Marko Ljubić: Pitanja i teze za prilog priručniku o hrvatskoj državnosti
Državne i nacionalne granice osiguravaju temeljna pravila funkcioniranja međunarodnoga poretka. Granice i nacionalne države ne spriječavaju slobodu i slobode ljudi i naroda, nego ih štite i osiguravaju od dominacije većih naroda i potčinjavanja njihovim interesima. Granice i nacionalne države su temelji slobode a ne instrumenti neslobode, pa je zato i nacionalni identitet temeljni element funkcioniranja suvremene međunarodne zajednice a ne kako se pokušava nametnuti pod tzv. globalističkim platformama, svijet bez nacionalnoga identiteta, svijet slobodnih pojedinaca i bez granica. Takav svijet ne može postojati i to bi bio uvod u kaotično stanje s trajnom dominacijom jednih nad drugim narodima i ljudima. Takve platforme u Hrvatskoj su izravna suprotnost hrvatskoj državnosti i nacionalnoj slobodi.
Što je očitije, a očito je već i slijepcima, čak i esdepeovcima, da je ovakav državno-politički poredak vrlo prolazna nepogoda nad hrvatskim narodom. Sve je više ljudi i skupina koje pokušavaju izraditi, osmisliti pa i sklepati nekakav politički program i ponuditi naciji riješenja svih mogućih životnih pitanja. Valjda po zamisli, da što je više rješenja, to je više glasova, onda i mandata, pa i ministara.
Temeljna zabluda većine nositelja novih političkih inicijativa je pokušaj osmišljavanja ponude koja će sadržavati riješenja za sve muke hrvatskog čovjeka, čime se banalizira politika, samo dodatno potvrđuje komunistički politički sindrom “sveznalica” i prijezira prema znanju, a utemeljen je duboko u antivrjednosnoj paradigmi antifašizma, i postojeći poredak zapravo pokušava isključiti potpuno istim mehanizimima i zamjenskim sredstvima. Političar i politika ne moraju sve znati, čak ni puno znati, moraju jedino znati – gdje i kako mogu pronaći znanje. I moraju znati da primjeni znanja nema alternative. To je kao kad čovjek odluči praviti kuću. Golema većina ljudi ju ne zna napraviti, ali ju ipak napravi na najracionalniji i najfunkcionalniji mogući način.
Kako?
Evo pokušaja odgovora na to.
Kuća je u ovome slučaju država.
Temeljna pitanja na koje svaki državljanin Republike Hrvatske, svaka Hrvatica i Hrvat, mora imati odgovor, jasan, nedvojben, neinterpretativan i biti ga u stanju braniti kao temeljnu vrijednost su:
- Zašto smo se borili i izborili za vlastitu državu i što je osnovna svrha i zadaća Republike Hrvatske danas?
- Što je temeljni cilj nacionalne države?
- Kako se uspostavlja država, na kojim temeljima i temeljnim elementima?
- Čemu služe i kako se uspostavljaju državne institucije?
- Čemu služi i zašto je demokracija najbolji poznati model uspostavljanja državnih institucija?
- Na kojim temeljima i kako je moguće postojanje i opstanak održivog međunarodnog poretka?
Odgovori na ova pitanja su prilično jednostavni.
Oni su:
- Boriti se za utemeljenje vlastite nacionalne države znači boriti se za pravo na isključivo upravljanje sudbinom svoga naroda, time i sebe kao pripadnika toga naroda. Temeljni trajni cilj svakoga naroda je održavanje i reprodukcija ljudskih potencijala, pa je to nužno i temeljni cilj svake nacionalne države. Kolokvijalno rečeno, ni jedna nacionalna država nije, niti može biti uspješna ili valjana ako se tjekom njenoga upravljanja nacionalnim resursima smanjuje broj pripadnika utemeljiteljskoga naroda. Ni jedan nacionalni cilj nema nikavoga smisla, ako svi ti ciljevi nisu usmjereni k povećanju brojnosti, potencijala i ljudske sveukupne realizacije svakoga čovjeka pripadnika utemeljiteljskoga naroda. Priče o uređenju gospodarstva, rastu BDP-a, povećanju investicija, razvoju financijskih, infrastrukturnih, umnih i svih ostalih potencijala, besmislene su i destruktivne, ako im ciljana usmjerenost nije – osiguravanje biološkog i egzistencijalnog opstanka i prirodne reprodukcije naroda. Zato bi svaki politički program kao temeljnu točku morao imati za cilj – povećanje broja pripadnika hrvatskoga naroda i stvaranje društvenih uvjeta za njihov civilizacijski primjeren osobni i društveni život pod jurisdikcijom svoje nacionalne države. Neodrživo je tolerirati činjenicu da nacionalna država hrvatskoga naroda u pretežitom smislu ne može osigurati konkurentne uvjete za razvoj ljudskih potencijala svojih državljana, te da njima takve uvjete osiguravaju države drugih naroda u odnosima međunarodne konkurencije.
- Cilj postojanja nacionalne države definiran je u odgovoru na prvo pitanje. Isključivi cilj, svrha i smisao postojanja nacionalne države je upravljati svim nacionalnim resursima najbolje što je moguće u usporedivom svijetu, s namjerom postizanja najviših praktičnih rezultata u svim oblastima ljudskoga i društvenoga djelovanja, usporedivo i trajno mjerljivo s drugim narodima, državama i međunarodnom zajednicom u konkuretnskom i poticajnom nadmetanju. Nacionalna država mora osmisliti i osigurati, te zajamčiti društvena i institucionalna pravila, koja će potaknuti razvoj i realizaciju svih najboljih ljudskih i kreativnih potencijala jednoga naroda, najracionalnije iskorištavanje materijalnih i nematerijalnih resursa i njihovu regeneraciju, zatim jasno definirati odgovornost u fazi postizanja nacionalnih ciljeva, kao i osigurati uravnoteženu, stimulativnu i poštenu raspodjelu ostvarenih rezultata i spriječiti funkcionalno sukobljavanje specifičnih interesa i njihovih nositelja u okviru jednoga društva i pod jednom državnom jurisdikcijom.
- Jedini način uspostave valjane nacionalne države je institucionalizacija pojedinačne volje svakoga državljanina u temeljima državnoga poretka. Nacionalna država počiva na političkoj volji svojih državljana. Bolja je nacionalna država koja u svoje političke temelje ugradi više pojedinačnih poliitčkih volja svojih državljana, a najbolja je ona koja to u potpunosti uspije ostvariti. Opstanak malobrojnih i raseljenih naroda kao što je hrvatski, daleko je više uvjetovan stupnjem uključivosti svih pripadnika hrvatskoga naroda u državno-politički poredak, od mnogobrojnih naroda koji izostanak pretežite uključenosti svojih državljana mogu kompenzirati globalnim utjecajima. Pripadnici jednoga naroda ne mogu ostvariti svoju političku volju bez ostvarivanja – državljanstva. Nacionalne države svoje nacionalno obilježje štite i trajno osiguravaju održavanjem i promicanjem većinske nacionalne pripadnosti svoga temeljnog naroda među državljanima. Zato su ključni instrumenti uspostave i osiguravanja temelja svake nacionalne države izborni sustav i zakon o državljanstvu, koji moraju biti potpuno kompatibilni i, s jedne strane, jamstvo spriječavanja uvođenja nesolidnosti u državni poredak, a s druge strane, osiguravati ekskluzivnost poretka nacionalne države i trajnu pretežitost utemeljiteljske političke nacije. Tako se štiti političko pravo i nacionalna ekskluzivnost među svim narodima i u njihovim nacionalnim državama, te osigurava primarna i preventivna zaštita političkoga prava naroda. Nacionalna država je pravo na upravljački monopol jednoga naroda na određenom prostoru i to je vrijednosni element koji je prihvatio današnji svijet. Utoliko je nacionalna država bolja, sigurnija, pravednija i razvijenija, utolika ima osobnu ljudsku prepoznatljivost u svemu čime se ispoljava i prikazuje, ukoliko je bliža ostvarenju ideala da svi pripadnici njenoga utemeljiteljskog naroda postanu njeni državljani, a zatim da kao njeni državljani s jednakim pravom i odgovornošću odlučuju o temeljnim državnim politikama, o upravljanju državom i definiranju nacionalnih ciljeva. Uključivanje svakoga pripadnika naroda u institucionalni poredak putem instituta državljanstva, a zatim svakoga državljanina u poredak odlučivanja i upravljanja nacionalnom državom vrhunski je ideal demokratskih nacionalnih i razvijenih država i naroda.
- Državne institucije su temeljni mehanizimi upravljanja nacionalnom državnošću. Uspješnost, stabilnost, konkurentnost i razvoj države se isključivo mjeri prema mjerljivim postignućima u razvoju i ostvarivanju ukupnih nacionalnih ciljeva. Državne institucije ne mogu biti suprotstavljene nacionalnim interesima, niti mogu ciljevi i rezultati jedne državne institucije biti suprotstavljeni ciljevima i rezultatima druge državne institucije.
- Demokracija ne može biti cilj, niti svrha sama sebi, kako se često ističe u političkom, akademskom i javnom laičkom okruženju. Nema demokratskih ciljeva ili demokratskih interesa. Ciljevi i interesi su nacionalni, a demokracija je do sada najbolji poznati i provjereni model postizanja tih ciljeva. Zato demokracija mora počivati na procedurama koje promiču i osiguravaju korištenje najboljih svjetskih znanja i dostignuća u upravljanju nacionalnim državama i društvenim odnosima, koje presudno uređuju nacionalne države, te na potpunoj institucionalnoj afirmaciji jasnog, točnog i potpunog informiranja svih državljana nacionalne države o ostvarivanju nacionalnih ciljeva i interesa. Demokracija je isključivo određena razinom potpunosti informiranja državljana o svim nacionalnim političkim procesima i stanju u svakom stadiju ostvarivanja nacionalnih ciljeva i interesa, svih državnih institucija. Ukoliko je informiranost državljana viša, demokratičnost upravljanja nacionalnim interesima je viša. To je sama bit i glavno obilježje demokratičnosti jednoga državnoga poretka i društva.
- Međunarodni poredak jedino je moguć na temelju dragovoljnoga sporazumjevanja i funkcionalnog konkurentskog djelovanja naroda svijeta prema jasno utvrđenim sporazumnim pravilima, pri čemu to sporazumijevanje provode nacionalne države tih naroda. Ne može altrenativa nacionalnim državama biti svijet bez granica, niti alternativa nacijama može biti svijet pojedinaca. Nacija i pojedinačna osobnost nisu suprotive kategorije, a razvoj ljudskoga društva pokazuje da je ljudsku osobnost nemoguće definirati, održati i zaštiti, te afirmirati, bez temeljnih ljudskih zajednica, od obitelji do nacije, o kojih je nacija ključna povjesna zajednica za afirmaciju državnosti i današnjega svjetskog poretka. Također valja naglasiti da je nemoguća uspostava nacije kroz povijesne epohe, bez čvrstoga utemeljenja u obitelji, zatim širim zajednicama s jedinstvenim zajedničkim obilježjima u okvirima jedinstvenih nacija, pa prema tome, i iz toga, nema ni suvremenoga čovjeka, ni ostvarivanja njegovih individualnih osobnosti bez potvrde, zaštite i održavanja ljudskih zajednica na kojima počiva današnje društvo. Državne i nacionalne granice osiguravaju temeljna pravila funkcioniranja međunarodnoga poretka. Granice i nacionalne države ne spriječavaju slobodu i slobode ljudi i naroda, nego ih štite i osiguravaju od dominacije većih naroda i potčinjavanja njihovim interesima. Granice i nacionalne države su temelji slobode a ne instrumenti neslobode, pa je zato i nacionalni identitet temeljni element funkcioniranja suvremene međunarodne zajednice a ne kako se pokušava nametnuti pod tzv. globalističkim platformama, svijet bez nacionalnoga identiteta, svijet slobodnih pojedinaca i bez granica. Takav svijet ne može postojati i to bi bio uvod u kaotično stanje s trajnom dominacijom jednih nad drugim narodima i ljudima. Takve platforme u Hrvatskoj su izravna suprotnost hrvatskoj državnosti i nacionalnoj slobodi.
Umjesto zaključka:
Sve ponude s kojima smo suočeni valja gledati i vrednovati kroz navedena pitanja i odgovore ispod njih.To nisu moje izmišljotine, niti su nekakve genijalnosti, to su potpuno utemeljene činjenice iz osnovnih priručnika o nacionalnim državama.
Kad vam političar ponudi rast BDP na godišnjoj razini a ne spomene komu je namjenjen taj BDP i koliko će Hrvata živjeti na prostorima današnje Republike Hrvatske i današnje BiH, za dvije, pet, deset ili pedeset godina, nemojte mu vjerovati. Ne zna čemu služi nacionalna država, pa je, ili lupež ili neznalica. A na isto ga dođe.
Ako vam obeća da će vas nahraniti, napojiti, obući, osigurati “obrazovanje za život” i ladanjski život od prvoga razreda pučke škole do smrti, valja mu postaviti pitanja – je li on vaš tata i jeste li vi malodobna dječica, pa čak i nesposobni neradnici i debili, o kakvom on to i čijemu životu govori, i smije li netko umjesto vas odlučivati o vašem životu?
Time ćete ga eliminirati za pet minuta.
Test eliminacije je i pitanje, kad vam političar donose rješenja za neki problem, tko mu je i na temelju kojih ekspertiza usporedivih i dokazivih u svijetu izradio prijedloge, riješenja i prijedlog odluka, koji su to ljudi i instituti potpisali i je li njihovo ime i relevantnost dovoljno jamstvo za ukazivanje povjerenja? Ako vam odgovore kao Martina Dalić pred istražnim povjerenstvom, da je ona pisala zakon, nemojte mu dati ni svezanu ovcu na čuvanje, jer ju, ili ne zna čuvati ni u takvim uvjetima, ili će ju ukrasti i odnijeti na prvi ražanj. To je dokaz da blage veze nema o elementarnim znanjima o upravljanju, ili da mulja.
Ako vam ponudi sebe kao rješenje, navodeći nevaljaštine Pupovca, Plenkovića, Vrdoljaka, Bernardića, Beljaka, a on se ondje gdje može posve isto ponaša, nudi vam sebe umjesto njih, ne nudi vam rješenja, nego održanje istoga nevaljaloga poretka. Primjerice, ne smije se nikome tko sve hrvatske probleme danas pravda utjecajem zlog svijeta, masona, Srba, komunjara, udbaša, kosovaca ništa od toga uzeti kao olakotna okolnost, jer od kad je Boga i svijeta zlo živi među ljudima i živjet će. Zato se od lidera mora očekivati pobjeda dobra, a ne kuknjava. Bezuvjetno.
Zanemariti sve navedeno, znači prilično izvjesno nakon izbora ugledati Pupovca ili Glavaševića, Podolnjaka ili Jandrokovića kako vam se cerekaju iza govornica i s televizijskih ekrana. I vladaju, uvijek oni, iako se čak ni ne moraju tako zvati.
