DON MARINKO MLAKIĆ: Na putu prema Božjoj gori
(19. nkg-b)
Prvo čitanje ove nedjelje prikazuje nam proroka Iliju u pustinji u stanju teškog umora i razočaranja. Jaki i nepokolebljivi Ilija, onaj koji se neustrašivo borio protiv krivovjerja i zabluda, onaj na čiju su se riječ s neba spuštali oganj i kiša, sada je u progonstvu, poražen, osamljen, nemoćan, potpuno obeshrabren i bezvoljan…
Toliko se je trudio raditi na obnovi naroda, odvratiti ga od idolopoklonstva i vratiti k vjeri praotaca, a narod ostaje isti!? Kao da su uzalud sva čudesa koja je Gospodin po njegovoj ruci učinio (žrtva na Karmelu, svršetak trogodišnje suše). Većina se kukavički i oportunistički priklanjala kultu Baala i Aštarte, koje je zdušno podržavala kraljica Izabela, a korumpirani kralj Ahaz joj to dopuštao. Iliju je shrvala proročka bol zbog nevjere naroda. Svega mu je bilo dosta. On, jedan od najsnažnijih proroka Božji, sada leži pod smrekom i želi umrijeti. Tko da ne protrne nad ovim prizorom?
Vjerujem da nam je svima poznato Ilijino stanje. Svaki čovjek koji se u životu najozbiljnije zalaže da živi odgovorno i po Božju, nužno doživljava stanja umora i neuspjeha, osjećaj da je uzaludan sav njegov trud i rad. U današnjem svijetu novog poganstva i idolopoklonstva te starog nemorala i pokvarenosti ustrajni navjestitelji vjere posebno.
Zašto Bog svoje vjerne dovodi u takva stanja? Imaju li ovakve kušnje svoje uzroke i razloge? Naravno. U svojoj jadikovci Ilija se žali da nije bolji od svojih otaca. Ovdje naziremo uzroke njegova razočaranja. Ilija se uspoređuje sa svojim prethodnicima. Očito je postavio sebi za cilj da on može i mora biti bolji od njih. Da on može obratiti narod i kraljicu. Njegovo samopouzdanje je jako poraslo zbog mnogih prethodnih postignuća. Osjetio se moćan i to ga je ponijelo. Počeo je vjerovati u svoju proročku snagu. Ilija je podlegao napasti da sam određuje dosege svoga proročkog služenja. Zaboravio je da je Bog taj koji po njemu izvodi čudesna djela. Postao je ovisan o uspjehu. Kada je on izostao, nastupilo je razočaranje, praznina, umor… Upao je samosažaljenje. Samosažaljenje je samo druga strana ljudskog ponosa koji se grčevito opire razgolićavanju vlastitih zabluda. Na kraju, Ilija je samo čovjek kao i svatko od nas. A svi trebamo naučiti da nas Bog ne poziva na uspjeh nego na vjernost. Uspjeh je njegov.
U raspravi Isusa i Židova, koju donosi evanđelje, još se jasnije očituje ova zabluda. Židovi nikako nisu mogli prihvati Isusove riječi o kruhu života. On je za njih tesar, sin Josipov. Oni poznaju njegova oca i majku. Ta on je tek jedan od njih. Kako može govoriti da je sišao s neba? Njihovo ”znanje” o njemu priječilo ih je da ga pravo upoznaju. Nije pomoglo ni čudesno umnažanje kruha, od kojeg su sami jeli i nasitili se, ni druga znamenja koja je njima na očigled učinio i kojim ih je bio toliko zadivio da su ga grčevito tražili. Međutim, oni u svim tim čudesima nisu gledali znamenja. Nisu, jer nisu imali hrabrosti napustiti svoje male svjetove u kojima su sami bili gospodari svoga (ne)znanja, svojih očekivanja i uspjeha.
Barem su tako mislili. Mi ljudi, umjesto da dopustimo da nas Bog prosvijetli, da nam otvori pamet za božanske istine do kojih sami ne možemo doprijeti, radije Boga stavljamo u nama već poznate okvire. Umjesto da dopustimo da nas Bog svojim učovječenjem po Isusu uzdigne i pobožanstveni, mi radije njega spuštamo na zemlju i raščovječujemo do praznoga i nemoćnog idola. Naše (ne)znanje i kategorije u koje stavljamo Boga i njegovo djelovanje najčešće je takvo da čini najveću zapreku do istinskog upoznavanja Boga i njegove volje za nas.
Kada je Isus Židovima spomenuo da je on kruh s neba i da se trebaju hraniti tim kruhom da bi baštinili život vječni, oni su počeli mrmljati protiv njega. Razočaranja i mrmljanja protiv Boga uvijek su znak iskrivljene vjere koja se treba pročistiti. Zato su potrebne kušnje. Kroz njih svi moramo proći. Pa i proroci poput Ilije. Ili će nam se vjera pretvoriti u nevjeru i odbacivanje Boga, kao što se dogodilo Židovima s Isusom, a vjerničko zajedništvo u viku, gorčinu, gnjev i srdžbu, u hulu sa svom opakošću, kao što se dogodilo zajednici kršćana u Efezu (drugo čitanje).
U trenucima krajnje Ilijine nemoći nastupa Bog. Ponekad moramo doći do kraja svojih snaga, potpuno pasti od nemoći, izgubiti potpuno, isprazniti se od svih krivih očekivanja i uspjeha, kako bismo bili spremni čuti Božji glas i osloniti se na nj.
Bog ne odgovara na Ilijinu žalopojku nekim neobičnim zahvatom. Ne lišava ga njegove muke i puta koji je pred njim. Po svom anđelu poziva ga da ustane i jede te da krene na daleki put. Išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. To je Mojsijevo brdo – Sinaj. Brdo Saveza. Mjesto susreta s Bogom u kojem je Izrael spoznao Božju ljubav i obećanja te s Bogom sklopio Savez po kojem se ona imaju ostvariti.
Naš zemaljski život je putovanje. Krajnji cilj mu je konačni susret s Bogom. To je dug i naporan put. Vodi kroz pustinju. Traje četrdeset dana i noći. U njemu se neprestano izmjenjuju dani i noći, trenuci svjetla i tame. To je put vjere. Vjera je cjeloživotni hod s Bogom prema konačnom susretu na njegovoj nebeskoj gori. Takvoj vjeri nas Bog uči. Svi trebamo biti učenici Božji, poručuje Isus Židovima. Bog nas u svojoj školi vjere voli suočavati s iskustvima poraza, slabosti i neutješnosti. Voli nas voditi kroz kušnje. Sve kako bismo shvatili da sami ne možemo hodati, nego da se na svojim životnim putovanjima trebamo hraniti njegovim kruhom, oslanjati na njegovu riječ i njegova obećanja. Samo onaj koji jede kruh s neba, koji nam Isus daje, ima život vječni. Samo on će ući u konačno i vječno zajedništvo s Bogom. To je ono što Isus pokušava protumačiti Židovima.
Isus je zato došao da bude naša snaga, riječ vodilja, da nam dade kruh s neba. Činio je znamenja kako bi nam obznanio Očevu volju za nas. On nas poziva da ga s potpunim povjerenjem primamo i slušamo. Budimo stoga, kako piše sv. Pavao Efežanima, nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodimo u ljubavi kao što je i Krist ljubio nas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.
Don Marinko Mlakić
