Na različite načine čovjeku se ponude teme i vrlo ozbiljna pitanja, makar povodi bili banalni, pa čak sadržajno i s pozicije cilja, propagandistički i poprilično perverzni. Kao većina, npr. Macanovih otvorenih ili podmuklih poruka, pri čemu opet nije toliko bitan taj Macan i „macani“, koliko paradoksalnost njegove pozicije i simbolike, koja u ovome trenutku na najvišoj državnoj razini definira pravce hrvatske državne politike.

Kolega mi je poslao tekst s portala net.hr, s naslovom „UPS: Naletjeli smo na tekst Velimira Bujanca iz 90-ih u kojem strastveno napada Tuđmana, baš mu je jako zamjerio jedan njegov potez.“

Autor je nebitan, kao što je u ostalom nebitan i portal na kojemu su ovaj tekst i naslov objavljen. Ovdje je bitno, nakon čitavoga niza političkih događaja u Hrvatskoj tijekom zadnjih dvadesetak godina, usmjeriti pozornost na žestoke pokušaje i otvorenu javnu i političku bitku za najvažnije simbole, sintagme, pojmove i terminologiju u javnom prostoru, s kojih se pozicija onda definiraju razdjelnice i vrjednote, a na temelju toga i službene politike i ključni društveni pravci usmjerenja Hrvatske.

Samo nazad mjesec dana protagonisti Istanbulske konvencije, odnosno rodne ideologije da se posve precizno izjasnimo, su se svim sredstvima trudili javno nametnuti tezu da je Istanbulska konvencija duboko kršćanska po svojoj esenciji i namjerama, da su Šuica, Reiner i Jandroković suvremeni biskupi, Plenković očito nadbiskup ili neka vrsta novouspostavljenoga kardinala, a jedino što je izostalo je – kome je namijenjena uloga pape. U to svrhu, dok se tražio novi lijevoliberalni i antifašistički „papa“, poslužilo je i otvoreno laganje o porukama pape Franje, računajući na intelektualnu lijenost i egzistencijalnu spriječenost većinske javnosti, te na mogućnosti javne mainstream manipulacije. Čak su i vrlo ugledni kolumnisti sa snažnom intelektualnom percepcijom u javnosti pokušavali odgonetnuti kako bi se pokojni kardinal Franjo Kuharić postavio u raspravi o Istanbulskoj konvenciji, zagovarajući – njegovu potporu esencijalnom zlu.

To je već vrlo uočljiv pravac djelovanja silnica kojima je konačni cilj preusmjerenje kršćanskih, nacionalnih, time i ljudskih temeljnih vrjednota, pa tako i osnovnih personaliziranih simbola i njihovih zagovornika.

Pa da vidimo u ovome kontekstu što je to: UPS, kad je Bujanec u pitanju?

Prvo, „ups“ je u samome naslovu teksta i trebao bi vrijediti za redaktora, jer koliko me pamet služi „naletjeti“ na nešto može zrakoplov, ptica, letač ovoga ili onoga tipa, pa mi nekako nije lako zamisliti letače novinare, a pogotovo odgovor na pitanje, gdje su baš u svim tim medijskim prostranstvima „naletjeli“ na nešto što je mladi Velimir Bujanec izrekao ili zagovarao nazad dvadeset godina. Da sam na njegovom mjestu razmislio bih o čašćenju, makar se radi o banalnom mediju i vjerojatno još banalnijem novinaru, jer „nalijetanja“ u aktualnim okolnosima teško da je bilo bez navigacije, pa viski ne bi bio uludo potrošeno nagrada.

S druge strane, „ups“ se jedinoprimjereno može koristiti suočavajući se s pokušajima, koji nisu od jučer, da se posve antifašizira pokojnog predsjednika Tuđmana, pri čemu se u javnome i političkom diskursu veličaju njegove greške, njegove političke poruke, koje nisu izdržale test vremena, a pogotovo sve ono čega se on kao intelektualac, čovjek i državnik jasno odrekao. Jer izvlačiti danas Tuđmana antifašista, Titova generala i mladog komunističkog romantičara zanesenog velikim idejama u ranoj mladosti i životnoj dobi, te na taj način osporavati njegovo epohalno politološko, povijesno, akademsko i državničko djelo je – pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale. Zato što je Tuđman hrvatski državnik potpuna simbolička suprotnost Tuđmanu Titovu generalu. I to je Tuđmanova životna odluka, potvrđena neupitnim činjenicama, a ne stvar nečije interpretacije.

Više je nego očito da ni kao Titov general i mladi komunist Tuđman nije bio zarobljenih „velike ideje“, nego ponajprije potrage, gdje smjestiti i kako, svoju Hrvatsku u kontekstu velikih ideja i europskih naroda.

Gotovo svakodnevno svjedočimo pogotovo na HRT-u, od dežurnih akademskih aktivista, Klasića, Jakovine, Goldsteina, a nerijetko i od aktivnih političara tzv. ljevice ili s pozicija tzv. antifašizma, pokušajima da se upravo najvažnija Tuđmanova polazišta, njegova suverenistička i državnička ostavština, svakako i po svemu izvanvremenska za hrvatski narod, ospori pozivajući se na Tuđmana. Po istom obrascu kako se pokušava razoriti obitelj pozivajući se na ljubav, ravnopravnost ljudi pozivajući se na slobodu, hrvatstvo pozivajući se na europejstvo, prava pozivajući se na ograničavanje do eliminacije prava, mišljenje pozivajući se na kriminalizaciju mišljenja i da ne nabrajam dalje.

Točno kao što se kršćanstvo pokušava osporiti pozivom na kršćanstvo i kršćanske svetinje i autoritete, pokušavajući javno zagospodariti interpretativnim ekskluzivitetom i monopolom na tumačenje. Figurativno, što ima govoriti biskup Košić, kad imamo Plenkovića. Ili Macana. Ili Reinera.

Mnogi će reći da je to banalan pokušaj, neinteligentan, da je tome nepotrebno pridavati važnost, ali to je – teška pogreška.

Jer, to je vrlo, vrlo opasan trend, vrlo opasno, upravo proporcionalno opasnije  ukoliko je razina banalizacije i otvorenih laži veća, a namjera i izvedba perverznija i – frekventnija.

Zašto bi bilo danas relevantna informacija što je mladi Velimir Bujanec tjekom devedesetih godina izrekao, je li to bilo iz današnje prizme pogrešno ili nije?

Niti je Tuđman Bog, niti svetac, niti je bio nepogrešiv, a nije to ni Velimir Bujanec, niti bilo tko od današnjih tuđmanista. Njihova ili da budem neskroman – naša, vjerodostojnost počiva i na našoj mogućoj grešnosti iz cijelog tog razdoblja, koja počiva na pitanjima – kamo ide Hrvatska i što će biti s njom, a to znači da je svima, koji su kroz cijelo razdoblje Tuđmanove državničke misije propitkivali sa suverenisitčkih pozicija njegove odluke, upravo Tuđmanova paradigma – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, bila načelo. Jedino su u cijelom tom razdoblju bili i ostali javno nepogrešivi – crvi u njegovim povjesnim cipelama. Rekao bih crvi u kori – hrasta. To, upravo to i jedino to, čak kad se promišljaju, i onda i tada, Tuđmanove državničke odluke i ponajprije zbog toga, je – izvorni tuđmanizam, kojemu se Hrvatska treba nakloniti i vječno ga slijediti. Smisao afirmacije Tuđmana i svojevrsnoga tuđmanizma u hrvatskoj politici i nacionalnoj memoriji nije politička kanonizacija i neupitnost svega što je Franjo Tuđman bio u životu, ili radio u životu, nego isticanje i afirmacija njegovih epohalnih i najvažnijih svenacionalnih ostavština, na kojima počiva misao i prije svega nada današnjih hrvatskih generacija, te što je najvažnije- temelj za konačni politički obračun sa silnicama i njihovim nositeljima, koji ugrožavaju i nastoje poništiti upravo Tuđmanove temeljne ostavštine. Tuđmanizam je zavjet političkog oca utemeljitelja, političkoj djeci, da istrijebe crve ispod kore zbog nacionalnog zdravlja i opće  društvene higijene. Jer da je Tuđman bio apologet, nikada ne bi postao hrvatski državnik, niti bi izašao ispod skuta partizanskog, komunističkog i u konačnici Titovog antihrvatskog pokreta. Zato je pozivanje na apologetiku prema Tuđmanu – antituđmanizam.

I zato je Velimir Bujanec i 1996. godine svojim kritikama zapravo samo slijedio izvornu simboliku Franje Tuđmana, a današnje vrijeme na žalost potvrđuje koliko je imao pravo. Jer,ako uđemo u navode antifa portala vidjet ćemo da se iz Bujančevih stavova jasno zrcali duboko razlikovanje jugoslavenske i hrvatske političke paradigme, s čime i danas pod različitim krinkama Hrvatska ima presudne probleme. Jer je legalizacija jugoslavenstva kao demokratskog stava u nacionalnoj politici legalizacija zloćudne i smrtonosne bolesti u hrvatskom organizmu.

Dakle, bilo je nužno, potrebno i u konačnici iz današnje suverenističke prizme, tuđmanovski kritiziratiTuđmana tjekom njegove političke karijere i njegove državotvorne misije. Neke stvari, neke njegove odluke su se pokaze lošima, neke dobrima, ali najvažnije njegove poruke će postati trajnim političkim uzorom hrvatskome narodu. Uz državu, samosvijest, uspostavljanje pobjedničke paradigme, apsolutno najvažnija sintagma koju valja pamtiti uz ime Franje Tuđmana je ona ispod koje vječno počiva – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Zato, baš zato, je kritika Tuđmanovih političkih odluka, kako nekada, tako i danas – izvorno tuđmanovska vrijednost, jer prije svega ostavlja svojevrsni testament suvremenicima i budućim generacijama da nitko, baš nitko, ne smije biti – iznad Hrvatske. A upravo to je smrtonosna opasnost za službene državne tumače današnjih hrvatskih politika, propagandiste, te nositelje najviših državnih funkcija, kojima je propitkivanje smrtonosno. Upravo to ne prihvaća Bujanec i – propitkuje svakoga.

I zato je tuđmanist.

Zato su „naletjeli“ na njegov tekst, zato piše : „ups“.

A ne zato što im je stalo do Tuđmana i Hrvatske.

Upravo suprotno.

Činjenica je da je Tuđman s uveliko izraženim olakšavajućim okolnostima za razumijevanje njegovih političkih poruka pogriješio s politikom pomirbe, kao što je tragom toga pogriješio i s vladom nacionalnog jedinstva, koju danas mnogi njegovi veliki zagovornici i nesumnjivi promotori nacionalnih vrjednota ističu kao veliku političku odluku, te uz to s čitavim nizom propusta, prije svega počevši od medijskih politika, do kulture, obrazovanja i u konačnici propuštanja poslijeratnoga obračuna s infrastrukturom bivšega režima, koja je, danas se to zorno vidi, već tada gospodarila svim najvažnijim društvenim i javnim podsustavima, odnosno – svim centrima moći ispod razine vrha državne politike.

Tuđmana zbog toga treba, trebalo je i onda – kritizirati. Napadajući Bujanca zbog njegovih riječi i izjava iz 1996. godine, kad je utemeljeno otvorio raspravu i ukazao na potpunu neodrživost i golemu opasnost izjedanačavanja simbolike Mačeka, Tita i Pavelića, antife zapravo –  zloupotrijebljavaju Tuđmana i stvaraju njegovu lažnu pojmovnu simboliku, a prikriveno i objavljuju inkluzivistički i centristički udar na Bujanca, koji je postao pogolema zaprijeka histeričnom preustroju Hrvatske po svim dubinama i širinama.

Zato je važno reagirati na ovaj pokušaj kompromitacije, s analitičkoga stajališta u širemu kontekstu, a ne zbog eventualne obrane kolege Velimira, koji je već brendirao ubitačnu sposobnost otpora, obrane, ali i napada, ohrabrujući svojim stilom, porukama i nepopustljivošću stotine tisuća i milijune ljudi na – nepokornost prolaznicima.

Nekoliko je stvari ovdje važno izreći.

Prvo, istinski tuđmanisti jedino su istinski – hrvatski suverenisti, a ne ljudi koji su ispod Tuđmanovih skuta i njegove epohalne i u konačnici povjesne državničke veličine, zapravo grickali njegovu simboliku do mjere perverzije. Tko je god pročitao Tuđmanovu političku raspravu „Velike ideje i mali narodi“, jasno mu je o čemu govorim, a jasno je upravo iz te politološke rasprave i za hrvatsku političku misao uz „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara, temeljca suvremene hrvatske državnosti, da je tuđmanizam trajno propitkivanje s pozicija suverenističkog, svehrvatskog i kršćanskoga spektra, jer Tuđman, kao i Pilar, budućnost hrvatskoga naroda vidi isključivo na polazištu njegove identitetske europske afirmacije. Prvo hrvatske, pa tek na tome – europske. Da ne bi bilo zabune, upravo to je uporište svih relevantnih teoretičara suvremene tranzitologije.Tuđman je vjerovao u narodni genij, samosvijest, kulturu, vrjednosti, vjerovao je u nacionalni identitet i povjesnost hrvatskog naroda.

Iako se ne ubija od želje ili ciljanoga ostavljanja takvoga javnoga dojma, upravo Velimir Bujanec svojom kultnom „Bujicom“ vjernije i snažnije nego bilo tko u Hrvatskoj u već poduljem razdoblju – vjerno svejdoči taj pravac.

Ljudi su Tuđmanu vjerovali, čak i kad je griješio. Zato su ga beštimali, bili ogorčeni nekim odlukama, ali mu nisu otkazivali vjernost, stiskali su zube kad je zaustavljao vojne oslobodilačke akcije, kad je taktizirao, kad je taktički popuštao, čak i kad je po ocjeni nakon vremenskoga odmaka griješio, jer mu je temeljna državnička sintagma bila – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.

A s tim načelom se ne – riskira.

I zato se griješi na marginama, nikada u načelima.

Tuđmanisti su danas, istinski tuđmanisti, oni kojima je Hrvatska važnije od Franje Tuđmana i nema nikakve sumnje da bi sam Franjo Tuđman to potpisao usprkos ljudskim slabostima i realnim greškama. Nitko se ne bi toliko dugo odupro tolikim pritiscima, tolikim udarcima, tolikim ugrozama kao on, da nije istinski slijedio geslo pod kojim počiva. Ravnanja radi, knjiga „Velike ideje i mali narodi“ izašla je u nakladi Matice Hrvatske 1969. godine, a iz nje je svakom prosječno inteligentnom čovjeku bilo jasno da govori o – samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Zato je Velimir Bujanec isitnski tuđmanist, a zato su nasrtaji na njega danas, upravo pod lažnom deklaracijom zaštite Tuđmana od Bujanca, perverzni, neutemeljeni i podmukli, jer upravo ti nasrtaji na Bujanca simboliziraju i označuju strategiju razaranje izvornog tuđmanizma.

Nitko u zadnjih nekoliko godina, pogotovo u vrijeme kukuriku mraka, ali i nakanon navodnoga oslobođenje Hrvatske od kukuriku mraka nije toliko naudio antituđmanistima i antifašizmu kao Velimir Bujanec i Marko Perković Thompson.

Baš nitko.

Nitko danas ne predstavlja toliku zaprijeku suvremenoj hadezeovskoj perverziji uništenja tuđmanizma pod Tuđmanovim slovima i sloganima kao Velimir Bujanec, koji se drži crte suverenizma. To je izvorni tuđmanizam, uvjerljivo najvažnija medijska pozicija istinske Tuđmanove ostavštine, zato s antife stiže „ups“, iako ispod toga „ups“ u biti pristižu jauci.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save