Operacija Agrokor: Lobisti svih struja, uozbiljite se!
Martina Dalić je podnijela ostavku. Problem riješen. Prije nje, ostavku je podnio Ante Ramljak. Problem je tim činom isto bio riješen.
Premijer Plenković je prihvatio ostavke koje je naredio da se podnesu. I pohvalio žrtve pale za njegovu politiku. Zar su zaista mislili da će neće «poginuti»? Ministar financija Zdravko Marić je možda nekome napisao poruku «Sam vrag zna kako sam ja preživio?», ali ako za nju nitko ne dozna i dalje će jahati s Plenkovićem.
Ekipa iz Mosta isto je pobijedila. Glasajući za Lex Agrokor za koji su neupitno znali kako je nastao omogućili su pet stotina nijansi sivila, što tim činom, što šutnjom o detaljima kako bi protok vremena s njihovih leđa sprao svaku odgovornost. U međuvremenu, novac kreditora iz roll up aranžmana proteklih je godinu dana tekao sustavom Agrokora.
I ulio se na ciljane adrese netransparentno odabranih dobavljača i nemoralno, a možda i nezakonito odabranih savjetnika u procesu rastakanja Agrokora. Ako je to bio strateški cilj na koji se pozvao premijer Plenković, tada je svakako postignut. Tko se trebao okoristiti, okoristio se. Da su savjesni ljudi koji su znali, graju digli lani, novac ne bi potekao. A ni slio se. Točka.
Dok god su police Konzuma ispunjene proizvodima i dok god građani imaju više ili manje, ali još uvijek dovoljno novca da te proizvode kupe, oni neće biti sasvim svjesni što se zapravo dogodilo s Agrokorom. Ostat će još neko vrijeme nesvjesni činjenice da je Agrokor bankrotirao.
Afere oko Agrokora u posljednjih godinu dana za koje je odgovorna Vlada Andreja Plenkovića, a time je njegova odgovornost najveća, prekrile su u javnoj percepciji činjenicu da je za bankrot Agrokora odgovoran Ivica Todorić i njegova svita menadžera.
Što je Agrokor bio u trenutku svoga bankrota početkom prošle godine? Najveće privatno poduzeće u regiji, poslovni sustav izgrađen na znanju, sposobnosti, pameti, motor razvoja gospodarstva koji prednjači u uvođenju novih tehnologija u maloprodaju, poljoprivredu i prehrambenu industriju?
Ili je ipak riječ bila o najvećem privatnom uhljebničkom poduzeću koje je živjelo poput pijavice na iscrpljivanju svojih dobavljača i kupaca, hvatanju svih krivina među zakonima i propisima, istjerivanju svoje volje zakonom velikih brojeva, spregom moći, novca, političkog utjecaja i nepotizma kombiniranih s medijskom šutnjom?
Danas slobodno možemo reći da je Agrokor bio ovo drugo. No što je bila hrvatska vlast u trenutku kada je bilo potrebno naći rješenje za Agrokor? Skupina pametnih, sposobnih, poštenih ljudi koji će se na transparentan način uhvatiti rješavanja problema, promijeniti postavke na kojima počiva sustav hrvatskog gospodarstva?
Ili pak ekipa snalažljivih izdanaka negativne selekcije koja će iskoristiti pozicije u sustavu da prevare sustav, podrede Agrokor sebi da njima na izdisaju posluži za istu lošu svrhu za koju je služio svojem vlasniku nekoliko desetljeća? Trebali bismo biti slobodni danas reći da je hrvatska vlast prije godinu dana bila ovo drugo.
Agrokor je ostao isti, a ni vlast se nije promijenila. Baš kao što je skoro tri desetljeća svima bilo zgodno zatvoriti oba oka na istinu o tome kako je Agrokor rastao, tako je većini danas sasvim prirodno čvrsto zatvoriti oba oka pred istinom o tome kako se Agrokor rastače. Dok su police Konzuma pune i dok na blagajni imamo čime platiti račun. Svašta je u ekonomiji moguće. Međutim, bankrot bez posljedica koje se prije ili kasnije jako osjete nije moguć.
Treba li nam «oslobođenje» u obliku izvanrednih parlamentarnih izbora zbog svih afera vlasti oko Agrokora? Možda. Ako se situacija razvije tako, moglo bi nam se dogoditi da na primjeru države nakon Agrokora dokažemo kako je stvarni cilj svih pretendenata na vlast preuzimanje lošeg sustava države tako da služi njima, a ne promjena sustava za boljitak života građana.
To je posljedica dugogodišnje negativne selekcije. Svaki novi bude gori. S koje god strane političkog spektra se pojavio. Zato što cijeli spektar boluje od iste bolesti sažete u rečenicu «Draži mi je gram odanosti nego kilogram pameti». To ipak nije dovoljan razlog da loši ostanu.
Budući da posljednjih mjeseci javnost prati okršaje sve većeg broja lobista u javnom prostoru bilo bi dobro da se lobisti svih struja uozbilje. Kad razgovaramo primjerice o optužnicama, sudovima i zatvorima da počnemo redom. Od Ivice Todorića i dočeka za njega na Franji Tuđmanu. Pa dok on bude pričao kako je gradio hrvatsko gospodarstvo, da ga pitamo – a zašto s trulim gredama?
U međuvremenu ostavkom Martine Dalić problem nije riješen. Kao što ne može biti riješen ni jednom političkom smjenom ili ostavkom. Agrokoru sat otkucava. Na ruci njegovih kreditora.
