Dr. Stjepan Šterc: Hrvatska želi živjeti!
Koga više u općoj trci i strci političkog zbrinjavanja, trgovanja, retoričkog prenemaganja i općenito stabiliziranja, brine demografski nestanak Hrvatske? Posložene sljedbenike koalicijske grupacije ponajmanje, a ostali se ionako ne računaju, jer spadaju u grupu idealista i buntovnika željnih promjena i neke nove Hrvatske, koja je uostalom takvom zamišljana i na samom početku njezinog stvaranja. I u kojoj još k tome žele i ostati…
Svaki nas novi pogled na službene stranice Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske i podatke o prirodnom kretanju stanovništva, nanovo zabrine i teško si razumom možemo objasniti potpunu ignoranciju nestajanja hrvatske populacije u, izvan svake političke logike složenoj vladajućoj interesnoj grupaciji. Poput udruženog koncerna čiji se profit generira iz velikih poreznih izdvajanja zaposlenika (građana), besplatnih financijskih doznaka hrvatskog iseljeništva i volontarističkog djelovanja u takvom koncernu ili, pak, radom s primanjima koja više sliče na rad za opće dobro, gotovo kao presuda političkim veličinama nakon velikog financijskog zbrinjavanja. Koga više u općoj trci i strci političkog zbrinjavanja, trgovanja, retoričkog prenemaganja i općenito stabiliziranja, brine demografski nestanak Hrvatske? Posložene sljedbenike koalicijske grupacije ponajmanje, a ostali se ionako ne računaju, jer spadaju u grupu idealista i buntovnika željnih promjena i neke nove Hrvatske, koja je uostalom takvom zamišljana i na samom početku njezinog stvaranja. I u kojoj još k tome žele i ostati…
Ostanak buntovne mladosti sklone promjenama u Hrvatskoj djeluje kao opća opasnost za novu stabilizirajuću hrvatsku i europsku privilegiranost. „Opća opasnost”, rekli bi u Županji i ostalim krajevima sklonim glazbenim velikanima koji, usprkos svemu, mogu zapjevati nezaboravnu, idealističku i snažnu rok baladu o Slavoniji s rijeke tri (Opća opasnost i Zoran Mišić, 2009.):
„Vraćam se, zovu me nazad rijeke tri
Što teku ovdje u meni
Zovu me šume zelene, iz daljine vraćam se
Na staze svoga djetinjstva, srce mi ovdje pripada
Ovo je plavo nebo moje, samo je jedna jedina Slavonija…”
„Probudi me iz dubokog sna kad modra zora pobijedi mrak
Nek’ od sreće zablista suza u oku mom
Probudi me prije svitanja da vidim prvi sunčev trag
I zlatna polja umivena rosom, tu je moj dom
Zaustavi vlak kad vidiš cvjetne livade
Stani da mi se duša ljepote napije…“
Bez idealizma nema hrvatske budućnosti
Pripadnost, povratak, osjećaj vrijednosti, idealizam iz djetinjstva, radost doma, jutarnje slavonske rose i pokoja suza zbog vraćanja u mladost njihove i naše Slavonije, u rokerskim su i mnogim ostalim srcima pomaknuli svakodnevnicu prema promjenama. Zbog prazne Slavonije i Hrvatske, zbog mirnoće s kojom to promatramo i prihvaćamo, zbog neizvjesnosti koja dolazi i zbog buntovne mladosti kojoj smo malo toga identitetskog ostavili. Vratimo se opet, zakratko, na službene stranice Državnog zavoda za statistiku i početak 2018. godine kako bi, po ne znamo koji put, konstatirali i upozorili službene upravitelje Hrvatske kamo smjeramo, kamo nas put vodi i u konačnici odvodi…
Prirodni je pad stanovništva u prva dva mjeseca ove godine gotovo 4000 osoba, a zabilježena je rodnost ili natalitet u veljači, najmanja mjesečna rodnost od bilježenja podataka o prirodnom kretanju stanovništva u Hrvatskoj! Iznosila je samo 2755 rođenih i najmanja je dosad, jer je još uvijek neprovjeren podatak o mjesečnoj rodnosti (natalitetu) iz travnja 2017. godine, kad je bila gotovo 20 posto manja, nego u susjednim mjesecima. Konstantno bilježenje demografskih negativnosti; najvećeg prirodnog pada (- 17.614 osoba u 2017. godini), najveće smrtnosti (6441 osoba u siječnju 2017. godine) i najmanje rodnosti (2755 u veljači 2018. godine), u našoj zemlji nikog racionalnog ne može ostaviti ravnodušnim, osim, naravno, naše političke upravitelje koji se svojski trude raditi u interesu općeg dobra zemlje i populacije koja naprosto nestaje. Niti jednog očitovanja, nikakve izjave, bez komentara ili bilo kakvog napisa obrazloženja o prirodnom nestanku Hrvatske iz smjera vladajuće koalicijske grupe.
Potpuni muk, ali i očekivanje istog pristupa od drugih, kojima je upitnost hrvatske demografske i svake druge budućnosti veliki stručni, znanstveni, pa i politički problem. Mladost pred zidom i u njemu ostala u Hrvatskoj, ne može se s tim pomiriti i nisu zato hrvatska razornost, nego savjest nove, drukčije i dolazeće Hrvatske. Koliko god to drugima pametnima, socijalno izgubljenima, nacionalno usporenima, interesno složenima i umreženima i povijesno opterećenima, smeta. Bunt hrvatske mladosti s osjećajem identitetske pripadnosti u ova surova interesna vremena, pojava je cvjetne livade iz gore spomenute pjesme županjskih prenositelja pjesništva, muzike i osjećaja pripadnosti. Idealizam? Naravno, bez njega nema niti hrvatske budućnosti.
Opća opasnost bez prekida…
Nije u prirodnom padu i navedenim pokazateljima sva negativnost suvremene Hrvatske, niti je ona vezana samo za rađanje i umiranje ili, pak, samo za demografsku problematiku. Napuštanje i potreba za napuštanjem opjevane Slavonije i ostalih hrvatskih prostora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dodatni je razarajući čimbenik na koji hrvatska identitetska i politička mladost ne želi pristajati, niti želi prihvaćati frazeološka objašnjavanja neumitnosti demografskih destrukcijskih procesa. Usprkos logičnog i očekivanog bunta njihove mladosti, spremni su razumjeti, prihvatiti i postupati sukladno interesima ukupne hrvatske populacije, svjesni kako je Hrvatska zemlja njihove budućnosti i svih onih koji iza njih dolaze.
Odlazak i samo odlazak, nedavno smo napisali, kao i prihvaćanje povijesne neumitnosti gotovo kao usuda hrvatske povijesti, naprosto nam nameće novi koncept hrvatske države i zajedništva, bez kojeg se teško može zamisliti uzlet Hrvatske zamišljan početkom devedesetih i njezinog nastajanja. Prisjetimo se zato, na kratko, nedavnih razmatranja u jednom diplomskom radu želja za odlaskom mladih iz Hrvatske (Kristina Kozić, 2016: Iseljavanje mladih iz Republike Hrvatske nakon 2001. godine, Geografski odsjek PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 24.02.2016. godine, mentor: Šterc, S.).
Ozbiljno istraživanje mlade osobe u diplomskom radu isto tako mlade populacije starosti 20-29 godina o odlasku, povratku, osjećaju pripadnosti, budućem djelovanju, prostornoj različitosti i puno još toga vezanog za hrvatsku budućnost u Hrvatskoj i izvan nje. Slika zemlje koju ne možemo gledati, stavovi mladih koje ne možemo razumjeti, osjećaji koje ne želimo dijeliti i njihova snaga i bunt koje ne želimo prihvatiti. Samo ih je 8 posto sigurno kako neće otići, a tek 7 posto sigurno kako će se vratiti, nesigurnih je u odlazak 28 posto, a nesigurnih u povratak 34 posto po odlasku, Hrvatsku im je jednostavnije voljeti u iseljeništvu (70 posto ispitanih), nego u Hrvatskoj, itd. itd. Posebno zabrinjava podatak iz rada iz te 2016. godine, koji je najavljivao odlazak mladih iz Slavonije kojem smo tada posvećivali malo pažnje; više od 35 posto ih se izjasnilo kako žele napustiti Hrvatsku (kartogram u prilogu). Najava koja traje i „zaustaviti vlak kad vidiš cvjetne livade” u odlasku ostaje samo želja, a u povratku samo prisjećanje na prostor „kojem nam srce pripada”. Opća opasnost bez prekida…
Hrvatska ne želi izumirati!
Jednostavnije voljeti Hrvatsku izvana i uvijek prisutan osjećaj pripadnosti Hrvatskoj, uz sav silan idealizam ranijih generacija iseljenika i složenost domicilnog društva i gospodarstva, a po uzoru na druge iseljeničke zemlje, naprosto nameće novu koncepciju hrvatske države. Hrvatske, kao zemlje sa svojim granicama i stanovništvom unutar njih i svim svojim iseljeništvom rasutim po svijetu. Intelektualno, demografsko, gospodarsko, financijsko, političko i svako drugo hrvatsko bogatstvo izvan Hrvatske, mora biti temelj ukupnog razvoja zemlje, ali uz pretpostavku uključivanja iseljeništva u društveni, gospodarski, politički i ini život u Hrvatskoj. Jednostavno je – samo treba donijeti odluku ili poslušati hrvatsku buntovnu mladost koja to želi i razumije. Zato su opasni? Kao nekad stranka opasnih namjera obilježena iz istog političkog smjera i razloga. Mladi kao opasnost Hrvatske, za ne povjerovati, niti biti pametan!
Hrvatska želi živjeti, a ne izumirati, Hrvatska želi povezanost sa svojim iseljeničkim bogatstvom, a ne robovati totalitarnom nasljeđu, Hrvatska ne želi zarobljenost u prošlosti ili selektivnom pristupu, Hrvatska ne želi stranačku okupaciju, već slobodu odlučivanja u interesu svoje ukupne populacije i jednostavno – Hrvatska želi civilizacijski iskorak u izvjesnu budućnost. Budućnost u kojoj su djeca i mladi njezin temelj.
Nova opasnost za nekoga? Pametne, sebične, anacionalne, programirane… Za koga? Zvali se oni Živi zid, Forum mladih, Svjetski savez mladih Hrvatska, nečija mladež ili slično, njihova nas mladost i bunt koji nose u sebi može samo podsjetiti na naš s početka. Snaga i razum, Hrvatskoj su sada najpotrebniji!
Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr
