DON MARINKO MLAKIĆ: Progledati i poći prema budućnosti
(30. nkg-b; 2018.)
U svetopisamskom govoru čudesa su u prvom redu proročki znakovi koji upućuju na Božju prisutnost i vlast nad tijekovima povijesti i sudbinama ljudi. U konačnici čudesa nam na posebno zoran način uprisutnjuju narav i dolazak kraljevstva nebeskog koje započinje i biva moguće po otkupiteljskom djelu Isusa Krista.
Kraljevstvo nebesko je nova stvarnost: novo nebo i nova zemlja te novi preobraženi čovjek u njoj. Ona je istovremeno sadašnja i buduća stvarnost. Ovdje u prolaznom vremenu doživljavamo je tek djelomično i u znakovima. Zato nam je potrebna vjera. Vjerom je prepoznajemo i sakramentalno iskušavamo kao predokus i nagovještaj onoga što se u potpunosti tek ima ostvariti.
Božja budućnost već sada se događa onomu koji u Isusu Kristu prepoznaje svog božanskog Spasitelja. S Isusom započinje ona budućnost o kojoj tako ushićeno govori prorok Jeremija svojim sunarodnjacima (prvo čitanje). Bilo je to u vrijeme kada je dobar dio naroda bio odveden u ropstvo te su Izraelci gubili nadu u slobodu i povratak. Jeremija u snažnoj vjeri već gleda slike povratka, radost i pjesmu povratnika među kojima su slijepi, hromi, trudnice i rodilje… Sve su to osobe koje ne mogu dugo niti brzo hodati. Njihovo stanje je obilježeno trudovima i nemoći. Nitko od njih nije kadar poći na dugi put. Slijepi se ne mogu orijentirati, hromi se ne mogu kretati, žene u trudnoći ili pod teretom boli rađanja također trebaju pomoć drugih. Oni predstavljaju potlačeni Božji narod koji se samo čudesnim Božjim zahvatom može vratiti na svoja ognjišta te živjeti u slobodi i blagostanju.
Isus Krist je jedini pravi veliki svećenik (drugo čitanje). Između ostaloga uloga velikog svećenika, uzetog iz plemena Levijeva, bila je da na Dan pomirenja prinese žrtvu izmirenja za grijehe naroda. Međutim, jer je sam grješan, uzet iz reda grješnih ljudi, nijedan veliki svećenik nije mogao prinijeti savršenu žrtvu pomirenja. Isus je također od ljudi uzet, pravi čovjek, i za ljude postavljen da (na križu) prinese savršenu žrtvu okajnicu koja ima moć isprati sve naše grijehe i spasiti duše naše.
Ozdravljenje slijepog prosjaka Bartimeja predočava nam tu duboku, egzistencijalnu promjenu koja se događa s čovjekom u susretu s Isusom Kristom. Njegova sljepoća ne pokazuje ovdje tek tjelesnu manu i nesreću. Ona nam znakovito predstavlja duhovno stanje ljudske duše, tu duboku tamu i bijedu u kojoj svi živimo zbog grijeha. Očituje nemoć i bezvoljnost za životom koja čovjeka obuzme kada je prepušten sami sebi te otkriva potrebu čovjekova bića za Božjim smilovanjem. Kao što je Bartimej bio osuđen da sjedi pored puta bez životne radosti i nade, zatvoren u samog sebe, u vlastitu sljepoću i tugu, ostavljen na milost i nemilost ljudskoj sućuti, koja uz pokoji novčić koliko utjehe i donese toliko istovremeno pojačava osjećaj nemoći i bijede, tako smo i mi bez Boga u stanju duhovne tuge i bijede iz koje nemamo niti snage niti volje tražiti izlaz. U tom smislu Bartimejevo ime (Sin časnoga) ironično izriče stanje čovjeka u tami grijeha.
Svi smo mi duboko u svojoj nutrini slijepi, grješni i jadni. Sami nismo kadri poduzeti nikakvu preobrazbu. Svatko od nas treba Božje smilovanje da bi živio životom dostojnim čovjeka. Mnogi to, međutim, ne žele priznati. I tu je njihova nesreća. Zavarava ih njihovo tjelesno zdravlje, dobar vid ili sluh, ili kakvo drugo vremenito dobro: novac, uspjeh, slava… Sva ta dobra lako postanu idoli koji zavedu čovjeku u lažnu sigurnost da smo sami sebi dovoljni. Takav način života je besperspektivno tavorenje i prosjačenje pokraj puta, odnosno izvan puta i mimo hoda koji vodi u ispunjenje života.
Slijepi Bartimej izvrsno pokazuje kako čovjek može istinski progledati, kako može izaći iz svoje tame. On priznaje svoju sljepoću. Skrušeno traži Božje smilovanje.
Vjeruje i ispovijeda da je Isus taj koji jedini može pomoći. Priznaje ga Sinom Davidovim, dakle Mesijom – Spasiteljem. Njegova vjera je silna. On se sav pretvorio u duboki krik za Bogom i ne da drugima da ga zaustave. Vikao je: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Svojom vikom uspio je ”izazvati” Isusa. U njegovim molećivim riječima „Učitelju moj, da progledam!“ krije se sva patnja čovjeka koji svom životu ne može dati drugog sadržaja doli sjediti pored puta i prositi.
„Idi, vjera te tvoja spasila!“, kaže Isus Bartimeju. Napusti svijet tame i grijeha, svijet ropstva, i kreni putem svjetla! Ne smijemo se zato dati zarobiti svojim granicama. Ne smijemo ostati na razini sljepoće i misliti da boljeg svijeta nema.
Ne smijemo se zadovoljiti ljudskom utjehom, koliko god ona bila iskrena. Ne smijemo niti dopustiti da nas stavovi drugih, ljudski obziri niti bilo kakva druga sila zadrži ili obeshrabri u nastojanju da dođemo do Isusa, da ga susretnemo. Snažna vjera se prepoznaje po upornosti. Ona se nada, viče, zapomaže… Uvijek iznova ponavlja svoje molitve. Takva i samo takva vjera ima snagu da nadvlada sve zapreke, kako one u nama tako i one oko nas.
Bartimej progledavši kreće za Isusom. Susret s Kristom rezultira ostavljanjem dotadašnjih ogrtača, ogrtača sljepila i tuge, daje životu novi izgled, novo usmjerenje i sposobnost da ga slijedimo. Put kojim idemo, cilj prema kojem usmjeravamo svoje životno putovanje govori nam što stvarno vidimo kao najvrjednije življenja.
Bartimej s Isusom ide put Jeruzalema. Tamo će se dogoditi Isusova muka i smrt. Ali i uskrsnuće! Isus nas vodi prema Jeruzalemu, vodi nas kroz svijet koji ne razumije obraćenje, koji Boga istovremeno treba i odbacuje, moli i razapinje. U takvom svijetu Isus nam krči put do nebeskog Jeruzalema, onog u kojem će se u punini dogoditi novi svijet.
Don Marinko Mlakić
