liberali, inače prisutni i u parlamentu Švedske, predložili da muškarci koji ne žele postati očevi trebaju imati mogućnost za “pobačaj po zakonu”, koji bi baš kao i u slučaju žena, bio moguć do 18. tjedna trudnoće.

Očevi bi se time odrekli dužnosti, ali i prava roditeljstva, a ne bi trebali, da je prijedlog toga zakona ušao u proceduru, ni plaćati alimentaciju. Ironično je što su time htjeli pomoći ravnopravnosti među spolovima dajući i muškarcima “šansu da odustanu” i da je za žene dobro da već na početku znaju gdje stoje. Dodajmo samo da je svojedobno jedan od prijedloga navedenih švedskih mladih liberala bio i legalizacija nekrofilije.(!)

Kad sam jednom prijašnjom zgodom pisao o abortusu, onda mi se anonimnim pismom obratila žena potpisana kao Splićanka, navodeći kako sam među rijetkima koji u svojim tekstovima ističem i odgovornost muškaraca za tolike pobačaje. Svaka žena, pisala mi je, bolje reći većina bi sigurno voljela više djece kad bi muž bio uz nju. Ali one dožive puno puta pravu izdaju i razočaranje… Što bi tek tolike žene rekle na gore spomenutu inicijativu u Švedskoj?!

Inače, sve je više razočaranja koje izazivaju vijesti što iz dana u dan pristižu baš iz tih, ljudskim mjerilima gledano, uređenih i razvijenih zemalja, kad se radi o dostojanstvu i zaštiti ljudskog života od naravnog začeća do prirodne smrti. Glede poštovanja moralnih vrijednosti utemeljenih na Božjim zapovijedima ova naša zapadna civilizacija očigledno je sve više u rasulu.

Tako je bečki nadbiskup, kardinal Christoph Schönborn, izrazio zaprepaštenje nakon prvog slučaja eutanazije nepunoljetnog mladića u Belgiji. “Hoće li to postati uskoro nešto normalno u Europi?” pitao se kardinal u svojoj kolumni u novinama “Heute”.

Belgijski mediji su prije desetak dana izvijestili o prvom slučaju potpomognute smrti nakon donošenja zakona 2014. godine. Riječ je o 17-godišnjem dječaku, koji je bio u terminalnom stadiju bolesti. Mnogi crkveni predstavnici i zdravstveni djelatnici su prosvjedovali te izrazili svoje negodovanje zbog tog čina.

Belgija ima najliberalniji zakon o potpomognutoj smrti u Europi, a jedina je zemlja na svijetu koja dopušta eutanaziju neizlječivo bolesne djece i mladih, napisao je bečki nadbiskup te se upitao: “Ovo je prvi put da se takvo što dogodilo. Što sad slijedi? Ubijanje invalida?”

Želja za životom

Kardinal Schönborn u istoj kolumni naveo je i kako nikada neće zaboraviti dvanaestogodišnjaka u dječjoj bolnici “St. Anna” u Beču, koji je bio u završnom stadiju raka. “Želim živjeti!”, rekao mu je u suzama.

U naravi je svakog ljudskog bića želja za životom. Postoje potresni videozapisi trenutaka kad se vrši pobačaj, iz kojih se vidi trzanje fetusa i pokušaj da se otme od smrtonosne aparature koja guši život koji je u nastajanju. Poznati su i slučajevi ginekologa koji su nakon brojnih pobačaja doživjeli da ih je savjest prekoravala zbog tolikih zločina, pa su otvoreno progovorili o tome što su činili.

Nadajmo se da jednoga dana na Zapadu, koji i demografski propada, zlo pobačaja kao i mnoga druga teška moralna posrnuća poput eutanazije, nikad više neće biti sredstva za uklanjanje onih koji nisu u stanju obraniti svoj život.

Kao jedna od najdragocjenijih inicijativa u prilog osvješćivanja ljudi je “40 dana za život”, molitvena, pro-life, ekumenska, međunarodna inicijativa, pokrenuta kao odgovor na rješavanje krize pobačaja. Pokrenuo ju je Amerikanac David Bereit, čovjek koji je na samrti svog oca doznao da ga je želio pobaciti. To ga je potaknulo na molitvu za nerođene. Počelo je prije 12 godina u Americi, a Hrvatska je zemlja u kojoj ova inicijativa najbrže raste.

Moleći ispred bolnice, baš na tom mjestu gdje se događaju pobačaji, molitelji su zadnji znak nade za majke, poručuju iz inicijative, koje često dođu prisiljene na pobačaj, da znaju da nisu same. Postoje mnoga svjedočanstva gdje su žene izrazile svoju tugu što u trenutku kada su ulazile u klinike ili bolnice nije bilo nikoga tko bi im rekao – sve će biti u redu. Ponekad je samo to dovoljno, no inicijativa pomaže i materijalno, duhovno, razgovorima…

Prema neovisnim istraživanjima, godišnje se u svijetu obavi 43 milijuna abortusa. I samo jedan spašeni ljudski život veliko je djelo u Božjim očima, a takvih je, zahvaljući i ovoj inicijativi na tisuće, jer molitva i čuda čini.

PIŠE IVAN UGRIN/MISIJA

Odgovori

Skip to content