Nino Raspudić: Kako je i zašto Oliver Dragojević pjevajući o zavičaju uspijevao dosegnuti tako daleko?
Stotine tekstova ispisane su ovih dana povodom smrti Olivera Dragojevića, pjevača koji je za života postao jedna od ikona Dalmacije, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Iako će neki reći kako nije dosegnuo dubinu emocija i karizmatski utjecaj kojeg je imao Mišo Kovač, ili autentičnost Tome Bebića, dužina Oliverovog trajanja bez padova u karijeri učinila ga je jedinstvenim fenomenom u našoj popularnoj glazbi dalmatinske provenijencije, što se najbolje čuje ovih dana kada radijske stanice puštaju njegove najveće hitove.
Zapanjujuće je koliko je dobrih pjesama otpjevao tijekom više od četrdeset godina, što je za mene cijeli život, pjevač koji nije bio nametljiv ali je uvijek bio tu, kao dio krajolika za kojeg ne misliš da ikada može proći i nestati. Najnormalnija stvar na svijetu, kao što sunce izlazi i zalazi, slušao ti to ili ne, je da svake godine čuješ kako Oliver Dragojević negdje, u Areni ili Lisinskom, ima zapažen koncert, izbacuje neki hit, osvaja nekog Porina, jednako kao što je normalno, otkako je svijeta i vijeka, da Oliver Mlakar nešto vodi.
Ta njegova nenametljiva prisutnost od kako znamo za sebe, stapa žaljenje zbog smrti Olivera Dragojevića s neodređenim žalom za dijelom vlastitog svijeta, na kojeg, dok je bio tu, možda i nismo previše obraćali pažnju. Ljudi ovim povodom žale i za svojom prošlošću koja neumitno iščezava, a ne samo za čovjekom koji je bio ušao u osmu deceniju, dočekao unuke, imao ispunjen život iza kojeg su, u njegovom poslu, ostali veliki trajni rezultati.
Ono što mi se u cijeloj priči oko Olivera čini posebno zanimljivim je način na koji je on uspio cijelo vrijeme biti autentičan lokalni, dalmatinski pjevač, ali i s lakoćom komunicirati i dohvaćati publiku i na kontinentu, te biti voljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske, ali i šire, u ostatku, Bogu hvala bivše, Jugoslavije. To važno opažanje, izneseno je i u, ne toliko jezično, koliko misaono, nespretno sročenom priopćenju Ureda predsjednice Kolinde Grabar Kitarović povodom Dragojevićeve smrti. Priopćenje je izazvalo zaslužen podsmijeh i neopravdane političke napade oponenata, jer ga naravno nije pisala Predsjednica osobno, ali ono ponovo svjedoči kako u njenom uredu sjede neki potkapacitirani ljudi koji nisu u stanju jasno sročiti misao.
Dopusni veznik “premda” pogrešno je upotrijebljen jer je nezamislivo da je autor priopćenja, vrlo moguće i sam Dalmatinac, mislio kako bi ta regionalna pripadnostmogla biti prepreka omiljenosti i slušanosti u svim dijelovima Hrvatske. Misao se vjerojatno nije trebala odnositi na Oliverovo regionalno podrijetlo već na sadržaj i formu većine njegovih pjesama pa bi zvučala ovako:
Premda je većina njegovih pjesama bila izrazito regionalno obilježena, na dalmatinskom dijalektu i s dalmatinskim temama, ljudi su ih prepoznavali, voljeli i osjećali kao svoje i u svim drugim dijelovima Hrvatske.
Radi se, dakle, o vrlo zanimljivom fenomenu. Kako istovremeno biti izrazito lokalan, a opet komunicirati tako “globalno”? Kako je i zašto Oliver Dragojević uspijevao, pjevajući o svom zavičaju, moru, stijeni, galebu, koristeći pritom lokalne venecijanizme i talijanizme, koje mu većina kontinentalne publike, a i dobar dio mlađe, dalmatinske nije ni razumjela na prvu, dosegnuti tako daleko?
Jedini donekle usporediv, ali nažalost vrlo kratkotrajan, fenomen lokalne glazbe koja postaje nacionalni hit, bio je istarski ča-val, koji je, zahvaljujući prije svega čudesnoj suradnji Alena Vitasovića i Livija Morosina, pjesmama na većini publike puno nerazumljivijem dijalektu od dalmatinskog početkom devedesetih poharao cijelu Hrvatsku. Šteta što se priča nije nastavila i pretvorila u novu scenu, kao što se puno ranije dogodilo s dalmatinskim popom, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Prvi preduvjet da se Zagorec, Bosanac ili Šumadinac duboko emocionalno ufura u more, konope, maslinu i zrno soli je da je sve to dobro upakirano. Dalmatinski pop, pa tako i Oliver, osvojili su tolika kontinentalna srca zahvaljujući, naravno, dobrim pjesmama i vrhunskoj izvedbi. Ali ima u tome i jedan, možda važniji faktor. Proboju, trajnosti i velikoj omiljenosti dalmatinske glazbe izvan Dalmacije ključni doprinos dao je klasičan Pavlovljev efekt.
Većina kontinentalaca bila je unaprijed emotivno pripravljena da se zakači za taj svijet, boraveći u Dalmaciji u najboljem i najdražem dijelu godine, a to je, naravno, vrijeme godišnjeg odmora. Sunce, blagotvorno kupanje u moru, odmor, spavanje, opušteno druženje s obitelji i prijateljima stvari su koje su proživjeli boraveći u Dalmaciji, stoga sve što asocira na nju osjećaju kao ugodno i dobro. “Dalmatinska pisma”, pogotovo kad je čuješ u maglovitom zimskom danu na kontinentu, okidač je za ta lijepa sjećanja.
Može ga Dalmatinac ne znam koliko upozoravati kako postoji i preostalih deset mjeseci u godini ili pričati o tvrdoj i teškoj prošlosti svog zavičaja, o muci težaka i ribara, filokseri, iseljenicima, goloj borbi za opstanak ljudi koji se tada nisu bavili turizmom i guštali u moru, već se borili da prežive, konobe uz more ostavljali ženskoj djeci, dok se komadić obradive zemlje u zaleđu cijenio kao pravi imetak namijenjen sinovima, kontinentalcu je to teško pojmiti.
Zahvaljujući činjenici da je tamo boravio uglavnom ljeti, na odmoru, sve što je dalmatinsko podsjeća ga na gušt. A kasnija pop mitologija je samo pridonijela toj asocijaciji. Zato je čak i tvrda i duboka pjesma poput Dalmatino povišću pritrujena za kontinentalnu glavu, a bojim se i za mnogu dalmatinsku, tek ugodna zvučna podloga koja danas upućuje na skup asocijacija kojima dominira ležanje na plaži, sunce, koktel, eventualno vožnja na banani i fora bakljada na Poljudu.
Ako je vjerovati starijima, Mišo Kovač bio je taj koji je napravio prvi veliki proboj, on je na svom brku iznio dalmatinski mit, otvorio prolaz do duša kontinentalaca kroz koje su onda nahrupili svi ostali, Oliver, kao najkvalitetnija konstanta, ali kasnije i puno drugih i trećih, lošijih, koji su toliko rabili i izlizali neka opća mjesta da su ih doveli do karikature s čime su se u zadnje vrijeme autoironično sprdali splitski Dječaci, a nakon njihovog raspada nastavio najveći mladi dalmatinski bard Vojko Vrućina.
Ono što je nekada bio dobro doziran lokalni talijanizam u tekstu Fiamenga ili Zuppe, kasnijim mehaničkim štancanjem i pretovaranjem manje darovitih tekstopisaca, dovedeno je do besmislenosti, pa sezonski hitovi na dalmatinskim stanicama, koji se zaborave za mjesec dana, danas zvuče kao da je tekstopisac uzeo dijalektalni rječnik, nasumice pretovario iz njega petnaest deka friži, kadenci, katriga, šufita, đelozija, smuljao po tome malo grčkog melosa, malo Italo-disca, malo turbo-folk ritam mašine, i eto ti instant pjesme, jedne od tisuću, kojom možeš prebroditi ljeto na lokalnim stanicama.
Ono što je u počecima bila kultivirana pop-reminiscencija na svijet koji je lagano i dostojanstveno nestajao pred modernizacijom, industrijalizacijom, urbanizacijom, ali avaj i apartmanizacijom i monetizacijom, hiperprodukcijom kasnijih autora pretvoreno je u novu fikciju svijeta pradidova kako ga zamišljaju suvremeni stihoklepci, zbog kojih bi netko neupućen, slušajući samo to, pomislio kako u Dalmaciju još nije došla struja. Istovremeno dok se najviše pivalo o didu, maslini, tovaru, škoju i veslu, najviše se betoniralo, apartmaniziralo, taracalo i turistički eksploatiralo.
U inflaciji pjesama koji su doveli do devalvacije dalmatinske pop glazbe, Oliver Dragojević je bio rijetka kvalitetna konstanta i svjetionik. Čuli su se i kritički glasovi kako je, na kraju krajeva, riječ smo o zabavnom pjevaču i kako je neprimjereno da ga komemorira cijeli državni vrh, nacionalna državna televizija četiri dana prati sve detalje oko ispraćaja, a bakljada na zvoniku sv. Duje briše granicu između vjerskog objekta i stadionske tribine. No Oliver nije samo običan pjevač, već i ikona jedne šire priče, lijepog sublimiranja na razini pop kulture duha jedne regije, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Dalmaciji i Hrvatskoj je dao svjedočanstvo elementarne pristojnosti i visoke razine za koju se nadati da će biti nadahnuće budućim pjevačima. Mlađih nasljednika u njegovom žanru nema, što ne znači da ih nekada neće biti. Ovog ljeta 2018. jedini mlađi pjevači koji pune dvorane i trgove po Dalmaciji su pop-folk pjevači s istoka poput Bobana Rajovića, za kojeg naše novine javljaju kako je ovog tjedna na koncertu u Makarskoj otpjevao Cesaricu u čast Olivera. Neki zbog toga očajavaju, ali treba imati na umu da je popularna glazba poput demokracije – često ukus naroda ode tamo gdje nam se ne sviđa, ali treba poštovati publiku i njeno pravo da usmjeri emocije i novac za ulaznice i nosače zvuka tamo gdje hoće.
Oliver Dragojević je gotovo pola stoljeća uspijevao zadržati i golemu popularnost, a sada nakon svega vidimo, i visoku razinu u svom žanru, a to nije malo. Bavio se svojim poslom, nije se petljao u druge stvari pa bi i način da mu se zajednica oduži trebao biti takav. Ime mu ne treba vezati u aerodrome, tunele i pristaništa, već uz glazbene festivale, zaklade za poticanje mladih talenata i istraživanje i očuvanje glazbene baštine, dalmatinske, hrvatske i svjetske.
Kolumnu u cijelosti možete pročitati na portalu Večernjeg lista.
