Jasenovac – crtica o „povjesničaru“ Slavku
Početkom 21. stoljeća Javna ustanova Spomen-područja Jasenovac je pokrenula Biblioteku Kameni cvijet u kojoj je 2003. godine objavljena knjiga “Jasenovac 1941.- 1945. Logor smrti i radni logor”, autorice Nataše Mataušić. Urednik Biblioteke Kameni cvijet bio je samozvani „povjesničar“ Slavko Goldstein. Izdanje knjige su potpomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske.
Na ovitku knjige piše: Istraživati istinu, žudjeti za istinom, vjera u istinu i radost istine najviša je vrijednost čovjekova duha. Francis Bacon
Kako Slavko istražuje istinu?
U predgovoru urednik Slavko piše: „O koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška do 2001. godine objavljeno je 1.106 knjiga, 1.482 memoarska zapisa i studijska članka, 108 zbirnih dokumenata. Iako među tim djelima ima i vrijednih i vjerodostojnih, još je uvijek u javnosti vrlo rašireno mišljenje da objektivna slika o jasenovačkom logorskom kompleksu nije uspostavljena….Namjena je biblioteke Kameni cvijet pomoći da se kontroverze i nerazjašnjenosti o jasenovačkoj temi prebrode…“ (str. 7.)
Komentar: Komunističko-četnička historiografija je bila jako izdašna pri pisanju laži o Jasenovcu ali gledajući stručno, znanstveno uglavnom se radi o smeću koje je služilo za stvaranje komunističko-četničkom mita o Jasenovcu te u dnevnopolitičke svrhe. Istraživati i pisati istinu o Jasenovcu nije bilo dozvoljeno, bilo je suludo jer je značilo višegodišnju robiju ili pak nasilnu smrt. Piše urednik Slavko: „Namjena je biblioteke Kameni cvijet pomoći da se kontroverze i nerazjašnjenosti o jasenovačkoj temi prebrode“.
Kako će se prebroditi kada urednik ne želi vidjeti, čuti i napisati istinu već papagajski ponavlja ono što je komunističko-četnička historiografija servirala?
U knjizi Nataše Mataušić samozvani „povjesničar“ Slavko je napisao 3 poglavlja: Uspostava Nezavisne države Hrvatske (str. 11-14), Raspirivanje mržnje (str. 14-18) i Radna grupa Jasenovac 1945. – 1947. (str. 175. – 185.).
Slavko kratko piše o okolnostima i nastajanju Nezavisne države Hrvatske (NDH), piše o opće poznatim činjenicama, ali zaboravio Slavko napisati da je ulazak njemačkih jedinica u Zagreb narod dočekao kao oslobođenje od velikosrpskog terora. Na stranici 12 je slika koja govori više od riječi.
Samozvani „povjesničar“ Slavko nije napisao ni slova o hrvatsko-srpskim odnosima u državi SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, a to je ključ za stručno i znanstveno istraživanje. Pisati o nastanku NDH, a ne pisati o položaju Hrvata i Hrvatske u državi SHS i Kraljevini Jugoslaviji ne pridonosi istini već služi manipulaciji. Spomenuti ustaški pokret a ne navesti stvarne razloge njegova nastanka i stanje u Kraljevini Jugoslaviji jest Slavkova manipulacija koja ne služi istini na koju se on poziva.
Na stranici 13. Slavko spominje književnika Milu Budaka i njegove stihove pa navodi stih objavljen u emigraciji: „Bjež’te psine preko Drine“ kao dokaz silne ustaške mržnje. Kada već spominje književnika Milu Budaka onda treba navesti zašto je Mile Budak otišao u emigraciju. Treba spomenuti da su na književnika Milu Budaka četnici izvršili atentat u centru Zagreba u sred bijela dana. Svatko može pročitati o Mili Budaku, Wikipedija:
„Krajem listopada 1929. godine bio je, zbog političke djelatnosti, uhićen i u zatvoru provodi 7 mjeseci.[6] Godine 1932., 7. lipnja, na njega je organizirala atentat velikosrpska kamarila. Izvršitelji atentata, pouzdanici zagrebačkoga redarstva, Šaban Šaćirović, AdemSaranija i Vojo Karakanović, napali su dra Budaka, usred dana, ispred njegovoga stana i odvjetničke pisarnice u Ilici 10.[7] Pokušali su ga ubiti udarcima štapa po glavi no sva trojica bili su uhićeni.[7] Šaćirovića su uspjeli uhvatiti prolaznici a on je zatim odao ostale atentatore. Atentatori su u jesen 1932. godine suđeni i osuđeni na po tri godine zatvora, zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda.[7] Nakon oporavka dr. Budak sudjeluje, 5.-7. studenoga 1932. godine u Zagrebu, a na poziv Vladka Mačeka, u sastanku Izvršnog odbora SDK kada su usvojene Zagrebačke punktacije.[6] Emigrirao je 2. veljače 1933. godine, prvo u Austriju te potom u Italiju. Početkom 1934. godine je u Berlinu šef ustaškoga ureda i izdaje godišnjak Nezavisna hrvatska država a u svibnju iste godine u izdanju Hrvatskog kola u SAD izlazi mu Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku državu, politička rasprava u kojoj opisuje hrvatsko iskustvo u Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod.[6]“
Dakle istinoljubac Slavko spominjući Milu Budaka ne spominje činjenice koje se ne smiju prešutjeti (kada već pišeš o jednom stihu i na tome gradiš bolesne konstrukcije).
Slavko piše o silnoj mržnji i to potkrepljuje citatima izvučenim iz nekih tekstova ustaškog tiska u Italiji. U Italiji (u kampovima, logorima) je bilo čak „nešto više od 500“ ustaša! Piše Slavko (str. 16.) „Velika većina ih je gotovo sav svoj emigrantski život provela u prisilnoj izolaciji, mnogi ispunjeni ogorčenjem i osvetničkom mržnjom, praktički kao zatočenici u logorima na krajnjem jugu Italije, najviše na otočju Lipari“…
Samozvani „povjesničar“ Slavko nikako da poveže uzrok i posljedicu, nikako da shvati uzroke nastanka ustaškog pokreta, nikako da napiše istinu o hrvatsko-srpskim odnosima od 1918. godine do 1941. i poslije.Knjiga je tiskana 2003. godine, 1941. godina je davno prošla i nema niti jedan objektivan razlog da se ne napiše istina o Jugoslaviji i NDH.
Ništa nam istinoljubacSlavko ne piše o prosinačkim žrtvama 1918. godine u centru Zagreba, žrtvama u Velikom Trojstvu (travanj 1920. g.), žrtvama u Velikom Grđevcu (rujan 1920. g.), sibinjske žrtve (veljača 1935. g.), senjske žrtve (svibanj 1937. g.), atentat na Milana pl. Šufflaya (1931. g.) itd. Ni slova o srpskočetničkom teroru u doba SHS i Kraljevine Jugoslavije, znači radi se o manipulaciji samozvanog „povjesničara“.
Ništa nam samozvani „povjesniča“Slavko ne piše o atentatu i ubojstvu hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine.
Ništa nam drug Slavko ne piše o zločinima neposredno prije i odmah nakon proglašenja NDH (9. travnja 1941. u Bjelovaru i bližoj okolici srbočetnici su ubili 8 hrvatskih civila, ubojstvo 5 civila u selu Peterance, ubojstvo hrvatskih civila u Donjim Mostinama – njih 11). Tijekom travnja 1941. godine u Bjelovaru i široj okolici srbočetnici su ubili 33 hrvatska civila o tome drug Slavko nije napisao ni riječi u gore spomenutoj knjizi.
Sramotno je navedene zločine protiv hrvatskih civila prešućivati, sramotno je ne navesti razlog nastanka ustaških logora. Zločin je prešućivati srpskočetničke zločine jer su oni doveli do odmazde ustaša.
U zadnjem poglavlju knjige opet piše Slavko, naslov poglavlja je Radna grupa Jesenovac 1945.- 1947. Spominje Slavko Ljubicu Štefan i njene svjedoke kako je logor djelovao nakon 1945. godine. Piše Slavko: „Međutim, ni u jednom od tih ili bilo kojih drugih sjećanja nema nijedne tvrdnje, nijednog podatka, po kojem bi se moglo zaključiti da je „zloglasni ustaški logor (Jasenovac) i dalje funkcionirao dvije godine poslije rata“
Kada Slavko iznosi tvrdnje o zločinima temeljem jako upitnih svjedočanstava onda je to istina koju se mora prihvatiti, kada istu metodu koristi suprotna strana onda je to manipulacija, neistina itd. Svjedočanstva, iskazi dobiveni u komunističkim logorima, logorima OZNE, nisu vjerodostojna i moraju se uzeti s velikom rezervom.Članovi OZNE su školovani od NKVD-a pa su priznanja najčešće dobivena torturom i temeljem istih se ne može pisati povijest.
Nataša Mataušić piše o radnom, sabirnom i tranzitnom logoru Jasenovac kao i o logoru smrti. Nažalost, autorica nekritički preuzima upitnu literaturu i upitna svjedočanstvapa je nedostatna za otkrivanje istine ali je pomak naprijed. Knjiga Radni logor Jasenovac od Igora Vukića je iskorak prema istini o Jasenovcu jer je pisana temeljem dokumenata a ne upitnih svjedočanstava i komunističko-četničkoj literaturi koja je služila stvaranju mita o Jasenovcu.
Nitko normalan ne negira zločine koji su počinjeni ali neprihvatljiva je „istina“ komunističko-četničkih historiografa i samozvanih „povjesničara“.
Dr. Marko Jukić
