Dr. Zdenka Čorkalo: Zlatne ruke
Dugovječnost Domovinskog rata je osjedila mnoge kose. Netko poznat nam je usred rečenice stavio točku. Nismo krivi. Uspravni smo.
Ne ću, ali i da hoću ne mogu zaboraviti. Stalno me novi događaji ili vraćaju tamo gdje sam već bila ili mi zaustavljaju prirodno cijeljenje rane koja je nekoliko puta «prevedena žedna preko vode.» Nisu pomogli ni pokušaji izbjegavanja velikih osjećaja. U meni su se udomile, lijepo smjestile i pomiješale tuđe boli i odbačenosti, strah i nesigurnost. Čije je što? Ima li netko tko će dobrom rukom odnijeti što je zlom rukom doneseno?
Kad god prođem hodnikom na Odjelu za traumatologiju vidim ono čega se sjećam: pretrpanih soba, pretrpanih hodnika s posteljama koje nisu mogle stati u sobe, brojni ranjenici. Kako to da neprijateljski » zalutali metci» nisu lutali nego su točno pogodili našu dušu? A proglašeni su navažećim, nepostojećima. Baš tako. Ciljanim metcima raznesena su tijela. Svega je nedostajalo osim smrti. Mir tuge je bio nepremostiv.
Ratne operacije na Jugu su zgotovljene i mi smo na par dana svratili kući, što je značilo u bolnicu. U civilnoj sam odjeći, naslonjena na zid uz koji su i prekobrojne postelje, čekam novi raspored. Mogla sam čekati i na drugom mjestu ali nisam. Ne da mi se biti daleko od stvarnosti. Gledam oko sebe. Postelja, privučena zidu, koji hladi i moja leđa, ima tri „noge.“ Nema četvrte. Umjesto četvrte“ noge“ podmetnut je metalni komad nekog dijela namještaja da se učvrsti ono čega nema. Ne prepoznajem o kojem se dijelu namještaja radi. Na rukohvatu istog zida a nadohvat onomu koji leži u postelji, je prazna, mala limenka Gavrilović paštete, postavljena umjesto pepeljare. Do nje su cigarete i upaljač. O sam kraj rukohvata je obješena manja najlonska vrećica s nekoliko banana.
Iz postelje viri, više ležeći nego sjedeći mladić koji nema obje ruke. Zavoji su visoko na nadlakticama. Uz njega stoji učenik medicinske škole, budući medicinski brat. Vidim da je početnik, mogao bi imati oko 16 godina. Izgleda lijepo, razvijen, njegovan. Drži u ruci metalnu šalicu u kojoj je bijela kava s kruhom. Sigurno je poslan nahraniti ranjenika bez ruku.
Uzima žlicu s kavom i kruhom ali ne gleda što radi i gdje su čovjeku usta nego okolo zvirka, odmahuje glavom na pozdrave mlađarije koja tuda prolazi, tako da je žlica na mladićevom obrazu, kava se slijeva niz lice. Malo se pribere, nešto se ispričava, briše rukom tu gdje se kava prolila i nastavlja istim putem:jedna žlica u usta, druga okolo, treća čeka da se taj smijeh i veselost nekako uozbilji ali tada ranjenik kaže da više nije gladan. Učenik se sa usputnima pokupio i ušao u sestrinsku sobu. Uz veliki trud mladić nije pustio da suze prijeđu u plač. Svjedočila sam ogromnoj patnji na licu patnika. Rekla sam mu da sam tu, iz bolnice, da čekam raspored k onima koji su mirniji kad smo mi blizu njih, da se ne žalosti zbog ovog malog, hirovitog potrčkala, jer on ne zna tko mu glavu nosi, a u glavi su mu samo centimetri opsega struka i širine ramena. Ušla sam među sestre, našla jednu ozbiljnu i odgovornu, dogovorila da bilo koga iz sobe izvedu na hodnik a onoga kojemu je za sve potrebna ruka pomoći, da njega smjeste u sobu. Neka svatko zamisli za što mu sve trebaju njegove vlastite ruke, pa će se milosrđe dokotrljati samo. Hraniti ga treba sućutno, uz uvijek malo usporedbe s mogućim i lošijim rješenjima. U početku je teško biti osuđen na život. Vjera, da je Domovinski rat dogorio, a ne da se rasplamsava, zagorčavala mi je život ali me nije napuštala. Sidro bez broda! Brod bez mora! Na moru pred bolnicom i gradom usidreni ratni brodovi!
A ja, odgonetavam život bez ruku. Nikad više zagrljaja, prekrižiti se i sklopiti ruke u AMEN, nikad umiti lice, zapaliti cigaretu, ubrati cvijet ili travku, baciti kamenčić u more, izvaditi kamen nekomu iz prsiju, počešljati se, sam sebe oprati, potpisati se kod riječi «uzimam te, pristajem».Stisak ruke, sve stvoriti sa svojih deset prstiju, imati «zlatne ruke», umijesiti kolač neka kuća miriše na slatko, izglačati košulju dragoj osobi, stavljati bolesnom djetetu kapi u nos, mjeriti mu visoku temperaturu, upaliti lumin onomu tko nas je u ovom svijetu ostavio.
********
U nekoliko intenzivnih jedinica naše bolnice viđam nove medicinske sestre.Ima jedna spretna, stručna, milosrdna, s mjerom, pazi na ono što mladost često ne uočava jer zanos preskače neke katove i tek se poslije na njih vraća. A vraća se zato jer je život vrati ili jer bez preskočenog ne može razumjeti što bi razumjeti htjela. Na jednoj kavi, nakon teško odrađenog, a neuspjelog posla, razgovaralo se općenito o poštenju i smislu dosljednosti. Bilo je tu nevjerojatnih kombinacija: najprije, ljubavi nema, ljubav ide u zastaru, poštenje se može voziti u nekoliko brzina, dijeljenje krivice je kao dijeljenje bombona-tebi jedan, tebi dva, meni nijedan, na popust ili sniženje ide sve što je skupo, iza toga o politici, i to ne iz prve ruke nego po učešću svojih obitelji u toj temi, žestoko o kultu ličnosti i komu je otac nosio ljubljenu štafetu, i ako je nosio kako ju je nosio- uzbrdo ili nizbrdo, o «potrebi» Domovinskog rata. Ova nova sestra, ona nije govorila ništa dok se nije spomenuo Domovinski rat.
«Moj djed, od oca otac je imao četrdeset pet godina kad ga je smrtno raznijela mina. Iza njega, u istoj koloni mi je bio i otac, star dvadeset i tri godine, student strojarskog fakulteta. Na istom mjestu, u isti tren je iza usmrćenog oca moj otac ostao bez obje ruke, amputirane iznad polovine nadlaktica. Ležao je u ovoj bolnici na Traumatološkom odjelu, u prizemlju, do Hitnog kirurškog prijama, uglavnom na hodniku jer su u sobama bili teži ranjenici i jer su njegove rane zarastale brzo. Zamislite da se jednog jutra probudite bez obje ruke.Da ne možete zagrliti i u zagrljaju zadržati voljenu osobu, da se ne možete sami oprati, počešljati, ni piti ni jesti, i da ste u prednosti jer su vam rane brzo zarasle.»
Kad smo se srele nasamo, pitala sam je kako je dalje išlo s tim što brzo zaraste. Ona je vrlo tužno rekla da ono što je brzo zaraslo nije iznova naraslo nikada. Ali, njezinog oca je dopala ljubav, tu je troje djece, svi rade na očevom projektu osim nje koja je htjela biti obična medicinska sestra. Nakon dvije godine bolnica i rehabilitacije završio je fakultet, ostvario je najprije jedan životni san da ima desnu umjetnu ruku a kad se izvještio do visokog stupnja praktičnosti nabavio je i lijevu ruku.
Muči se ali ne će popustiti. Najteže mu pada ponižavanje iz dobrih namjera. I nemilosrđe koje se s čovjekom rodi ali se i uči. U očima mu je ostala neugasla čežnja za dodirom. Dobro pazi da suze ne prijeđu u plač.
Zdenka Čorkalo