Nino Raspudić: Neviđeni apsurdi da se spasi 76 ruku u Saboru
Najtanja, najnategnutija i ideološki najšarenija većina u povijesti hrvatskog Sabora, sklepana od Glavaša do Pupovca, od HNS-a do Culeja, od Sauche do Gorana Dodiga oko političke i moralne praznine Plenkovićeva HDZ-a, rezultira iz dana u dan novim, dosad neviđenim bizarnostima. Vladajuća koalicija sve više podsjeća na slime (ljigavca), igračku silno popularnu među današnjom djecom, koji je mijese od tekućeg ljepila, pjene za brijanje, malo borne kiseline i boje za hranu. Ljigavac je bezobličan, rasteže se na sve strane, ako se sažme s desne strane, rastegne se lijevo i obrnuto. Neodoljivo podsjeća na vladajuću koaliciju koja je također beskonačno rastezljiva i spremna poprimiti bilo koji oblik samo da zadrži volumen od 76 ruku, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Bilo bi smiješno da nije dugoročno iznimno štetno gledati kako se dojučerašnji „razdjelnik efendija“ Ivan Vrdoljak rebrendira kao asket prosvjetitelj i razmeće u medijima reformom školstva. Vrdoljakova stranka, koja se vrti oko jedan posto potpore građana, lani je izvela brutalno otimanje političke volje birača. Nije riječ samo o tome da birači koji su glasali za oporbenu koaliciju predvođenu SDP-om, na kojoj se u Sabor ušlepao i HNS, sigurno nisu dali glas za koaliranje s HDZ-om, nego je razumno i pretpostaviti da birači HDZ-a nisu glasovali za to da se u državi provodi obrazovna i vrijednosna politika HNS-a. Ali to su dočekali. Treba ponoviti i da su autori tog preveslavanja birača ponudili dva smokvina lista za javnost da bi barem donekle prikrili sram te koalicije. Prvi se sastoji u bajci kako je HNS ušao u tu “obraz-koaliciju” s HDZ-om (obraz je jedino što im je zajedničko) jer im je bilo silno stalo do provođenja obrazovne reforme. Nema, dakle, to nikakve veze s javnim poduzećima, Rusima, unosnim poslovima u energetici, već su prodali dušu samo radi boljitka našeg školstva i znanosti.
HDZ se, za razliku od Vrdoljaka, nije ni potrudio javnosti objasniti zašto je dao stranci od jedan posto težine da se usput igra obrazovnom reformom, nečim za što se u ozbiljnim državama teži postići najveći mogući legitimitet i najširi društveni konsenzus.
Drugi smokvin list, koji je javnost već zaboravila, bila je Vrdoljakova ostavka, nakon koje je na čelo HNS-a došao Štromar. No nakon samo nekoliko mjeseci, čim se prašina slegla i “obraz-koalicija” podebljana Pupovcem i Sauchom stabilizirala, Vrdoljak se vraća na čelo novog HDZ-ova koalicijskog partnera. O kakvoj se čudesnoj stranci radi, svjedoči i nedavno objavljen podatak o prihodima stranaka od donacija prema kojem je Hrvatska narodna stranka, unatoč mizernoj potpori od jedan posto, dobila više od 800.000 kuna donacija, dok je HDZ dobio tek 167.000 kuna. SDP-u je u istom razdoblju donirano 90.000, Živom zidu oko 30.000, a Mostu mizernih 9000 kuna. Zlonamjerni to interpretiraju tako da HNS nije stranka, nego firma, klijentelistička klika, no možda je tako velik broj ljudi prepoznao njihovo herojsko pregnuće oko obrazovne reforme i zato ih donirao.
U medijima se zadnjih dana razmeće kako je preuzeo epohalnu odgovornost za provođenje reforme školstva, a brutalnu političku prijevaru birača po vlastitim je riječima “izveo zbog budućnosti naše djece”. Vrdoljak je najbolji primjer da je „Škola za život“ obična floskuletina.
Dok su propovijedali o silnoj važnosti školstva, gurali su za konzula u New York 63-godišnjaka bez ikakvog iskustva u diplomaciji sa završenom srednjom cestovnom školom. Vrdoljak je svjestan da su sljedeći izbori, kad god do njih došlo, za njega i njegovu ekipu politički kraj. Stoga danas čvršće podržavaju Plenkovića od rođene majke. U panici od onoga što im slijedi, počeli su vjerovati u vlastitu dudu varalicu za javnost i na njoj očito graditi strategiju za sljedeće izbore, na kojima bi ravno čudu bilo da dohvate i famozni jedan postotak. Tako su ovog tjedna u Zagrebu i Osijeku osvanuli nadrealni jumboplakati s mitskim tvitom Ivana Vrdoljaka objavljenim u noći nakon velikog prosvjeda za kurikularnu reformu, a iz kojeg je bilo jasno da raskidaju koaliciju sa SDP-om i prelaze Plenkoviću.
Zanimljivo je da isti obrazac nemoralnog altruizma iznose i drugi saborski prebjezi. SDP je do sada napustilo pet saborskih zastupnika i svi su zadržali saborske mandate. Nakon Tomislava Sauche, koji je podržao “obraz-koaliciju” Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Glavaš i tutti quanti, partiju je napustio Tomislav Žagar, a potom su drugovi sami iz partije izbacili Miranda Mrsića. U svibnju je stranku protestno napustio Zdravko Ronko, a zadnji je ovog tjedna otišao Bojan Glavašević, koji će se nastaviti baviti politikom i boriti za bolju, drukčiju Hrvatsku u kojoj se valjda neće moći dogoditi da anonimni, potpuno neiskusni, mladi znanstveni novak na lingvistici preko noći partijskom direktivnom postane pomoćnik ministra.
Dakle, Ronko će ući u vazelinsku koaliciju s HDZ-om da bi spriječio Bernardića da u istu tu koaliciju uvede čitav SDP. Ronko se žrtvuje za SDP, stavlja svoj obraz na lomaču kako bi spasio partijski. On će sagriješiti da bi spriječio njih da sagriješe. Na ponovljeno pitanje hoće li podržavati vladajuću koaliciju kaže: „Da. Podržat ću njezin opstanak iz razloga koje sam naveo. Činim to zbog dobrobiti SDP-a čiji sam bio dugogodišnji član“.
Kad smo kod vazelina, koji spominje Ronko, predsjednik Sabora Gordan Jandroković uvjerava javnost da će vladajuća većina biti stabilna i sa, sad već minimalnih 76 ruku, nakon što će izvjesno izgubiti jednu povratkom u Sabor Darka Milinovića, kojeg su, poslije medvjeđeg pokušaja marša na središnjicu, šutnuli iz voljene stranke. Na pitanje što ako se netko razboli, Jandroković spremno odgovara: “Kad se netko razboli, nećemo glasovati”. Tih 76 ljudi ubuduće će maksimalno paziti i maziti, čuvati ih od propuha, nadgledati da ne sjednu na hladan beton ili da se vrući ne napiju ledene vode. Ako bi koji, ne daj bože, imao težih zdravstvenih problema, čak i zapao u komu, čekao bi se povratak, Sabor ne bi ništa radio ili bi dotičnog u krevetu donosili na glasovanje. A ako bi i koji kihnuo, ne treba sumnjati da će ljigavac-koalicija naći još ponekog prebjega koji će altruizmom u nemoralu opravdavati svoj čin.
„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“, uči nas Evanđelje. Hrvatska politika pak poučava da nema većeg licemjerja od toga da netko počini nemoralan čin s ciljem jasnog osobnog probitka, a to opravdava ljubavlju prema „prijateljima“, bila to djeca u Hrvatskoj ili dojučerašnji drugovi, zaključuje Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
