Josip Jović: Pokret protiv demokracije
U politici vrijedi klasično pravilo da je narod u svom elementarnom stanju i raspoloženju jedinstven, a da ga dijele političke elite na nacionalnoj i na svjetskoj razini, kako bi na toj podjeli uspostavile kontrolu nad ljudima.
Događaji oko aktualnih referendumskih inicijativa u našoj zemlji iznjedrili su jedno novo pravilo. Jedinstven je narod (u želji za promjenama), ali su jedinstvene i političke strukture na vrhu piramide, predvođene Andreom Plenkovićem, Davorom Bernardićem, Ivanom Vrdoljakom, Miloradom Pupovcem, Furiom Radinom… naviknute na status quo u kojemu uživaju sigirnost i privilegije.
Spontano je formiran gotovo pravi „antifašistički“ pokret otpora protiv referenduma koji je proglašen populizmom, a papulizam je opasna i prijeteća, filofašistička pojava.
Ustvari, radi se o otporu demokraciji. Zatečene elite kao da se pitaju što taj neodgovorni i glupi narod hoće, tko mu daje za pravo misliti, govoriti i odlučivati. Gnjev je usmjeren i prema predsjednici Republike, koja se usudila kazati kako treba poštovati volju naroda. Ivan Vrdoljak je rekao kako ona „nasjeda na populizam“, a Furio Radin da „ugrožava demokraciju“. Politologija i psihologija mogle bi već u svoj kategorijalni aparat uvrstiti i jedan novi pojam, koji bi se, recimo, zvao populofobija.
Promotrimo nekoliko glavnih (kvazi)argumenata protiv referendumske inicijative. Prvi je kako Ustav brani da neka pitanja mogu biti predmetom referenduma. Takvih, međutim, ograničenja u Ustavu jednostavno nema. Naprotiv, sve, svaki zakon, može biti predmetom referenduma, pa i sam Ustav, čije je glavno načelo kako „vlast u RH proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“.
Referendum je, čuje se dosta glasno, narušavanje institucija i izraz nepovjerenja u njih. Pa da, o tome se upravo radi. Ali to je problem tih institucija i vladajućih stranaka i pojedinaca, a ne građana. Osim toga, i referendum je bitna politička institucija, što proizilazi iz gore citiranog Ustavnog načela.
I onaj najteži argument odnosi se na u nas uvijek osjetljiva manjinska prava. Na Ustavnom sudu, dođe li stvar do njega, bit će zaista sporno pitanje može li se predstavnicima manjina osporiti pravo glasovanja o Vladi i proračunu. Ali nipošto ne može biti sporno smanjenje broja manjinskih zastupnika.
Jer, dok Ustav kaže kako se manjinama može (a ne mora) osigurati biranje zastupnika s posebnih manjinskih lista, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina „jamči“ tim manjima od pet do najviše osam mjesta u Saboru, a onim manjinama koje prelaze 1,5 posto u ukupnom stanovništvu od jedan do tri mjesta.
Prema tome, smanjenje broja manjinskih zastupnika promjenom Izbornog zakona ne bi bilo u sukobu s Ustavom niti s Ustavnim zakonom.
