Zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenoga djela pedofilije jednog svećenika iz samostana sv. Frane u Splitu, Splitsko-makarska nadbiskupija našla se u fokusu javnosti. Tim je povodom splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić dao intervju za Slobodnu Dalmaciju u kojemu je progovorio o pedofiliji i drugim aktualnostima.

Nakon priopćenja Splitsko-makarske nadbiskupije 3. travnja 2018. slučaj je postao javan te Slobodna Dalmacija ističe da su joj se počele javljati nove žrtve. Po Splitu su u četvrtak, 10. svibnja osvanule ulične tjeralice za redovnikom u kojima se poručuje da “neka mu Bog oprosti, mi nećemo”. O tome nadbiskup u razgovoru kaže: „Mogu razumjeti reakciju pojedinih građana, ali mi to nije drago. Želim ovdje jasno izraziti svoje suosjećanje sa žrtvama i njihovim obiteljima koje su ovim slučajem pogođene, ali bih isto tako volio da se omogući institucijama da obave svoj posao. Ako je okrivljenik grešnik, mi njegov grijeh ne smijemo prihvatiti niti odobriti, ali njega kao osobu moramo poštivati. Ono što nikako ne bih volio jest da prijavljeni slučajevi odu u pravnu zastaru. Drago mi je pak da po kanonskim zakonima takvi slučajevi niti ne mogu zastarjeti.“

Crkva u ovakvim prilikama vjerojatno ima precizno propisanu proceduru kroz koju treba proći?

– Najprije moram ponoviti da mi je kao čovjeku, a zatim i kao svećeniku i biskupu najiskrenije žao zbog svakog slučaja zlostavljanja. Bilo koje zlostavljanje, a osobito pedofilija, je za svaku osudu. Ako se zlostavljanje dogodi od osobe koja je crkveni službenik, onda osjećam i duboki sram jer netko, kome je dano povjerenje, to je povjerenje izigrao i iskoristio na najgori način. Nažalost, nismo savršeni niti kao osobe niti kao društvo, a niti kao Crkva koja je sazdana od pojedinaca. Razumljivo je da se Crkva u takvim slučajevima nađe pod dodatnom lupom i interesom javnosti.

Kad su pedofilski skandali u svijetu, Bogu hvala, izišli u javnost, Crkva se našla u situaciji da mora duboko preispitati svoje postupanje i načine djelovanja. Od prvih skandala na razini opće Crkve, počele su se usvajati mjere i procedure u tim slučajevima. Svaka nacionalna biskupska konferencija morala je sastaviti “Smjernice za postupanje u slučajevima spolnoga zlostavljanja maloljetnika od strane klerika” i to dostaviti Kongregaciji za nauk vjere na odobrenje. I naša je biskupska konferencija (HBK) izradila takav dokument 2013. godine koji je, uz neznatne izmjene, odobren 21. prosinca 2015. Te smjernice su javni dokument objavljen u Službenim vijestima Hrvatske biskupske konferencije. Smjernice predviđaju upravo podnošenje prijave i neke minimalne preduvjete od kojih je prvi da prijavitelj podnese ordinariju prijavu u pisanome obliku s potpisom podnositelja prijave. Ako podnosi usmenu prijavu, prijavitelj je treba sastaviti u pisanom obliku pred kancelarom i odmah je vlastoručno predati. Naravno da prijavitelj računa na diskreciju i zaštitu svoga identiteta. To je sami početak bilo kojeg postupka na crkvenom pravnom polju. Od toga trenutka ordinarij provjerava vjerodostojnost prijave i počinje poduzimati (preventivne) mjere prema osumnjičenom. Ali trebam naglas reći da postoje i nevjerodostojne, tendenciozne i klevetničke prijave. Tijekom procedure ordinarij prikuplja iskaze žrtava i svjedoka te to prosljeđuje u Kongregaciju za nauk vjere kako bi Kongregacija mogla donijeti odgovarajuće odluke. Ako Kongregacija za nauk vjere zbog nekih posebnih okolnosti ne pridrži parnicu sebi, nalaže ordinariju provedbu daljnjeg postupanja. U konkretnom splitskom slučaju nakon prijave smo poduzeli mjeru suspenzije prema osumnjičenom, a sada smo došli u fazu da je dokumentacija prikupljena, prevedena i sljedeći tjedan bi trebala biti proslijeđena preko apostolske nuncijature u Zagrebu u Rim. Napominjem da jednom pokrenuti proces nezaustavljivo teče i da nema govora o zataškavanju. Naravno, kao što smo javnost obavijestili o optužbi i procesu, isto tako ćemo je obavijestiti o daljnjim postupanjima kada dobijemo odgovor.

Kada ste osobno prvi put čuli za kažnjive radnje za koje se svećenik sumnjiči i zbog čega takva saznanja niste odmah proslijedili policiji ili Državnom odvjetništvu?

– Prva prijava koja je došla do mene u prije navedenoj formi i u kojoj je osoba bila spremna sudjelovati u procesu je s kraja 2017. godine. Od toga trenutka pokrenut je postupak koji, ponavljam, nezaustavljivo teče. Iako se nekome čini da sam trebao istoga dana zvati policiju, morao sam steći minimalnu sigurnost o vjerodostojnosti prijave jer se ovakve teške optužbe ne podnose tek tako. Žao mi je što osobe koje su imale saznanja i bile spremne to posvjedočiti pred državnim organima nisu smogle snage otići i sve prijaviti. Isto tako mi je žao onih koji sada govore da su sve znali o svemu, a da nisu prijavili policiji. Nije dobro da svi peru ruke i očekuju da drugi umjesto njih nešto poduzme. Ja nisam znao, a po prijavi sam odmah reagirao, i kad sam skupio vjerodostojne indicije, odmah smo obavijestili cjelokupnu javnost.

Kako komentirate tvrdnju svjedokinje da vam je još 2003. godine prijavila to što fra Gracijan radi, sjećate li se toga i mislite li da je lagala? Doduše, u konkretnoj stvari nije se radilo o pedofiliji, ali svakako jest o, recimo tako, nečasnom seksualnom postupanju svećenika ili nekoj vrsti seksualnog predatorstva. Kako to komentirate?

– Moram iskreno reći da se ne sjećam tko je kod mene došao 2003. godine. Ako osoba kaže da je bila, onda ne želim reći da je lagala. Doista se ne sjećam toga razgovora. Iz ovoga što sam vidio u medijima radi se o osobi koja kaže da mi je iznijela tuđu, a ne vlastitu situaciju. Sami kažete da se u tom razgovoru nije radilo o pedofiliji, ali da se radilo o osnovanoj sumnji kaznenog djela pedofilije, onda bih se sigurno sjećao razgovora i poduzeo određene radnje kao što sam to odmah učinio po saznanjima u ovom slučaju.

Fra Gracijan je svojedobno premješten iz Splita u Šibenik. Zbog čega je to učinjeno?

– Radi se o stvari koju naši vjernici, a niti mediji ne poznaju dovoljno. Svi redovnici imaju svoga redovničkog poglavara koji njih samostalno premješta prema pravilima njihove zajednice. U slučajevima premještanja redovnika ja, kao biskup, samo dobivam obavijest da je taj i taj premješten samo ako je župnik ili kapelan. Kada se premještaju redovnici nekog samostana koji nisu župnici ili župni vikari, onda ja o tome ne moram ni biti obaviješten. Tako da ja doista ne znam vrijeme i razloge fra Gracijanovih premještaja.

Kako objašnjavate e-mail kojeg je tadašnji provincijal Ljudevit Maračić poslao jednoj od žrtava 2011. godine u kojem objašnjava što je poduzeo po prijavi i iz kojeg je razvidno da je znao za sumnje u pedofilske sklonosti svećenika? 

– Nikada do ovoga procesa koji je u tijeku nisam čuo za prijavu iz 2011. godine. Tek sam u ovom slučaju čuo da je postojala ta prijava koja je išla prema redovničkim poglavarima, a ja o tome nisam bio obaviješten. Sami kažete da je tadašnji provincijal primio prijavu i imao korespondenciju s prijaviteljem, ali o tome ništa ne znam.

Surađujete li i u kojem obliku s policijom u istrazi oko svih ovih optužbi na račun svećenika? Je li vas oko ovoga kontaktirao netko iz Vatikana?

– U ovom slučaju surađujemo s policijom i s državnim odvjetništvom. Što god su od nas tražili, dostavili smo im. Iz Vatikana direktno nitko me nije kontaktirao. Jedino su me iz Nuncijature pitali u kojoj je fazi istraga i kad bi mogli dobiti dokumentaciju da ju proslijede u nadležnu Kongregaciju. Rekao sam vam već da će to vjerojatno biti sljedećega tjedna.

Pomaže li Crkva žrtvama u ovom slučaju, odnosno može li im i na koji način pomoći?

– Svaka pomoć je nedovoljna kad se dogodi zlo. Rekao bih da su žrtve više pomogle nama jer su smogle snage prijaviti i pokrenuti jedan proces pročišćavanja Crkve jer zlostavljačima djece doista nije mjesto u Crkvi. Papa je više puta ponovio da za pedofiliju ne postoji tolerancija. U očima žrtava ja sam malen i nedostojan. Razumijem njihovu opravdanu ogorčenost, tugu i ljutnju. Sa žrtvama se nisam još susreo. Ja ih nemam pravo pozvati na susret. Mogu samo zamoliti da oni mene prime kako bih im se ispričao, zatražio oproštenje i pokušao dati utjehu. Nadam se i molim da do toga susreta uskoro dođe. Doista želim pred svakim prignuti glavu i moliti oprost. Naravno da ću razumjeti i one koji to možda i neće htjeti jer su njihove rane preduboke.

Brakovi se u Hrvatskoj sve češće raspadaju, ljudi se odseljavaju, a mortalitet je daleko iznad nataliteta. Država se pokazala neuspješnom u rješavanju sva tri problema. Mislite li doista da se trendovi još mogu preokrenuti?

– Problemi koje ste istaknuli: raspad brakova i obitelji, odseljavanje i negativan priraštaj su problemi koji se tiču svakoga. Ali opet, i u tim slučajevima smo radije spremni upirati prstom u drugoga, tražiti od drugih rješenja i odgovornost. Ipak, daleko je više brakova i obitelji koji žive ljepotu braka u naravnosti. I njima trebamo biti stalna podrška da im vjera i ljubav budu temelj obiteljske sreće. Budući da sam optimist, želim još uvijek vjerovati da će nadležna državna tijela naći prave mjere i da se zaustave negativni trendovi u društvu. Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u HNK sam rekao da je o obitelji već sve rečeno. Potrebna su nam djela, konkretna djela koja će zaštititi obitelj, izvor života i radosti. Niz je tu stvari koje se mogu učiniti. Najvažnije je zaštititi žene – majke da ne postanu predmet izrugivanja ili odbacivanja zato što su trudne i što se odlučuju rađati djecu. Žalosno je ako žena zbog trudnoće ostane bez posla. Baš u tim slučajevima državni zakoni i propisi moraju biti jasni u zaštiti žena. K tome je bitno vratiti optimizam mladima da u svojoj domovini mogu graditi budućnost, da će se cijeniti njihovo obrazovanje i trud te da neće morati tražiti veze kako bi došli do zaposlenja. Moram istaknuti i moć medija. Kažu da mediji pokreću svijet. Volio bih da mediji također dadnu daleko više prostora pozitivnim primjerima, onima koji se tu kod nas muče i svojim trudom grade zemlju i društvo. Nažalost, u medijima previše čitamo „romantičnih“ priča sa sjevera i zapada, a time se nama u domovini šalje poruka što mi još čekamo.

Možda sam u krivu, ali, čini se da se u praksi pojednostavio crkveni postupak razvoda, ne samo ubrzavanjem postupka nego i sve većim brojem crkvenih razvoda?

– Svaki razvod je osobna tragedija jer se priznaje vlastiti neuspjeh. Naravno da ima slučajeva u kojima su brak i zajednički život toliko nepodnošljivi da uzrokuju silnu štetu. I ne zna se i ne može se svatko nositi s time. Pojam crkveni razvod ne postoji, već poništenje braka. Koliko se god činilo da je to dvoje isto, nije. Jednom valjano sklopljena ženidba se ne može razvrći. U crkvenom proglašenju braka ništavnim pokušava se ljudima pomoći da pronađu elemente nepostojanja njihovog braka od samog početka, preispitujući spremnost supružnika da prije i u samom činu ženidbe imaju jasnu spoznaju o svetosti braka, o bitnim svojstvima ženidbe: jednosti i nerazrješivosti, o vjernosti, o otvorenosti životu. Crkveni sud u tom smislu ima duboko pastoralnu svrhu da vjernicima pomogne kako bi mogli živjeti u punini svoju vjeru.

Što mislite o doseljavanju u Hrvatsku, čini se da sve veći broj stranaca kod nas traži novi dom?

– Ako je naša domovina nekome atraktivna i lijepa da bi se doselio i tu živio, onda me to čini sretnim. Mene brine iseljavanje. U našoj zemlji ima dovoljno mjesta za život. Vjerujem da se država u svim slučajevima doseljavanja brine i za sigurnost svih građana koji ovdje žive. Razumijem razloge zbog kojih Crkva ne može biti za legalnost abortusa, međutim, ne mislite li ipak da bi zakonska zabrana abortusa imala više štete nego koristi? Poljska, gdje je pravo na abortus značajno ograničeno, bilježi sve veću smrtnost žena zbog ilegalnih prekida trudnoće. Ponovno, radi se o teškim i osobnim dramama. Stav Crkve je sasvim jasan i nedvosmislen, a to je da život započinje začećem i završava naravnom smrću. Crkva od pamtivijeka na tome inzistira i nikada neće prestati to jasno ponavljati. Nepravedno je govoriti da bi trebalo dopustiti jedno zlo – abortus, da bi se smanjilo drugo zlo – ilegalni abortusi i tragične posljedice smrtnosti.

Osjeća li Crkva u Hrvata posljedice demografskog sunovrata u manjem broju budućih svećenika?

– Naravno da se osjeća, kao što se osjeća na svakom polju. Ako nema ljudi nema niti svećenika, niti liječnika, niti očeva, niti majki, a konačno niti života. Mi se danas doslovno trebamo boriti za svaki život. Pripremate se za treći susret katoličkih obitelji u Solinu, što ukazuje i na to da Crkva razumije da je obitelj u krizi. Hoće li, s obzirom na demografska kretanja i iseljavanje, biti manje okupljenih ili ste optimist? Koliko obitelji dolazi na ovaj skup i hoće li doći i hrvatske obitelji iz naših ugroženih dijaspora, primjerice s Kosova i iz Srbije? Što je prije zapalo u krizu, obitelj ili društvo, ne znam, ali su posljedice jasne da je društvo u krizi kad je obitelj u krizi i obratno. Jednostavno moramo sve pokušati da se obitelj zaštiti. Nismo slučajno izabrali geslo našeg susreta: Obitelj – izvor života i radosti! To nije parola. To je duboka istina. Naš susret želi okupiti obitelji u našim gradovima Splitu i Solinu, na svetom tlu Gospina otoka. Želimo biti podrška jedni drugima i poslati poruku i onima koji ne dođu i onima koji su u problemima i u krizama da možemo i moramo računati jedni na druge. Vjerujem da će se okupiti veliki broj obitelji s djecom i vjerujem da će naći novi dom za ta dva dana među našim obiteljima domaćinima. Iskustvo pokazuje da se tako stvaraju velika prijateljstva. Trenutno smo u fazi prijava pa ne mogu govoriti o konkretnim brojevima, ali su na susret pozvane obitelji iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svih naših dijaspora. Naravno da bi nam posebnu radost i čast učinio dolazak obitelji s Kosova i Srbije.

Osjećate li da takva okupljanja postižu efekte? Što će ove godine biti novo ili drukčije?

– Da, već sam rekao da se u susretima obitelji, susretima mladih, kao i u svakom osobnom susretu međusobno obogaćujemo. Nerijetko se radi o velikim događajima za pojedinca koji nemaju nikakvu zvučnu pompu. Nadamo se da će ovaj susret biti dobar impuls za bolje sutra obitelji i domovine, a svakako na poseban način nas kao domaćina. Ovih dana će izići letak koji ćemo poslati u sve biskupije s programom. Bit će tu i molitve i koncerata i kulturnih događanja, javnih tribina, a neposredno za taj vikend, 15. i 16. rujna, veselimo se Hodu svjetla – zajedničkoj molitvi pristiglih obitelji i domaćina, kao i euharistijskom slavlju na Gospinu otoku, koje je mjesto od neprocjenjive važnosti za svakoga od nas. Zamolio bih Slobodnu Dalmaciju da medijski poprati ovaj događaj i njegovu pripravu, a kako bi informacije o svemu bile još dostupnije.

Vlada je prošlog tjedna SMN-u ustupila dio bivše vojarne Dračevac. Radi li se o povratu ili zamjeni imovine?

– Već neko vrijeme pokušavamo riješiti nekoliko bitnih stvari za našu mjesnu Crkvu i za naše vjernike. Dugo godina dobivamo inicijativu od mnogih roditelja kako bi se napokon i u Splitu otvorila katolička osnovna škola. Zadnje tri godine na tome se intenzivno radilo, a naravno da je nulti problem lokacija. Ispitivalo se više mogućnosti, i na kraju je pogled usmjeren na dio vojarne Dračevac. Ta lokacija je dobra jer se nalazi na ulazu u Split i bit će dostupna široj splitskoj okolici. Od početka je intencija da se ne radi kvartovska škola nego obrazovni centar za sve zainteresirane, a onda je prometna dostupnost jedan od preduvjeta. Našu ideju smo predočili nadležnim državnim tijelima i predložili da nam ustupe dio vojarne Dračevac kao zamjensku nekretninu za one nekretnine koje se neće moći vratiti. Zahvalni smo Vladi da je imala sluha za ovu inicijativu jer je Crkva ponovno stavila svoje resurse za opću korist.

O kolikoj se površini radi i kako će izgledati ta škola? Što to znači za Split i okolicu?

– Ne znam točno, ali radi se o oko 30.000 metara kvadratnih sa zgradom gdje je za sada privremeno smješten općinski sud i susjednom napuštenom zgradom bivše vojarne. Tu ulazi i spomen-kapelica Četvrte gardijske brigade. Ono što želimo na tome području je osnovati Katolički odgojno-obrazovni centar koji bi uključivao dvosmjenski dječji vrtić i posebnu vrtićku jedinicu za djecu s posebnim potrebama, osnovnu školu s cjelodnevnim boravkom i srednju školu. Uz to bi išli i sadržaji koji prate takav centar kao učenički dom, sportska dvorana, vanjski sportski tereni, kuhinja i blagovaonica za djecu i učenike. Sve u svemu, jedan moderni kampus. A sami probajte zamisliti što će to značiti najprije za djecu i roditelje, probajte zamisliti što to znači za otvaranje novih radnih mjesta, a onda i za Split i okolicu. Naravno da će realizacija toga projekta sigurno trajati više godina, ali ćemo u fazama doći do navedenog.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save