DON MARINKO MLAKIĆ: Obraćenje je put do istinske slobode
Slavimo drugu nedjelju došašća. U evanđelju smo čuli Lukin kratki prikaz djelovanja Ivana Krstitelja, kojim nas evanđelist uvodi u Isusovo javno djelovanje. Prikaz Ivanova propovijedanja neobično je svečan.
Luka navodi vrlo precizno vrijeme i mjesto zbivanja te imena svih relevantnih civilnih i religijskih autoriteta. Ovim navođenjem evanđelist hoće prije svega kazati da pripovijest o Isusu nije nešto izvan svijeta, daleko i nestvarno, nije nikakav religijski mit nastao u ljudskoj mašti, već stvarnost koja se dogodila u vremenu i prostoru, događaj koji je ušao u ljudsku povijest, jednako židovsku i pogansku, civilnu i religijsku, te je bitno preoblikovao. Dao joj sasvim novo značenje i usmjerenje.
Pored toga Luka ovime sa značajnom dozom ironije izriče najsnažniju kritiku svim tim moćnicima koji su na različite načine sebi prisvajali božanski autoritet i čast.
Nikome od njih nije došla Božja riječ, nego neuglednom Ivanu, sinu Zaharijinu.
Zašto baš Ivanu? Bez sumnje je razlog u tome što je on, poput istinskog proroka Gospodnjeg, bio otvoren nadahnuću Duha Božjeg. Ali jednako važan razlog bio je i taj što je Ivan, sin svećenika Zaharije, i sam bio pripadnik svećeničkog staleža.
Podsjetimo se, svećenički stalež je imao od Boga svetu zadaću da gaji istinsko štovanje Boga i omogućuje ljudima pristup u njegovu prisutnost. Ivan je trebao s 18 godina naslijediti svoga oca Zahariju u svećeničkoj službi u Hramu. Međutim, on se od svećeničke zajednice, Hrama i Jeruzalema sasvim distancirao i otišao u pustinju. Bilo je to očito djelo Duha Božjega kojim je bio ispunjen još od majčine utrobe.
Izborom mjesta i načina života Ivan predstavlja potpunu suprotnost navedenim autoritetima. Pustinja te skromna odjeća i oskudna hrana nasuprot Jeruzalemu, palačama i svekolikom obilju. Time ujedno daje najoštriju kritiku njihovoj oholosti, sebičnosti i licemjerju koji su ih potpuno zaslijepili i zaglušili za istinsko služenje Bogu i ljudima.
Ivanovu kritiku svećeništva najozbiljnije bismo trebali uzimati i mi, današnji svećenici Crkve Kristove, za ispit svojih savjesti. I to bez iznimke, od prvog do posljednjeg. Nije teško uočiti koliko je mnoge od nas danas zahvatila slična iskvarenost i da zbog toga povjereni nam narod tumara u mračnom ropstvu zabluda i grijeha. Svi mi pozvani smo da trajno bdijemo nad svojim odnosom prema Bogu kojeg lako zahvati bolest licemjernog formalizma.
Pustinja i rijeka Jordan, koje je Ivan pomno odabrao za mjesto svog propovijedanja, priziva nam u pamet izlazak Božjeg naroda iz ropstva i ulazak u Obećanu zemlju, koji se dogodio upravo prijelazom preko ove rijeke. Zemlja u kojoj je Izrael trebao živjeti u miru, slobodi i blagostanju, zbog nevjere i pokvarenosti, pretvorila se u mjesto ropstva i muka. Sada je potreban novi izlazak, novo oslobođenje. Bog ga izvodi po svome Sinu Isusu Kristu, i za nj nas priprema Ivanovim propovijedanjem.
Krstitelj je propovijedao obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. Time naznačuje da se novi izlazak prije svega događa na osobnoj razini, u nutrini našega bića u mjeri u kojoj je svatko od nas spreman poći putem obraćenja, umrijeti grješnom životu i dopustiti Bogu da ga svojom milošću preporodi. Bog je taj koji nas jedini može osloboditi ropstva u grijehu. Međutim, u tome mu treba naša suradnja. Obratiti se znači mijenjati svoj život s nakanom da se iz njega ukloni svaku uzvisinu oholosti i lažnog ponosa, da se ispuni svaki jaz od nepravde i nejednakosti među ljudima, da se isprave sve grješne misli i želje, izglade sve grube osjećaje i sklonosti.
Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje, naviješta Ivan. Tijelo ovdje označava čovjeka pod vidom njegove slabosti i smrtnosti. Unatoč slabosti i smrtnosti čovjek će vidjeti Božje spasenje, jer je od samoga stvaranja predodređen za slavu Božju.
A ono nije pridržano samo određenima, privilegiranom narodu ili osobi, već svakom ljudskom stvorenju pod nebom. Nitko od nje nije izuzet, osim onih koji, odbijajući se obratiti, sami sebe iz njega isključuju. Luka, koji sam dolazi iz poganskog svijeta, već na početku svoga evanđelja, koje po svoj prilici upućuje sličnima sebe, hoće jasno istaknuti univerzalnost Božjeg spasenja.
Vrlo je znakovito da je sam Isus kasnije započinjući naviještaj kraljevstva nebeskog, upotrijebio potpuno iste riječi, isti poziv na obraćenje. To, bez sumnje, silno pojačava značaj Ivanova poziva na obraćenje za sve nas.
Don Marinko Mlakić
