Djelo je premijerno predstavljeno u Gradskoj vijećnici u Ljubuškom 2. listopada o.g. Tada sam i nabavila svoj primjerak i obradovana predstavljanom temom s velikim zanimanjem vrlo brzo pročitala knjigu.

Premda je to bilo ranije nego sam znala da ću imati čast večeras vam govoriti o ovoj znakovitoj knjizi, nisam se udubljivala u brojne iznijete činjenice, proučavala podrubnice ili posebno iščitava priložene dokumente. Čitala sam opušteno jer su me ponijele činjenice koje su i meni samoj nedostajale dok sam ranije proučavala to razdoblje u svrhu pisanja romana sukladno istom povijesnom vremenu.

Prvo što sam pomislila nakon čitanja ove knjige, bio je žal, da sam tek sada imala prigodu pročitati ovako jednu kvalitetnu knjigu koja je sažeto, a opet iscrpno, dala vjerodostojnu sliku kako je živio hrvatski čovjek u hercegovačkim selima od 1945. do 1952. Pomislila sam, eh… koliko bi mi truda uštedio jedan ovakav uvid nekolko godina ranije. Jer detaljno obrađena građa iz dva hercegovačka sela iz okolice grda Ljubuškoga, gotovo da se mogu preslikati i na sva druga sela u Hercegovini. Tako da pobrojana imena ne znače ništa više osim da je riječ o hrvatskom puku i odnosu tadašnje vlasti prema njima.

Kako sam i čula tada na predstavljanju nakanu, nije bila nikakvo prozivanje, niti tko je bio odbornik, niti OZNA-š, niti dobivao kazne u selu. Jednostavno svako ime i svaki dokument ovdje je prije svega radi utvrđivanja povijesnih činjenica. Zbog toga ovu knjigu preporučujem svakom tko želi znati istinu o poraću nakon Drugog svjetskog rata, ili piše kakav ozbiljan rad o toj temi pa i svim kolegama književnicima radi rasvjetljavanja tog zamračenog doba koje su nam silom željeli obrisati iz memorije.

Ponovno vraćanje na čitanje, donijelo mi je još veće zadovoljstvo jer sam s divljenjem pratila paralele i meridijane posložene na povijesnom mozaiku koji je pred nas ovim djelom postavio ugledni profesor Ante Čuvalo, na čemu mu neizmjerno zahvaljujem.

Knjiga Komunistički totalitarizam na dijelu – hercegovačka hrvatska sela (1945. – 1952.) podijeljena je u četiri djela, na ukupno 500 stranica.

U prvom, najopsežnijem dijelu, autor je u 19 poglavlja, podijeljenih po temama pratio tijek od donesenih odluka Mjesnog narodnog odbora do njihovog provođenja, ili ne provođenja te kažnjavanja pučanstva o neučinjenom i sl. Osobno mi se dojmilo da je autor prvo vrijedno razdvojio i sortirao arhivski materijal režimske ostavštine, koji je kako doznajemo u predgovoru slučajno sačuvan, te da su se poglavlja sama nametnula. Ovakvu knjigu nije nimalo lako predstaviti jer mi se sve u njoj čini važnim, ali ipak ću što sažetije proći kroz nekoliko tema kako bi približila njeno značenje.

Prvo poglavlje opisuje listopad 1944. i dolazak partizana u Ljubuški gdje se nije nikakav otpor pružio, niti je bilo borbi, ali svejedno slavilo se tzv. oslobođenje kroz razdoblje vladavine totalitarnog komunističkog sustava. S partizanima, koji su se u Ljubuški spustili iz Biokova, stigla je  i crvena revolucija koja je odmah otpočela s „čišćenjem“ klasnih neprijatelja, svećenika, „slugu okupatora“, uglednih seljaka i svih koji su bili mogući kontrarevolucionari, odnosno osobe nesklone novoj vlasti. Pljačka je počela odmah. Nakon što su pokrali bogatije „narodne neprijatelje“ pa i na način da su ih lišavali života, od seljaka su uzimali nekome „po kazni“, nekome „po potrebi“ što god su mogli i trebali. Radi vjerodostojne slike moram pročitati i Oglas od 9. veljače1945. u kojem je naglašeno: „Sva lica od 17 pa do 40 godina života imaju se javiti u ovu Komandu u sobu mobilizacijskog oficira do 16. ovoga mjeseca. Sva ona lica, poslije isteka naznačenog roka koji se ne jave ovoj Komandi biti će smatrana kao narodni neprijatelj i kao takve ćemo ih progoniti iz ovoga kraja na teške prisilne radove“ Istog dana Komanda mjesta objavila je i drugi oglas u kojem kaže: „Svaki onaj koji ne preda na vrijeme oružje a kod istog se pronađe smatrat će se pomagač okupatora t.j. Škripar i protivnik naše borbe. Ovakva lica biti će predana vojnom prijekom sudu i kažnjavat će se smrću i teškim prisilnim radom van Hercegovine“. 3. lipnja1946. (znači nakon „narodnog oslobođenja“) zabranjeno je svako kretanje civilnih osoba od 8 sati navečer do 4 u jutro.

Nakon „čišćenja“ terena i revolucionarnog podređivanja masa „narodnoj vlasti“, kao pripomoć „Narodnoj miliciji, OZNA-e (Udbi) i KNOJ-u utemeljena je i „Seoska narodna milicija“ formirana u prvom redu od provjerenih i ambicioznih simpatizera nove vlasti, odnosno “drugova” koji su u osjetili priliku osobnog probitka. Naravno bilo je i onih koji su prinuđeni da se „dokazuju“. Iz dopisa vidljivo je i zanimljivo da nova vlast nije oslobodila narod, kako se to desetljećima tvrdilo, nego ga podredila svojim revolucionarnim ciljevima.

Važno je istaknuti da su po dolasku partizana, kotorske vlasti naredile seoskim odborima da prave razne popise. Tako da je sve popisano, od ljudi, stoke, dobara pa i osnovnih stvari. Slijedile su zabrane i svaki oblik slobode pod tim revolucionarnim totalitarizmom je umuknuo. Jasno to možemo vidjeti i u naredbi koju Hercegovački Okružni narodni odbor, a po naredbi Saveznog ministarstva unutarnjih poslova u Beogradu, šalje kotarskim odborima da treba „odmah sravniti sa zemljom sva neprijateljska groblja Švaba i Talijana, kao i njihovih pomagača ustaša i četnika“. U toj naredbi posebno je istaknuto da ostaci talijanskog groblja u Višićima kod Čapljine budu sa zemljom sravniti.

U poglavlju o stanovništvu, autor iznosi precizne podatke, popise, statistike, kako živih žitelja tako i žrtava rata i poraća. Svakako se ovdje koriste i podaci iz ranije objavljenoga djela Od Bleiburga do Ljubuškog, istoga autora, koja je jedna od najkvalitetnijih knjiga koja obrađuje ovu temu. Slažem se s autorom koji je zamijetio kao podatci koje su tada prikupljali mjesni odbori odmah u poraću danas vjerojatno leže u arhivama bivše OZNA-e, odnosno njenih pravnih nasljednika, a Povjerenstva po općinama još muku muče s pravljenjem popisa i provođenjem istraživanja o poimeničnim žrtvama iz rata. Također u istom poglavlju navedeni su podatci o porušenim i oštećenim kućama, povratnicima iz iseljeništva, poratna teritorijalna i administrativna podjela Bosne i Hercegovine na okrugove, te kotareve i mjesne narodne odbore, te njihova uloga i kadar koji je biran za odbornike, obvezno organiziranje „konferencija“, imalo je za cilj stvaranja slike o bliskosti vlasti i naroda. U tu svrhu poslužili su i „narodni tužitelji“ koji su bili oči i uši javnog tužiteljstva i OZNA-e, odnosno nakon 1946. UDBE.

Tzv. narodni tužitelji nisu bili državni zaposlenici, niti primali plaću, ali im je dragovoljni rad otvarao „vrata milosti“ režima kojem su revno služili. Također u ovog poglavlju interesantno je pročitati kako i kakve su komisije kotarski i gradski narodni odbori formirali, te kako su se birali oprobani aktivisti u iste. Temeljna svrha tih tzv. Komisija bila je nametnuti nadzor, totalnu kontrolu nad životom, imovinom i radom pojedinca i naroda. U istu svrhu angažirani su i evidentičari i statističari, narodni inspektori pa i zborovi birača koji su provodili izbore. Autor u ovom poglavlju navodi dužnosnike mjesnog narodnog odbora, njihove plaće i opise poslova.

U posebnom poglavlju „Masovne organizacije“ autor je obradio temu Narodna fronta, Antifašistička fronta žena, Narodna omladina, Crveni križ, ratne invalide, bivše borce i buduće vojnike, te Mjesnu komunističku partiju.

Totalitarni komunistički režim nametnuo je što treba učiti, misliti, znati, osjećati, veličati, i ponižavati – a sve ostalo bilo je zabranjeno i kažnjivo. Bilo je to opasno vrijeme za Hrvate jer im nije bilo dopušteno doznati , niti o prošlosti svoga naroda, niti što se sve dogodilo u Drugom svjetskom ratu, gdje su nestali njihovi sinovi, muževi i očevi, a kamo li nešto reći o Bleiburgu i Križnim putovima, broju žrtava i logorima, ili ubojstvu katoličkih svećenika. Postojala je samo „službena“ istina koja se morala prihvatiti. Ili je slijedila kazna!

Čitatelj ovoga djela suosjeća život seljaka kroz sljedeće poglavlje Prehrana – život na kartice. Meni osobno je ovo bilo vrlo interesantno i korisno poglavlje jer mi je ostalo nerazriješeno u mom dosadašnjem istraživačkom radu tog razdoblja. Znala sam o planskoj raspodjeli, potrošačkim karticama i kupnji na točkice, ali prvi put nailazim na ovako precizno objašnjeno provođenje mjera, što rasvjetljava i neke druge nejasnoće. Citirat ću jednu rečenicu „Oni koji ne bi državi predali određenu količinu duhana, pamuka, vune, mesa i obitelji koje su imale „viška radne snage“, a nitko iz obitelji nije „dragovoljno“ pošao na „industrilizaciju“, „na prugu“, na „radnu akciju“ nisu mogli dobiti kartice za žito i druge potrepštine.“ Unijete su informacije s tablica „sledovalja“ i točno se vidi koje su to odobrene količine žitarica, odnosno hrane po osobi. Jasno je da se prehranom prisiljavao narod na provođenje zacrtanih revolucionarnih mjera.

S obzirom na to da je narod bio uglavnom gladan, a i to malo što su proizveli otimala je „narodna vlast“, bili su primorani odlaziti na sezonski rad u branje kukuruza u Slavoniju, Bačku  i Srijem. Navest ću sa strane 121. „Umjesto da po hercegovačkim krškim poljima rastu žitarice, moralo se uzgajati pamuk, kikiriki, Arpadžik, a kruh se tražio u žitnorodnim krajevima da se ne bi skapalo od gladi“. No, odbornici su i o tome vodili kontrole i uglavnom zarađeni kukuruz se opet otimao bez obzira koji je učinak radnika, mogao je zaraditi samo “sledovanje”, višak je prisvajala država, odnosno Partija.

Kako autor kaže novim poglavljem “Stoka je bila upregnuta u Revoluciju”, jer je po popisima stoke određeno tko koliko mora godišnje predati mesa, masti, mlijeka, vune, jaja itd. Jedan od glavnih neprijatelja Revolucije bile su čak i koze. I o tome autor u posebnom poglavlju iznosi sve detalje o zabranama i mjerama. No, zanimljivo je da ni koze nisu bile iste pred vlastima, jer su se domaće smicale a sanske ostajale, te u istočnim dijelovima Hercegovine njihov život je bio pošteđen u odnosu na zapadni dio, bar prvih godina tzv. petogodišnjeg plana.

Obvezni­-prisilni otkupi, dali su jasnu sliku da su narodnoj vlasti bili važniji veliki revolucionarni projekti nego život naroda. Iz podataka unesenih u ovu knjigu jasno je da je sve bilo pod kontrolom tzv. narodne vlasti, odnosno komunističke partije.

Poljoprivreda – kontrolirana sjetva žitarica, sadnja, brojanje i branje te otkup pamuku, te ostalo prisilno sađenje bilja kao kikirikija, arpadžika, sezama, maka te krmnog bilja, umjesto tradicionalnih i dobro prihvaćenih kultura koje su prehranjivale narod u godinama prije komunizma, iz današnjeg gledišta djeluju suludo. Ali sve je to naš čovjek morao podnositi zbog  golog preživljavanja.  

U poglavlju o Duhanu, dopustite da pročitam jedan kratki ulomak:

„Monopolci“ su iz duhanske stanice stizali brojati duhan nekoliko tjedana nakon sadnje. Na svakoj parceli morala je biti ploča od čvrstog materijla a na njoj je pisalo ime vlasnika i ime parcele. Poslije brojanja „monopolac“ bi napisao u svoju knjigu i na spomenutu ploču koliko je strukova posađeno na dotičnoj parceli. Kada bi duhan izrastao (procvjetao), „monopolci“ bi dolazili procijeniti koliko bi na svakoj parceli trebalo biti osušena duhana, odnosno na koliko duhana će vlasnik biti zadužen predati državi. Ako „monopolac“ nije došao prije nego se duhan počeo brati, vlasnik je morao ostaviti  u jednom redu 15-30 (ovisno o veličini parcele) nebranih strukova da službenik može procijeniti težinu duhana kada dođe.

Slično je bilo i s vinogradima, vinom i pečenjem rakije o čemu se također vodila stroga evidencija, te se određivalo i koliko se kotlarine moralo predati tzv. narodnoj vlasti. Kotlarina je bila 0,75 ili 1 litar, ovisno kome, rakije po ispečenom kotlu (kazanu), kako navodi autor, a prema predočenoj arhivskoj građi.  

Također vlasnici Mlinica dužni su bili predati ujam, odnosno određeni postotak od rada, kao i zanatlije i gostioničari i vlasnici ostalih obrta.

Svi porezi i nameti uglavnom su se naplaćivali preko Mjesnih narodnih odbora, te se prema odbornicima, stvarala odbojnost puka. Odbornici su uglavnom bili probrani i podobni ljudi, bilo iz mjesta ili sa strane koji su uživali privilegije i nerijetko provodili i samovolju uz provođenje odluka kotarskih odbora. (Uz poreze na zemlju „zemljarina“, i kuću „kućarina“ plaćao se i porez na vino i rakiju „točarina“. O svemu tome mjesni odbori vodili su popise, ne samo radi zaduženja „viškova“, tj. radi „otkupa“ nego su popise morali slati u Poreski referat pri Kotarskom odboru. Str. 251.) u ovom poglavlju obrađeni su i narodni zajmovi i samodoprinosi a uz poreze, seljak ih je morao šuteći trpjeti dok je komunistička vlast na njegovom znoju i žrtvi gradila novo socijalističko društvo.

Strogi nadzor „narodne vlasti“ bila je i nad radnom snagom, tj. popisima radnika i „viška radne snage“, obavljalo se kako autor navodi – gonjenje u industriju i popunjavanje frontovskih brigada koje su radile na izgradnjama cesta, željeznica, objekata, tunela i sl. („Višak radne snage“ je u prvom redu dolazio iz domaćinstava koja su imala malo zemlje a veći broj ukućana. Također, onima koje nisu htjeli ući u mjesnu Seljačku zadrugu bila je djelomično oduzeta zemlja, prvenstveno oranica, i to je kod nekih stvorilo višak radne snage, kojom su popunjavale tzv. frontovske brigade. Bio je to zapravo progon neposlušnog seljaka, koji su to s pravom zvali prisilni rad premda nisu bili sudski kažnjeni. Piše autor na strani 264). Dopusnice su se morale tražiti za bilo koji rad pa i sezonsko branje kukuruza. Zakon o Petogodišnjem planu razvitka Narodne republike Bosne i Hercegovine, predvidio je putne nedjelje ili Nedjelje drumskog saobraćaja, pošumljavanja, i sl. Na što se sve seljak morao odazvati i dati sve što se tražilo, od dobara do radne snage.

Po istom načelu podignuti su i Zadružni domovi i Seljačke radne zadruge, o čemu autor u posebnim poglavljima ponosi sve podatke, od formiranja, gradnje, pa i do članstva u istima. Istovremeno „narodna vlast“ zabranila je djelovanje svim kulturno umjetničkim društvima ili bilo kakva okupljanja i skupna djelovanja, koja su postojala prije tog razdoblja. Također ukinuta je i Gimnazija u Ljubuškom, koju su časne sestre milosrdnice u 1928./29. izgradile između Humca i Ljubuškog. Čak su se i knjige stavile pod nadzor jer su se skupljale po domaćinstvima u svrhu stvaranja Narodne knjižnice, gdje su naravno ostale samo novoj vlasti podobne knjige. (U tekstu nailazim na zanimljivu rečenicu na strani 323 a ona glasi: Osim za potrebe knjižnice, knjige su oduzimane u prvom redu jer su one bile opasno oružje protiv jednoumlja. Trebalo ih je istrgnuti iz ruku potencijalnog neprijatelja i one s kontra-revolucionarnim sadržajem spaliti na lomači. Vidljivo je kako je i kultura bila pod nadzorom.

Organiziranje novih škola, domovi, stan i ishrana za učitelje koji su ciljano dovedeni s drugih područja, nadzor nad zdravstvom, uvođenje cijepljenja, kontrola čatrnja i bunara također su detaljno opisani u ovom poglavlju.

Posljednje poglavlje prvog dijela obrađuje vozila i uvođenje registracija, pa i dozvole za bicikla. U knjizi postoje popisi s vlasnicima istih u to vrijeme, pa je to zanimljivo pogledati.  Ovaj najveći dio knjige završava s popisom imena kotarskih i raznih dužnosnika u poraću koja su spomenuta u pregledanim materijalima tijekom pripreme knjige.

Moram posebno naglasiti kako na kraju svakog poglavlja ima jedan mali ulomak s podnaslovom “Sjećanja”, a odnosi se za stvarna sjećanja svjedoka tog vremena, koje je autor zabilježio. Očarala me duhovitost našeg čovjeka kako je znao pokazati mudrost te i na taj način pružati otpor tzv. narodnoj vlasti, čuvajući svoje dostojanstvo. 

Drugi dio knjige na samom početku str. 345. donosi jednu vrlo jasnu rečenicu koja ustvari govori o čemu je ovaj dio knjige a ona glasi „Osim raznih popisa (ljudi, stoke, zemlje, proizvodnje-svega), građani su morali od države, odnosno od mjesnih narodnih odbora – najniže instance „narodne vlasti“ – tražiti svakojake dozvole i potvrde što je bila još jedna strana komunističkog svakodnevnog totalitarizma.“ Znači u ovom djelu možete pročitati niz popisa tko je i za što imao odobrenje, dopusnice i potvrde. Ali i ne samo to, nego u posebnim poglavljima autor je obradio i poimenične slučajeve (ne) podobnih, odnosno karakteristike istih te objasnio provođenje kazni i progona. Zanimljivo je pročitati zbog kakvih se sitnica išlo  na saslušanje. Također se u ovom djelu nalaze i poimenične dopusnice za npr. berače kukuruza, vagarice i sl.

Treći dio ove knjige sadrži prijepis dokumenata, koje je autor izdvojio kao najzanimljivije a u četvrtom djelu možemo pogledati preslike istih i sličnih. Na neki način autor je sve rečeno u prvom dijelu potkrijepio dokazima u ostala tri djela knjige.

Uraditi jednu ovakvu knjigu, s toliko iznijetih podataka, potkrijepiti dokumentima i u podrubnicama dodatno objasniti i uputiti na izvor je veliki rad.

Kako na kraju knjige autor navodi da je izdvojio ova dva sela i detaljno obradio, a isto se može napraviti sa ostalim selima sačuvanih arhiva, jasno je da bi se dobila ista slika, samo druga imena i brojevi. A taj konačan rezultat je najvažniji i vjerujem da je to bila autorova svrha.

Ono što smo doznali čitanjem ovako jedne kvalitetne i dokumentima potkrijepljene knjige iz korijena mijenja sliku koju je nametnuo totalitarni komunistički režim i s empatijom se vraća u to vrijeme s namjerom da shvati zašto je Hrvat umukao u svojoj boli, zašto se o svemu nije smjelo govoriti.

Razdoblje o kome ova knjiga govori je razdoblje golog preživljavanja u okrutnom totalitarnom režimu. Razdoblje je to koje nije dalo čovjeku niti da od žaluje svoje žrtve, niti da traži svoje poginule i ubijene. Na neki način i ova knjiga je spomenik tome vremenu i podnijetoj žrtvi.

Zahvaljujem još jednom autoru na ovom djelu i iskreno čestitam kako na ovom tako i svim dosadašnjim te želim još mnogo uspješnih predstavljanja novih djela.

Anita Martinac

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save