Dr. Zdenka Čorkalo: Velike suze na Malu Gospu
Dok je procesija brojnog svećenstva i nadbiskupa s Gospinim kipom prolazila ulicama grada Solina i obišavši ga vratila se na oltar, postavljen pred starom solinskom crkvom na Gospinom otoku, dotle se ostali svijet, koji u procesiji nije sudjelovao, svatko radi nečega, skupljao se sa sjeverne strane stare crkve, po klupama, zidićima i pod velikim stablima spašavajući se od sunca i vrućine. Kroz crkvu, koja je bila utočište svega pa i hladovine, nije se moglo lako proći i dotaknuti oltar jer je krcata ljudima uključenih u molitvu i pjevanje pučkih, marijanskih pjesama crkvenog velikog zbora. Odmah pokraj crkve, na sjevernoj strani je staro solinsko groblje. Željezna vrata groblja su širom otvorena i tu ima svijeta koji ili sjedi gdje mu se čini da nije nedolično, ili su uz grobove svojih pa se u mislima miješa ondašnje i sadašnje. Od budućnosti se uvijek strepi, posebno pred grobnom pločom. Volim pogledati to staro groblje, naročito pogledom pomilovati ploče umrlih i ukopanih pod zapadnim zidom gdje su oni koji nisu imali svoju grobnicu nego zajedničku, jer se tada kao i sada, imalo i nemalo. U blizini, par grobova dalje, netko je glasno plakao. Usred ovolike pjesme i svečanosti, ovaj plač je dozivao k pameti, opominjao i govorio o drugom licu stvarnosti. Nisam se zagledavala tko ovako, nesuspregnuto nastoji ostati živ, dok me osoba nije zazvala. To je bila bolnička medicinska sestra o čijoj tuzi za djetetom sam čula, ali se do sada nismo srele. Ovdje ne vrijedi niti jedna druga riječ osim riječi Bog, oči u oči, neizdrživa bol nasuprot vjeri da nas Netko drži uza se. Ali je teška naša ljudska granica, srce traži suosjećajnu ruku, zaustavljanje.
Filip me čeka, znatiželja djeteta od pet godina nije obična i ne mogu je učiniti manjom. Pita me zašto na grobovima ima malih crkava, crkvica, zašto na nekima ima puno ukrasa a na nekima nema ništa. Obećavam mu da ćemo o tomu poslije, neoprezno upadam u gužvu koja me ponovno nosi u crkvu u krug ljudi koji mole i idu oko oltara, Filip želi vidjeti što je iza oltara. Kupili smo dvije male svijeće za Stipu i Anticu, omiljenog djeda i baku, i zapalili smo ih tamo gdje su i sve druge. On je svakako htio promatrati kako svijeće gore. Za par minuta evo ga k meni i kaže da se baka ugasila.
Na sjevernoj strani stare crkve, odvojena uskom prometnicom, gradi se velika, nova. Okrugla je, nije od kamena, novotarijama nikada kraja. Između jedne i druge stoji vrlo dojmljiv spomenik. Filip me moli da se približimo spomeniku i pročitamo što na njemu piše jer zašto on uči slova nego da bi čitao. Na spomeniku piše: don Frane Bulić. Pita Filip što se o spomeniku mora znati. Mora se znati da je „spomenik“ rođen u Vranjicu kraj Solina 1846., a umro u Zagrebu 1934., da je hrvatski katolički svećenik, konzervator starina i povjesničar umjetnosti, velikan i otac hrvatske arheologije koji je govorio »iz kamena povijest, a iz povijesti svijest. Na sadašnjost treba gledati kao na posljedicu prošlih događaja, ona je rezultanta prostornih i vremenskih komponenata.»
Sveta misa je u tijeku, stojimo ispred propovjedaonice sa koje «grmi i sijeva». Svi smo ostali živi. Suncem pregrijano srce mi je ohlađeno blizinom ljudskog plača.
U Splitu prolazimo malim parkom blizu naše kuće. Stara žena, okićena kao kićeni svatovi, među djecom otvara čokoladicu »životinjsko carstvo». Čokoladicu stavlja psiću, kućnom ljubimcu, u usta a djetetu daje komadić slatkarije i sličicu iz otvorene čokoladice. Još mu govori da mu je ta sličica dupla pa neka ju s nekim od djece zamijeni za neku drugu.
Uzimam spužvu brisalicu ali je i ona natopljena mutnom vodom, nema mi pomoći.
Ponekad život stavi točku tamo gdje je bio zarez.
Zdenka Čorkalo
