Ako se ljudi uopće trebaju igrati, nogomet je za njih najprirodnija igra. Nešto čime se igra najprirodnije je udariti nogom – tko jače, dalje i točnije. Doduše, neprirodno je da se ne smije igrati rukama, ali to zauzvrat igri nogama smanjuje ometanje i grubosti, olakšava suđenje i vještini nogu daje dodatnu slobodu i važnost. Športovi u kojima se igra i rukama i nogama brzo se pretvore u gužvu bez pravila i fizički obračun po pravilima.

Ima sve vrline

U nogometu vrijede i borba i vještina, suradnja i soliranje, inteligencija i snaga. On ne ovisi o vremenskim prilikama; po zimi se brzo ugriješ, po vrućini pokazuješ izdržljivost, a po kiši hrabrost – da ne govorim o divotama skliskog igrališta. Natjecanje nije ni kratko ni dugo, prekršaji su jasni, vještina poput mađioničarske, snaga viteška, a napor nadnaravan. Brzini je nadređena vještina, snazi disciplina, a vještini inteligencija. Nogomet ima vratara, a jako je važno da šport ima vratara, jer on donosi onu zadnju nijansu posebnog zadatka, dara, hrabrosti i odluke. Ima li išta ljepše nego polusvjesno obraniti precizan udarac s pet metara, ili dva udarca zaredom, a oba nebranjiva?

Nogomet ima ozbiljnost planiranja, provedbe, taktike, ali i duhovitost poteza, dodavanja petom, duploga pasa, prebačaja… Ima ljepotu umjetnosti u brzini i eleganciji napada, reakcijama i osjećaju za prostor, ali i strahotu ravničarske bitke izjednačenih protivnika u rovovskom boju koji će odlučiti neko nadahnuće, pogrješka, ili mali trik izveden na granici snage i izdržljivosti, ali s rizikom i drskošću koju ima samo čovjek ratnik u bitci koju treba odlučiti, a izračunom snaga se ne može odlučiti.

Nogomet ima bezbroj vrlina, a među njima se najmanje spominje ona najvažnija: to je najhumaniji šport, potpuno demokratski u odnosu na biološku, ekonomsku i duhovnu ravnopravnost ljudi koji se športom bave. Čudim se da ga borci za ljudska prava gorljivije ne promiču.

Nogometaš može biti visok, pa je opasan u skokovima nakon centaršuta i udaraca iz kuta. Dobro je biti nizak, možda i najbolje, jer je tada težište tijela nisko i takve se teško prizemljuje. I brzina je velik dobitak! Na beskrajnom nogometnom igralištu brzina napadaču omogućuje pretrčavanje braniča, a braniču stizanje napadača, koji su ga tren prije ponizili duplim pasovima. (Neki davni dinamovci bili su s pomoću duplih pasova nezaustavljivi na desnom krilu, ne pitajte, još me boli.) A može se dobro igrati i bez tih vrlina, na primjer ja. Nisam visok, a slabo sam skakao, nisam nizak, a lako su me rušili. Spor sam, pa se nisam uspijevao vratiti iz zaleđa kad bi me podmukla protivnička obrana tamo ostavila samog i tužnog. A ipak su momčadi za koje sam igrao češće pobjeđivale nego gubile.

Nogomet je dostupan i siromašnima, što se ne bi moglo reći za športove kojima se bave socijalno angažirani filozofi i aktivisti. Dječak može biti toliko siromašan da nema cipela, ali može igrati, bos. (To je i poseban gušt.) Čak i kad nema igrališta, ali netko ima cipele – izuju se cipele i od njih se na ulici, pijesku, bilo gdje i na bilo čemu, naprave golovi i igra se; tu izgled i cijena obuće nije važna, svaka funkcionira. I onda si i sretan i obuven.

Ima siromašnih koji se obogate igrajući nogomet, ali to ne bi trebalo isticati. Oni na kraju svi osiromaše, a tako stari više ne mogu igrati bosi. Znam po sebi; nakon što sam napunio pedesetu više nisam mogao igrati bos.

U nogometu nije bitno ni kakva je lopta kojom se igra! Lopta može biti sve, od prikladna kamena do napuhane mješinice koja kompjutorski proračunato krivuda. Šteta što je ta kompjutorska skupa i nikad njome ne ću igrati, jer sam inače jako izvježban u igri loptama koje krivudaju i bez računalnih programa. Mi smo imali jeftine lopte, nepravilna oblika i još nepravilnijeg odskakanja i ta nam suvremena dostignuća nisu nepoznata. Ne vjerujem da bi onako krivudave i nepredvidive danas moglo programirati i najjače elektroničko računalo.

O nogometu govorimo i kad nema utakmica, naravno, samo muškarci s muškarcima. O smiješnim golovima, vratarima rupama, braničima tučarima, napadačima s dvi’ live, bolnim udarcima, strepnji od izjednačenja, od gubitka, ispadanja, poniženja, sreći piva poslije pobjede i tuzi šutnje u tramvaju poslije poraza.

Ima samo jednu manu

Nogomet ima samo jednu manu, koju ljudi podcjenjuju, a ona je vrlo ozbiljna i ima teške, takoreći nesagledive posljedice. To je prirodna, a neobična pojava da muškarci nogomet vole previše, a žene premalo. Nevin i potpuno nehotice on time izrasta u remetilački faktor ljubavnih i bračnih poslova.

Otkad je svijeta i nogometa, muškarci ne uspijevaju povjerovati, ne mogu naučiti, iskusiti i upamtiti da žene nogomet ne zanima! Nego ponovno i ponovno, u svakoj generaciji mnogo puta i u mnogim generacijama svaki puta, pokušavaju žene oduševiti za nogomet, izmamiti iz njih onaj plamen strasti, čežnju za pobjedom na bojnom polju, potpunost predaje arhetipskoj bitci i skrivenoj političkoj nijansi pripadanja i navijanja… A to je samo druga pogrješka, jer ni politika žene ne zanima!

Muška je logika jednostavna: mi volimo nogomet i volimo žene i iskreno želimo naše drage žene počastiti, razveseliti i usrećiti ljepotom te genijalne igre. Žene tu ljepotu ne vide, ali samo zato jer je nisu gledale i mi ćemo im kavalirski, viteški, zaljubljeno, omogućiti da nogomet gledaju i ljepotu vide, a onda, naravno, u njoj i uživaju. I tu nastaje povijesni, društveni i ljubavni nesporazum: muškarci ženama kupuju karte za najvažnije, najskuplje utakmice, pa one zauzimaju dragocjena mjesta u gledalištu i mnogi muškarci ostaju bez karata, a žene uzalud gledaju nogomet.

Žene su blage i lojalne pa čak i navijaju, mažu lica kričavim bojama kako ih muškarci poduče, oblače majice momčadi važnih njihovim draganima (to jako dobro izgleda!), navijaju i iskreno plaču kad naši izgube. Tu leži posebna tragedija, jer kad ljubljena plače treba je tješiti (tu se dobiju i važni pozitivni bodovi), a kako ćeš je tješiti kad si tužniji od nje, a njezin te plač gura još dublje u tugu i očaj? One najzaljubljenije nauče što je zaleđe, ali na terenu ga ne mogu prepoznati. To mora biti nešto biološko; kao što muškarci ne vide prašinu na namještaju, žene ne vide zaleđe na terenu. U oba je slučaja bolje odustati od nauka.

Na kraju svi snuždeno otkriju da onoga pravoga užitka, dubokog razumijevanja muške bitke na ravnomu polju žene ne mogu doživjeti. Muškarci se na to ne ljute, ali i dalje ne prepoznaju da je to trenutak kad se odustaje od preobrazbe koja nije moguća. Neki pametniji odustanu, a takvi imaju i pametne žene, pa ih one puste da luduju po utakmicama, krčmama i pred televizorom, prvo zbog ljubavi, a onda i jer ih tako lakše upregnu u svoje želje i potrebe. Taj sklad čuva i hrani brak i svi budu zadovoljni.

Ovime ne želim reći da žene ne bi trebale nogomet igrati ili u nogometu navijati, nipošto. Žene su divne u svemu što rade i imaju pravo raditi što žele. Što se tiče navijanja, tu ne treba ništa mijenjati. Bilo bi poželjno da se poradi na tome da za utakmice žene češće oblače majice momčadi za koje navijaju. U odnosu na razvoj ženskoga nogometa bilo bi korisno neke sitnice modificirati, možda ukinuti pojam zaleđa. Sam šport bi mogao promijeniti ime, tako da ga se ne naziva nogometom, nego predstavom, ili možda eventom. Uostalom, neka ime same izaberu.

Sve je lako kad se ljudi vole i poštuju. Na primjer, moja supruga je učena, pametna i dobra žena, koja me voli, a nogomet je ne zanima. To nikad nisam shvatio, ali jesam prihvatio. Nema lijeka. Zauzvrat, ona se ne ljuti na moju strast prema nogometu. I inače malokad na mene ljuti, jer je doktorica i dobro zna nesavršenosti mojega spola. A doktori znaju za biološke zadanosti, diskretne aberacije i stanja, pa se na pacijente ne ljute. Na moje traženje da se u našemu domu petnaest minuta prije početka utakmice koju gledam na televiziji utišaju ljudi, kućni aparati i pribor za jelo, supruga se ne ljuti nego pita „a zašto, kad utakmica još nije počela?“ Ni ja se ne ljutim, iako sam joj sto puta objasnio zašto mi mir treba i prije utakmice!

– Prvo se moram smiriti i usredotočiti na nogomet. Odstraniti civilne misli, informacije i druge distrakcije.

– Hm, nije to neka velika znanost. Možeš to za minutu.

– Moram vidjeti popunjenost stadiona, proučiti sastave momčadi.

– Razumijem za sastave, ali zašto te zanima popunjenost stadiona?

– Procjenjujem atmosferu i pritisak na igrače. Zar nije važno koliko ima navijača protivničke momčadi i na kojoj su poziciji okupljeni?

Njoj to nije važno, ali pravi se da jest, pa postavlja nova pitanja:

– A zašto tako pomno čitaš popis rezervnih igrača? Razumijem za one koji nastupaju, ali rezervni su mi bez veze. I ima ih tri puta više nego što ih može ući u igru.

I sad joj ti objasni da iz popisa rezervi odčitavam taktiku koju je pripremio naš trener, a iz izvješća o stanju terena i temperaturi zraka jesmo li u prednosti pred protivnikom, ili nam se tu krije slabost. Počet će utakmica, a još ćemo razgovarati.

Pita zašto moram slušati himnu, a himna je majka ljubavi i pripadanja, koja pojačava spremnost i žar, kolanje krvi, drugarstvo igrača i odlučnost izbornika. Da „zašto se ne smije govoriti za vrijeme utakmice?“! Ženo Božja, propustit ću izračun brzine transformacije iz obrane u napad, ući će netko naš u zaleđe, a ja ne ću vidjeti opasnost! Moram pratiti položaj vratara u odnosu na stranu napada i udaljenost napadača, kako to ne razumiješ? Što gledam, ako to ne gledam? O suđenju da i ne govorim. Pusti me u miru, evo igrači izlaze na teren.

– Ne možeš ti utjecati na suđenje utakmice na drugom kraju svijeta.

– Ne mogu ja iz dnevnoga boravka popraviti suđenje na dugom kraju svijeta, ali mogu vidjeti istinu i utemeljeno, objektivno, se ljutiti na sudca, ili mu odobravati, da svaka čast, zamisli što je vidio, a ja nisam; tip zna suditi.

A ona da „kakve to veze ima, vidio si tek u drugom ponavljanju prikaza akcije i to iz drugoga kuta“! Molim te lijepo, pa ja ne sudim, ja prosuđujem. Vidim je li naš igrač kriv, a to mi usmjerava osjećaje, kakvi oni naposljetku bili da bili. Što će mi osjećaji, ako nisu utemeljeni na objektivnom doživljaju?

Ona ode tek kad počne himna, a i za to je moram zamoliti, jer da ona voli našu hrvatsku himnu, samo će još nju poslušati. Onda će otići.

– Ne, idi sad. Upali kompjutor i slušaj je u svojoj sobi, ako hoćeš i cijelu utakmicu.

Ode ona, šalila se. Malo me mučila jer me voli. Divna je to žena, pametna i tolerantna. Ostavlja mi kokice na stoliću kraj kauča, ali na odlasku me s leđa ljubi u tjeme i kaže „ćelaviš“. I zaljubljeno se smije. Onda je ja pogledam i kad mi vidi pogled, uozbilji se i kaže: „pepeljara ti je na balkonu“. To znači da ne smijem pušiti za vrijeme utakmice. A samo mi se jednom to dogodilo, naši vodili i izgubili, bolje da o tome ne pričam.

Muškarci su uvijek vjerovali, a neki još vjeruju (moj prijatelj Vjeko i ja), da viteštvo privlači žene. A viteškije prilike od nogometa za čovjeka nema, sve otkad su ukinuti viteški turniri s kopljima i konjima, ne zna se zašto. No, viteštvo je naporno, pa je s potiskivanjem muškosti počelo venuti u svakom svojemu obliku. Neki ga smatraju politički nekorektnim, a za naprednije je obično nasilje, čak i oblik diskriminacije. Posljedica je da više nisu svi muškarci uvjereni da je nogomet najljepši šport na svijetu kao što je nekad bilo; sada ima i onih koji više vole plivanje, košarku i druge športove, svakakve. Čak i onaj američki kojemu ime nije prevedeno, i onaj engleski čije ime ni ne treba prevesti.

Šteta je da nam se žene nisu mogle pridružiti u ljubavi za nogomet! Da je barem svaka stota uspjela, ma svaka tisućita, sva bi mladež igrala nogomet, stadioni bi bili puni i čovjek bi mogao i gledati i igrati i više utakmica u jednom danu.

*Iz knjige „Mi, Hrvati“ (u tisku), odjeljak 10. poglavlja „Nogomet“

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save