Nenad Piskač: Ljubićeve teze za hrvatsku Hrvatsku
Među predstavljačima knjige “Rasudbe hrvatske državnosti” autora Marka Ljubića u Splitu bio je i Nenad Piskač, književnik i kolumnist, koji je ujedno i urednik Ljubićeve knjige. Njegovo izlaganje prenosimo u cijelosti.
Poštovani prijatelji,
Svečanost mi je i zadovoljstvo što večeras, poslije Zagreba i u Splitu mogu s uredničkoga stajališta reći nekoliko riječi o autoru Marku Ljubiću i njegovoj prvoj knjizi Rasudbe hrvatske državnosti izišloj u nakladi Hrvatskoga kulturnoga vijeća.
Priča o knjizi koju predstavljamo za me je počela u Velikom Trgovišću, gdje smo se Marko i ja u siječnju ove godine susreli na obilježavanju međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Tad mi je izložio ideju o knjizi. U protekla tri mjeseca, hvala Bogu i dobrim ljudima, uspjeli smo ideju realizirati. Ali, ne sami. Na knjizi su osim autora i mene surađivali akademski slikar i hrvatski branitelj Goran Petrač iz Ludbrega, grafički urednik Josip Brkić, gl. ur. portala HKV-a dr. Osor Barišić, te bivši i sadašnji predsjednici HKV-a, diplomat i književnik Đuro Vidmarović i prof. dr. emeritus Marijan Šunjić.
Osnovni podatci o knjizi kažu da je izišla u Zagrebu u travnju 2018. u nakladi od 1.000 primjeraka. Ima 359 stranica. Autor je knjigu posvetio poginulom bratu Stipi. Strukturu knjige čine 5 tematski zaokruženih poglavlja. U njima autor u fokus čitatelja stavlja teme koje spadaju u sam vrh hrvatske državne, političke i društvene zbilje. Promišlja osnove hrvatskoga identiteta, osnove društvenih podjela, otkriva negatore hrvatske državnosti, demistificira ugrađene iluzije o hrvatskoj državnosti, upozorava na sve lošiji položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini i nudi viziju nove političke kulture i kulture državnosti primjerene nacionalnoj državi hrvatskoga naroda u 21. stoljeću.
U knjigu Rasudbe hrvatske državnosti uvršteni su, dakle, tekstovi koji sagledani u cjelini iznose autorov sustavan pregled kakvoće hrvatske državnosti. Pisani su s politološkoga polazišta oslobođenoga od zabluda jugoslavenskoga i komunističkoga naslijeđa. Autor polazi od činjenice – Imamo Hrvatsku utemeljenu na vojnoj i diplomatskoj pobjedi, uredimo je u skladu s potrebama integrirane države. S toga uzletišta uvjerljivo skida krinke neprijateljima punine hrvatske državnosti i sitnim, pa i krupnim lupežima iz „naših redova“.
Ljubićeve teze, na koje ću se još vratiti, vape za novom nacionalnom sintezom. Njegove teze i rasudbe suprotive su dezintegraciji hrvatske državnosti, u potpunoj su suprotnosti npr. s nedavno ratificiranom rodnom ideologijom, ali i s nelustriranim ostatcima velikosrpske i jugokomunističke ideologije. Autor zaokružuje devijacije uspostavljenoga posttuđmanovskoga poretka, objašnjava nasrtaje na državnost i prokazuje lijevo i desno, centremističko i inkluzivno geganje suvremenih gusaka u poznate nam magle. Uz dosadašnju originalnu medijsku prepoznatljivost, Marko Ljubić ovom knjigom potvrđuje i svoje nezaobilazno mjesto u hrvatskoj političkoj publicistici.
Pet poglavlja obasežu teme, koje afirmiraju ili degradiraju hrvatsku državnost. Hrvatska državnost, shvaćena na Ljubićev način, povećalo je koje se provlači kroz sva poglavlja i sve teme. I tiče se svih čimbenika u demokratskom političkom procesu, kako birača – hrvatskih državljana, zakonodavca, izvršne i pravosudne vlasti, tako i izabranih, osobito postizborno nametnutih, da ne velim inkluziviranih liliputanaca s oskudnim demokratskim legitimitetom.
Spomenuo sam „Ljubićeve teze“. One nisu eksplicitno navedene u knjizi, ali postoje i legitimiraju Ljubića kao osobu koja ne pristaje na taktiku postepenoga kuhanja hrvatske žabe, odnosno na dragovoljno ropstvo. Za ovu prigodu spomenuti ću samo neke postavljene tvrdnje koje unutar osnovne teme knjige dominantno obilježavaju autora. Ljubićeve se teze, naime, mogu podijeliti u tri kategorije. Prvu čine polazišne teze (one su povijesno i politološki neupitne u svim demokratskim državama i pluralnim društvima), drugu kategoriju čine – teze hrvatskih zabluda (one su već povijesno potvrđene i vode u posrnuća), i treće su teze rješenja koja Ljubić nudi (njih tek treba društveno osvijestiti i politički realizirati).
Evo nekih polazišnih teza: Temelj i identitet hrvatske državnosti jest pobjeda u Domovinskom ratu; Identitet se gradi veličajući pobjedu, a ne žrtvu, komunističke mitove, velikosrpske podvale i globalističke zamke. Borba za nacionalnu državu ne smije prestati. Protivnici nacionalne države hrvatskoga naroda proteza su jugoslavenske federacije, komunističke partije i nelustriranih totalitarnih aparatčika. Ja bih još dodao da su protivnici, počevši od Račanova izlaska iz sabornice, neki dan, 13. travnja 2018. nadogradili jugokomunističku s rodnom ideologijom, ratificirajući tzv. Istanbulsku konvenciju.
Evo i Ljubićevih teza vezanih uz zablude odnarođenih elita hrvatske državnosti: Hrvatska državnost ne može se graditi na političkom srpstvu, ili tzv. Erdutskom sporazumu; Ulazak Srbije u EU i NATO nije strateški hrvatski interes; Hrvatska tranzicija bez lustracije ne će nikad završiti; S političkom amputacijom hrvatskoga iseljeništva hrvatska državnost nije cjelovita, ali vodi prema cjelovitoj obnovi protuhrvatskih politika 20. stoljeća; Alija i Bakir nisu pouzdani krojači istine o Hrvatima u Bosni i Hercegovini; Gurajući se prema centru HDZ je izgubio nacionalni program; Kulturna politika države stvara paradržavu,… ima ih još i čitatelj će ih brzo uočiti.
Postavljene tvrdnje za moguća rješenja izlaska iz hrvatske kloake u kojoj se nalazimo od 3. siječnja 2000. do danas, autor postavlja na dva ključna kolosijeka: Promjeni izbornoga zakonodavstva kojemu je temelj Hrvatska kao jedna izborna jedinica za sve hrvatske državljane ma gdje bili i ma gdje plaćali porez, te promjena Ustava. Uz to Ljubić se zalaže za novi savez u dobru i postavlja blaženoga Alojzija Stepinca kao pouzdanoga uzora, koji se u svoje doba znao postaviti prema svakoj ideologiji s pripadajućim totalitarizmima.
Ako bih trebao neku od rasudba posebno istaknuti, onda se to prema mojemu mišljenju odnosi na tekst o kontroverzama hrvatskoga Ustava, te o generatorima nestabilnosti, među koje spada postojeći izborni sustav i Plenkovićeva fraza o političkoj stabilnosti koja je postala poklopac za sve i svašta. Pa tako i za viteza, ak. Reinera, on naime odgovarajući na novinsko pitanje o potrebi promjene izbornoga zakonodavstva, koristeći mantru „političke stabilnosti“, kaže da bi promjena narušila stabilnost. Naime, promjena i treba narušiti stabilnost odnarođenoga političkoga sustava. Inače, nije promjena, kao što to ovih dana možemo i sami zaključiti analizirajući referendumsko pitanje inicijative Narod odlučuje. Ljubić se dakle zalaže za korjenite, a ne kozmetičke promjene.
Ključna Ljubićeva teza jest sljedeća: Za stabilnost države nisu važni građani, već državljani. Na izbore izlaze državljani, a ne građani. Na izborima se realizira državljanstvo. Građani su dio državljana koji žive u matičnoj državi, unutar njezinih granica. Državni poredak počiva na državljanima, u suprotnom nije državni poredak. Iz te teze dolazi i Ljubićev dalekosežni zaključak o tome kako Hrvatska treba biti jedna izborna jedinica koja obuhvaća sve državljane. Ovaj je zaključak možda potrebno malo pojasniti. Naime, među ukupnim hrvatskim državljanima vrlo je mali postotak onih koji se rukovode ideološkim načelima jugokomunističke, velikosrpske i rodne ideologije. Međutim, u zakonodavnoj, izvršnoj i pravosudnoj nomenklaturi situacija je dramatično drukčija, u strukturama vlasti pretežu ideološke manjine – koje sebe doživljavaju građanima s većim pravima negoli ih imaju državljani. Njima na ruku ide postojeće izborno zakonodavstvo.
Tematski opseg knjige je širok. Marko Ljubić piše novinske komentare reagirajući na političke događaje odmah i brzo. Njegovom zapažanju malošto promakne a da je bitno za hrvatsku državnost. Tematska se kvadratura vrti od protuhrvatskih srbijanskih mitova 20. stoljeća koji se danas obnavljaju uz pomoć hrvatske države, pa do bruxelleske čitanke namijenjene za izjednačavanje krivnje za velikosrpsku agresiju, objavljene i hrvatskim proračunom uplaćenim u EU. Jedna od Ljubićevih omiljenih tema jest tzv. Erdutski sporazum kao uporište srbizacije hrvatskoga društva, kojega je maestralno obradio i raskrinkao.
Možemo govoriti i o porukama ove knjige. Jedna od njih je i ta kako svi dosadašnji pokušaji, reforme, strategije, sustavi, kurikuli, uključujući i promjene vlasti na izborima, nisu uspjeli afirmirati sveukupne hrvatske potencijale, ponajviše zbog lošega temelja u izbornom zakonodavstvu i već spomenutih kontroverzi u Ustavu. Na tu se poruku nadovezuje i sljedeća: Nacionalna država s postojećom stabilnošću izbornoga zakonodavstva postaje neodrživom u srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi. Naime, postojeća stabilnost ne rješava probleme, ona ih prenosi u budućnost. Ali nam pritom nudi polovična rješenja, koja Ljubićevoj analizi ne mogu promaknuti.
Vrijednosna načela koje zastupa Marko Ljubić vidljiva su u svakom tekstu. Od njih autor ne odstupa. Stil je Ljubićevski prepoznatljiv. Koliko god teme bile komplicirane i analize široke, poruka knjige je jednostavna: Dosta nam je odnarođenih elita i njihovih neučinkovitih politika, stvarajmo uvjete za afirmaciju politika lojalnih državi i naciji, hrvatskom identitetu i temeljnim vrijednostima. S tom porukom Marko Ljubić predstavlja poveći trn u peti triju ideologija koje danas vladaju Hrvatskom, a to su velikosrpska, jugokomunistička i rodna ideologija. One su tzv. mainstream. Politički i medijski. Ljubićeva knjiga im se hrabro suprotstavlja.
Stoga Marko Ljubić ovom knjigom pokazuje kako ne spada u hrvatske minimaliste. On se zalaže za suverenu hrvatsku Hrvatsku bez trulih kompromisa. To radi izuzetno uvjerljivo, uporno i argumentirano. Kao politički komentator podjednako efikasno koristi sve medije, radio, televiziju, pisanu riječ i društvene mreže.
Osnovni motiv iz kojega Ljubić crpi snagu jest hrvatska integracija, zbog toga on, ne samo trn u peti, već i kost u grlu posttuđmanovskoga režima. Režima koji je od 3. siječnja do danas postigao izuzetno velike rezultate na planu hrvatskih dezintegracija. Nabrojimo samo neke s početka političke dezintegracije nacionalne države: Ukinuo je Županijski dom Sabora, Izbacio pridjev državni iz imena Hrvatskoga državnoga sabora, ukinuo polupredsjednički sustav, isključio pola hrvatskih državljana iz političkih i gospodarskih procesa, uveo izborno zakonodavstvo koje pogoduje isključivo režimu i dezintegraciji nacionalne države, te doveo do masovnoga iseljavanja Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine uz evidentno pražnjenje hrvatskih prostora, posebice Slavonije, Baranje i Srijema. Samo integracija u punini hrvatske državnosti može zaustaviti ove negativne trendove, a baš za nju se Ljubić zalaže.
Posao na njegovoj knjizi, pa i sama knjiga, osvijestili su mi još nešto neobično dragocjeno za duh vremena u kojemu se davimo i kao osobe i kao politički narod. Braniteljsku solidarnost i jedinstvo HV-a i HVO-a čiji smo bili pripadnici tijekom rata.
Borba za dostojanstvo hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije završila ni s mirnom reintegracijom, niti s Daytonom. Upravo to dokazuje i na angažman poziva Markova knjiga Rasudbe hrvatske državnosti. Na njoj mu iskreno čestitam. Knjigu bez ostatka preporučam publici s nadom da će pasti na plodno tlo.
Nenad Piskač
Split, 14. svibnja 2018.
