Davor Dijanović: Je li normalno da silovane Vukovarke i danas po ulicama gledaju svoje silovatelje?
U povijesti svakog naroda postoje istaknuti pojedinci i mjesta koji zauzimaju sankrosantan i nedodirljiv status. U kolektivnoj memoriji takvi pojedinci i mjesta s vremenom postaju mit i konstitutivni čimbenik nacionalne mitologije. Ovdje pritom ne mislimo na mitove u negativnom značenju riječi (primjerice, velikosrpska mitologija), nego na one mitove bez kojih je svaki narod “osuđen na ledeno doba“, da citiramo francuskog filologa Georgesa Dumézila.
U Hrvatskoj mitski status zauzima grad Vukovar. Osobno, kad izgovorim riječ “Vukovar” uvijek me nešto stegne u grlu. U vrijeme pada Vukovara imao sam nepune četiri godine, ali se u magli prisjećam televizijskih scena kolona izbjeglih ljudi i pjesama “Stoji grad” Hrvoja Hegedušića i “Vukovar, Vukovar” legendarnih Zlatnih dukata. “Div hrvatski”, kako je o njemu pjevao Stanko Šarić, na kraju je oslobođen mirnim putem, premda je već bila razrađena strateška napadna operacija “Vatrene kočije” kojom bi se munjevito oslobodio istok Hrvatske.
Pozitivna strana mirne reintegracije jesu spašeni ljudski životi na hrvatskoj i srpskoj strani (tzv. međunarodna zajednica i njezini “mirotvorci” nisu dovoljno vrjednovali taj hrvatski čin), no činjenica da u Vukovar nije ušla hrvatska vojna čizma ima i svoje negativne strane, a one se danas očituju u činjenici da u nekim dijelovima istočne Hrvatske i dalje praktički imamo četničke enklave. Ako netko misli da je govor o četničkim enklavama pretvrd, neka se prisjeti da u Borovu selu, mjestu pogibije hrvatskih redarstvenika, imamo spomenik četničkome teroristu Vukašinu Šoškočaninu.
Stanimirovićev velikosrpski ispad
Hrvatska je zemlja čudesa pa tako ni mitski Vukovar posljednjih osamnaest godina nije bio pošteđen politike kriminalizacije Domovinskog rata. Jedan primjer. Pred osam godina Vojislav Stanimirović, gradonačelnik okupiranog Vukovara, u razgovoru za beogradsku “Politiku” rekao je da Srbi u Vukovaru nisu započeli rat, a da pobijeni na Ovčari nisu bili civili nego “preobučeni vojnici” (koje je onda, valjda, i trebalo pobiti?!). Na Stanimirovićev velikosrpski ispad nije reagirao baš nitko iz tadašnjega hrvatskog vrha, a Stanimirović (koji bi, rekao je u razgovoru za “Novi list”, ponovno sve učinio isto) kasnije je nagrađen saborskim mjestom, a nagradilo ga je i Pupovčevo Srpsko narodno vijeće za razvoj srpskih institucija.
Velikosrpski kadrovi u policiji i sudstvu
Stanimirović je u istome razgovoru za “Politiku” dodao: “Osigurali smo da svi zaposleni u javnim preduzećima i državnim ustanovama, policiji, zdravstvu, prosveti, sudstvu, zadrže svoja zatečena radna mesta. To je nekoliko hiljada zaposlenih. Tako danas od 850 policajaca u istočnoj Hrvatskoj 400 su Srbi, svaki drugi, a oko 900 ih je u sistemu prosvete”.
Dakle, prema Stanimirovićevim podatcima gotovo pola policajaca u istočnoj Hrvatskoj su Srbi. To samo po sebi nije baš nikakav problem. Etnička pripadnost ne određuje tko je kakav čovjek. No problem je što ovdje nije riječ o Srbima koji su se u doba rata bavili hortikulturom ili uzgojem ljute paprike, nego je mahom riječ o bivšim teroristima tzv. SAO Krajine.
Kadrovi su prema Stanimirovićevom kazivanju zadržani i u sudstvu.
Treba li baš u tome tražiti razloge zašto srpski zločinci do danas nisu privedeni pravdi?
Pitanja koja traže odgovore
Je li normalno da danas u zatvorima leži više hrvatskih branitelja, nego velikosrpskih terorista?
Je li normalno da silovane Vukovarke i danas po ulicama gledaju svoje silovatelje?
Je li normalno da predmet Ovčara do 2017. nije postojao, a da se Nikola Kajkić, koji je prvi nešto zaista želio napraviti na procesuiranju srpskih zločinaca, ekspresno miče s mjesta istražitelja?
Je li problem u nepostojanju političke volje da se procesuiraju srpski zločinci (što bi značilo da srpske službe imaju utjecaj na hrvatsku politiku svih ovih godina) ili su pravosudni djelatnici posve nesposobni (pa im treba dati otkaz) ili je hrvatsko pravosuđe do te mjere korumpirano da hrvatske pravosudne dužnosnike mogu “podmazivati” srpski zločinci? (Objašnjavati sve koalicijom s Pupovcem je infantilno – naime, ista se politika vodila i kad Pupovac nije sudjelovao u vlasti.)
Na sva ova pitanja svi dobronamjerni hrvatski građani žele čuti odgovore. To je najmanje što Vukovar zaslužuje. I baš zato treba dati potporu najavljenom prosvjedu u Vukovaru koji organizira vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. Pritom se jako treba paziti da se prosvjed ne instrumentalizira u političke svrhe. Vukovar je mjesto posebnog pijeteta i treba ga čuvati od dnevnopolitičke kaljuže. K tome, iako se Plenkovićevoj vladi štošta može zamjeriti, ona nije jedini niti glavni krivac za neprocesuiranje srpskih zločina(ca). Riječ je o kontinuiranoj politici koja seže još u devedesete.
Vrijeme je, međutim, da se s takvom politikom – neovisno o njezinim uzrocima – konačno prestane, a ako bi sadašnja vlada bila prva koja bi zaista nešto učinila na tom planu, to bi joj bio veliki plus u hrvatskoj povijesti.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
