DON MARINKO MLAKIĆ: Zajedništvo božanske ljubavi
(Presv. Trojstvo, godina B)
Isus je uspostavio novi odnos čovjeka s Bogom. On je posrednik novoga i vječnog Saveza. Objavio nam je da je Bog jedan i zajedništvo božanskih osoba Oca, Sina i Duha Svetoga. To je središnja istina naše vjere (dogma o Presvetom Trojstvu). Bog je naš Otac koji nas je iz ljubavi stvorio i još prije stvaranja predodredio da budemo dionici njegova božanskog života. On, Isus, Sin Božji, svojim utjelovljenjem i žrtvom na križu uklonio je smrt, tu pregradu razdvojnicu, koja je posljedica Adamova grijeha i koja nam je priječila ulazak u božansko zajedništvo.
Na Posljednjoj večeri, uoči same muke i smrti na križu, kazao je svojim učenicima kako se dragovoljno predaje da bude žrtva pomirnica za naše grijehe te nam pripravi mjesto u Očevoj kući. Očeva je volja, a Sin je ispunja, da budemo tamo gdje je on. I to nije tek buduća stvarnost, nešto što će se tek dogoditi nakon našeg zemaljskog života. Biti s Bogom, živjeti s Bogom – to nam je moguće već sada u našem zemaljskom životu. Kada se s Isusom iskreno združujemo po euharistijskom blagovanju njegova Tijela i Krvi, mi već sada sakramentalno ulazimo u božansko zajedništvo ljubavi. A ono je predokus budućeg zajedništva koje će biti potpuno, licem u lice.
Duh Sveti, Božja snaga koja je na nas izlivena, daje nam mudrost da tu istinu možemo pravo spoznati i snagu da je životom prihvatimo. Sv. Pavao piše kako su svi oni, koje vodi Duh Sveti, sinovi Božji, baštinici njegove božanske slave i da se Bogu mogu obraćati kao svome Ocu.
Sve Božje riječi i sva djela, koja su nam po svetim Pismima objavljena, imaju za cilj da nam otkriju božansko trojstveno zajedništvo ljubavi za koje nas je Bog stvorio. U nj već sada po krštenju ulazimo i po euharistiji ga obnavljamo. Istinski kršćanski život, život ispunjen božanskim mirom i radošću, nije nam ovdje na zemlji moguće ostvariti bez trajnog zajedništva s Bogom. U našem zemaljskom životu izloženi smo najrazličitijim kušnjama, protivštinama i zabludama protiv pobožnog života. Sami im se nismo kadri othrvati. Zato se trebamo neprestano truditi da u sebi svakodnevno obnavljamo milost krštenja, tj. božanski život koji nam je dan.
Božansko zajedništvo, tj. cijelo Božje spasiteljsko djelo, stavljeno je pred nas kao njegova ponuda života u ljubavi, kao prosidba kojom nas prosi da mu uzvratimo ljubav i vjernost. Uzvraćamo mu onda kada živimo u znaku križa po kojem nam je omogućeno zajedništvo s Bogom. A živjeti u znaku križa, za to nije dovoljno samo da ga povremeno stavljamo na sebe kada molimo, radimo, liježemo, ustajemo…
Ili da ga postavljamo na zidove svojih kuća, na brda iznad naselja ili na raskrižja putova. To je svakako vrijedno, ukoliko je znak istinske pobožnosti. Međutim, za istinski život u znaku križa potrebno je puno više. Potrebno je da s Kristom budemo potpuno i trajno sjedinjeni po euharistiji i po djelima ljubavi koje činimo svojim bližnjima, kako nas je Isus učio.
Evanđeoski odlomak, kojeg danas u misama čitamo, završetak je Matejeva evanđelja. Radi se o posljednjem susretu uskrslog Isusa i učenika na gori u Galileji. Učenici su, kada su ugledali Isusa, pali ničice i poklonili mu se, a neki su posumnjali. Isus im obećava svoju trajnu otajstvenu prisutnost, u sve dane do svršetka svijeta, i šalje ih da nastave njegovo djelo naviještanja spasenja. Ovdje je izrečena temeljna zadaća Crkve: da sve ljude učini Kristovim učenicima tako što će ih krštavati u ime Oca, Sina i Duha Svetoga i učiti ih da čuvaju sve koje je on zapovjedio. U tom poslanju svatko od nas, koji smo god kršteni, pozvan je sudjelovati.
Stav učenika pred Isusom pouka je i nama kako trebamo stajati pred našim Učiteljem i Spasiteljem Isusom. Pozvani smo da mu se klanjamo. Trajno i cijelim svojim bićem. Pa i onda kada nam se u srcu pojavljuju sumnje. Te sumnje su kušnje po kojima Bog jača našu vjeru u njegovu ljubav.
Možemo zaključiti kako nam središnja istina naše vjere – nauk o Presvetom Trojstvu – nije dana kao apstraktna i hladna definicija koju treba naučiti i ponavljati a da ni sami ne znamo zbog čega, već kao stvarnost u koju životom trebamo uroniti; živjeti u njoj i od nje. Kršćani, koji po krštenju postaju dionici božanskog zajedništva, zajedništva ljubavi Svete Trojice, otkrivaju istinski smisao i ljepotu ljudskog života te imaju potrebu drugima također otkriti tu stvarnost.
Don Marinko Mlakić
