Prvi stranački kongres Živog zida održan prošlog tjedna u Lisinskom izazvao je neuobičajeno žučne reakcije na dijelu političkog spektra koji se eufemistički naziva hrvatska ljevica, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Radije za Živi zid nego za veliku koaliciju? Predsjednica Pametnog Marijana Puljak nazvala je obećanja Živog zida iznesena u Lisinskom ‘ludima’ i dramatično pozvala: ‘Uključite se i pomozite nam spasiti ovu zemlju od letećeg cirkusa. Opasnije od svega je promatrati ovo sa strane i ne činiti ništa’.

Zašto bi ti samodefinirani Pametni bili ekskluzivno pozvani spašavati “ovu zemlju” iako su izvanparlamentarna stranka s minimalnom potporom, nije do kraja jasno. Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, stranke kojoj se Živi zid približio na samo nekoliko postotaka, zamjerio im je što se na kongresu nije čuo njihov stav oko valjda ključnih stvari koje tište sve hrvatske građana kao što su antifašizam, stav o reviziji Vatikanskih ugovora, stav o vjeronauku, pobačaju te naročito o LGBT zajednici. Birač kojem se obraća Bernardić izgara od brige oko LGBT-a i antifašizma, a najveća mu je politička aspiracija uskratiti tuđoj djeci mogućnost pohađati vjeronauk u školi. To je ljevica za 21. stoljeće.

I SDP je na najboljem putu da se svede na okvire biračkog tijela kojem je to najvažnije. S tim da im Plenkovićev HDZ pomalo i tu čini konkurenciju. Predsjednik SDP-ova saborskog kluba Arsen Bauk bio je još oštriji – izjavio je kako je Živi zid skupina simpatičnih političara s ‘vrlo opasnim idejama’ i s ‘nesagledivim posljedicama za državu i društvo’.

Što se tako strašno dogodilo u Lisinskom? Nije tamo rečeno ništa novo što od Živog zida nismo čuli i ranije. Javnosti su predstavili svog kandidata za premijera, Sinčića i još jednom su istaknuli kako će djelovati u korist siromašnih, obespravljenih, ovršenih, protiv banaka i kapitalista, te kako neće koalirati s drugim parlamentarnim strankama. Čuli smo i da se protive obveznom cijepljenju, zalažu za zabranu isključivanja vode i struje i legalizaciju konoplje. Time odgrizaju dio tradicionalnih birača ljevice što objašnjava ranije spomenuti bijes.

Pernar je među programskim točkama svoje stranke istaknuo izlaz Hrvatske iz NATO-a i Europske unije, a među potencijalnim budućim zemljama suradnicama naveo je Kinu, Rusiju, Indiju i Brazil. Osebujno izlaganje imala je i njihova potencijalna ministrica obrazovanja Jasmina Adžić Sikirić, koja već sad ima četrnaest puta veći legitimitet od aktualne ministrice. Populistički se založila za manji broj obaveznih predmeta, a više izbornih i izvanškolskih aktivnosti, kao i više stranih jezika, pri čemu je, zanimljivo, navela ruski, kineski i arapski, piše Nino Raspudić za Večernji list.

‘Škola se treba prilagoditi učeniku, a ne učenik školi’, poentirala je Adžić Sikirić. Šteta što nije išla do kraja i zauzela se da učenici sami određuju što će i koliko učiti i sami sebe ocjenjuju. Živi zid se zalaže i za besplatno obrazovanje u cijelosti, u što po njima spada i besplatan prijevoz i topli obrok. Otkud će to platiti ne spominju.

Pored ukazivanja na nesporne društvene nepravde, vođe Živog zida izrekle su hrpu populističkih besmislica, no i to je njihovo pravo. Demokracija nužno nosi i dozu nesavršenosti. Živi zid definitivno nije moja opcija, smatram ih skupinom nekompetentnih populista najniže vrste, ali oni imaju pravo, kao i svi drugi građani, aktivno se uključiti u politiku i natjecati se na tržištu glasa, zastupajući vrijednosti u okviru ustava i zakona, bez da ih se etiketira kao mračnjake i opasne.

Uspjeh takve opcije pokazatelj je stvarnih problema u društvu. Kako to da Sinčić, Pernar i ekipa po anketama imaju deset puta veću potporu od HNS-a koji nam danas kroji obrazovanje ili od stranke Pametno, koju valjda silna pamet sprječava da, unatoč golemom medijskom prostoru koji im se daje, snažnije dotaknu umove i srca birača?

Radi se o prvoj značajnoj domaćoj manifestaciji nove vrste medijskog populizma, koju se ne može razumjeti bez uzimanje u obzir promjene u poimanju politike i autoriteta do koje su doveli masovni mediji, prvo televizija, a kasnije i Internet. Ranije se činilo samorazumljivim da će ljudi za vođe izabirati bolje od sebe, one za koje smatraju da će, zahvaljujući svojim izvanrednim sposobnostima, optimalno zastupati njihove interese. Zastupnik je po mogućnosti trebao biti pametan, obrazovan, iskusan, artikuliran, marljiv, hrabar.

No vremena su se promijenila. Politika se sve više pretvara u spektakl, a u toj domeni, ako mora izabrati, dio birača definitivno više voli komediju više nego tragediju, u smislu u kojem Aristotel kaže kako tragedija govori o ljudima boljima od nas, a komedija o gorima od nas.

U legendarnom tekstu Fenomenologija Mikea Buongiorna objavljenom 1961. Umberto Eco je analizirao nastup i razloge uspjeha najveće talijanske televizijske zvijezde. Uvidio je kako Buongiorno nije postao zvijezda zbog svoje nadarenosti, ljepote, pameti, rječitosti, već radi izostanka takvih posebnih kvaliteta. On osvaja publiku upravo svojim mediokritetstvom. Ne izaziva im komplekse manje vrijednosti. ‘On predstavlja ideal za čije se postizanje nitko ne treba truditi jer se bilo tko već nalazi na njegovoj razini. Svaka sličnost s nekim saborskim zastupnicima je sasvim namjerna.

Pedeset godina kasnije, pred kraj života, Eco je doživio i strelovit porast utjecaja društvenih mreža, koje je smatrao još pogubnijim od televizije: ‘Društvene mreže daju pravo riječi legijama imbecila koji su ranije govorili samo u birtijama nakon čaše vina, bez štete za zajednicu. Odmah bi bili ušutkani, dok sada imaju isto pravo na riječ kao i neki nobelovac. Radi se o invaziji imbecila.’

Tko glasa za Živi zid? Otprije znamo kako u Hrvatskoj postoji skupina povodljivih birača u potrazi za brzim spasom. Na njihovim krilima svojevremeno su uzletjeli Laburisti i Orah pa brzo nestali. Dio tih birača je otišao Živom zidu. No i oni se, uz razočarane pridošlice koji su ranije glasali za druge stranke i friško punoljetne mlade kojima je Pernar velika fora, dijele u više skupina.

U prvu spadaju birači koji doista smatraju kako Živi zid može doći na vlast i u potpunosti provesti svoj program. Nije ugodna spoznaja, ali moramo se pomiriti s tim da dio naših punoljetnih sugrađana, koji imaju pravnu sposobnosti i pravo glasa vjeruje kako se problemi mogu riješiti tako da se natiska novca i podijeli raji, da se minimalna zajamčena plaća povisi na deset tisuća kuna, ili da se završen osmi razdre osnovne škole digne na razinu doktorata pa ćemo time preko noći postati najobrazovanija nacija na svijetu.

No takvih ima među biračima svih stranaka. Takvi vjeruju i u dvjesto tisuća radnih mjesta, ‘Vjerodostojno’ HDZ-a, ‘Pošteno’ SDP-a, njima će kurva govoriti o poštenju, vojnik o skraćenju, apsolvent o produženju i oni će im povjerovati, a da ne trepnu. Drugi skupina birača je pametnija i sebičnija. To su ljudi u problemima, na koje je Živi zid fokusiran – blokirani računi, ovrhe, prijetnja deložacije. Svjesni su kako Živi zid nema kapacitet doći na vlast, ali vjeruju da može pritiskati, pa time posredno i natjerati vlast da im olakša situaciju. Vođeni su uskim vlastitim interesima kao i umirovljenik koji glasa za svoju cehovsku stranku koja se zalaže za podizanje mirovina pa makar sve drugo propalo.

Ovršeni, blokirani, deložirani glasač je fokusiran samo na sebe i teško je očekivati da će voditi brigu o cjelini zajednice, što je legitimno. Ali nečija financijska neodgovornost koja ga je dovela u dug ili blokadu ne smije pasti na teret cijelog društva, čiji dobar dio čine i oni kojima je također teško, ali su pazili na svaku kunu, nisu se zalijetali u kredite, ne stanuju u tuđim stanovima.

Na ovoj razini Živi zid ukazuje na istinske strukturne nepravde na koje se dosadašnja politička elita nije obazirala. Od lihvarskih kamata stranih banaka do ovršnog zakona koji je dovodio do banditskog višestrukog naplaćivanje duga. Nepravda postoji i Živi zid je glasnom borbom protiv nje politički profitirao i za sebe trajno vezao dio očajnih birača. Treći skupina glasača Živog zida su pravi prosvjedni birači. Oni znaju da Pernar i Sinčić ne mogu napraviti ništa, ali će barem podbadati oligarhiju. No, ako se bolje promisli, Živi zid je zbog svojih limitiranih kapaciteta bezopasan za sistem, zato su otpočetka i dobivali toliko medijskog prostora. Idealan su kanal za usmjeravanje desetak posto nezadovoljnika u bezopasnom smjeru i to im je plafon.

Kad će početi njihov pad? Ili kad dobiju neki komadić vlasti, primjerice općinu u kojoj mogu pokazati svoju (ne)sposobnost, ili kad se pokaže da su u Saboru trajno beskorisni. Budući da sada nose sigurnu zalihu saborskih mandata, već im se počinju ušlepavati različiti smutljivci, koji im nude privid stručnosti u zamjenu za saborski mandat. Predviđam da čvrsta jezgra Živog zida ni ubuduće neće ni s kim koalirati, jer bi im to bio kraj, ali može im se dogoditi da će uvući u Sabor dosta ljudi koji će se, u situaciji teškog formiranja većine, brzo sauhizirati, odvojiti i pristati uz vlasti, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na portalu Večernjeg lista.

Izvor: narod.hr/Večernji list

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save