Josip Jović: Veliki trijumf hrvatske predsjednice
Inicijativa triju mora doživjela je ove godine u Bukureštu svoju potpunu afirmaciju. Osim dvanaest zemalja članica (Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska), inicijativu su podržali i ovogodišnjem zasjedanju nazočili predstavnici Europske unije (Jean-Claude Juncker, predsjednik EK), SAD-a (Rick Perry, ministar energetike) te Njemačke (Heiko Maas, ministar vanjskih poslova).
Dok Amerika nije iznenađenje, jer inicijativu podupire od početka, potpora EU-a i njezine najjače članice ipak to donekle jest, s obzirom na to da su na ovoj strani u početku sumnjičavo vrtjeli glavom, sumnjajući kako bi ona mogla biti usmjerena protiv samog EU-a. Takav je stav, primjerice, otvoreno izrazio Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu.
Europska unija priklonila se ovoj srednjoeuropskoj asocijaciji država sa spremnošću za financiranje njezinih projekata, shvativši kako je ne može zaustaviti i kako bi je, bude li se protivila, mogla čak i izgubiti na vlastitu štetu, a u korist američke ili čak ruske konkurencije. Sama ideja o najprije dva, pa onda tri mora nekako je nastala nakon što se u “staroj” i bogatoj Europi počelo govoriti o dvije brzine unutar EU-a, pa su ove zemlje, uvidjevši kako je vrag odnio šalu, odlučile uzeti stvari u svoje ruke.
U Bukureštu je akceptirano 45 projekata, među kojima se jedanaest odnosi na Hrvatsku (LNG terminal, Luka Rijeka, Jonsko- jadranski plinovod…), vrijednih 45 milijardi eura, i to sve iz područja energetike, prometne i digitalne infrastrukture. I Hrvatska bi mogla imati velike koristi ne bude li unutarnje poslovične destrukcije, neorganiziranosti i sporosti.
Pogrešno bi bilo misliti kako su samo ekonomski interesi u pitanju. Postoji i nešto što se ne ističe u prvi plan, jer možda nije zgodno, nešto što djeluje i kad nije osviješteno ili pak nešto što se podrazumijeva. Spomenute zemlje povezane su katoličkim tradicijama i vrijednostima nasuprot zapadnoeuropskom sekularizmu, te zajedničkim životom i sudbinom u austrougarskim ili sovjetskim okvirima.
Ključna osoba u ovom projektu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, od nje je sve krenulo, ona je, nasuprot dvojici svojih prethodnika, rekla: Mi nismo zapadni Balkan, mi smo Hrvatska i pripadamo regiji koja se zove Srednja Europa. Za svoju ideju najprije je pridobila Poljsku, pa SAD, pa sve ostale, demonstrirajući kako i mala država može biti važan međunarodni igrač ako ima samouvjerene, inicijativne i sposobne političare koji drže do sebe i do svoje zemlje.
I zbog tog okretanja od Balkana (i od Jugoslavije) zaradila je u političkim i medijskim krugovima pregršt oštrih napada, kao nedavno u povodu jednog intervjua u Kleine Zeitungu. Ti će krugovi i nadalje forsirati “našu regiju”, koja, razumije se, nije Srednja Europa.
