Marijan Križić: Marakeški (ne)sporazum ‘opasnih namjera’
Stari Asirci i Babilonci, negdašnje svjetske sile, vrlo su okrutno zatirali poražene narode, tako što su deportirali glavninu stanovništva, posebice njihovu elitu. U njihove zemlje naseli su nove narode, kako bi od njih i preostalog domicilnog stanovništva stvorili novu multi-kulti kašu, bez identiteta i korijena. Takva tragedija dogodila se sjevernim izraelskim plemenima, koje je asirski kralj Tiglat-Pileser III. 734. godine prije Krista porazio i deportirao u nepoznato. U njihovu zemlju planski je naselio poganske narode. Iz te je mješavine stvoren novi narod – Samarijanci. Iako su Samarijanci bili svjesni svojih korijena i svojega praoca Jakova, pod utjecajem poganskih naroda, uz Jahvu, klanjali su se i poganskim idolima.
Sto pedeset godina kasnije slična sudbina dogodila se Judejcima, jedinom izraelskom plemenu koje je očuvalo čistoću vjere. Babilonski kralj Nabukodonosor prognao je Judejce u tri vala, od 597. do 581. godine prije Krista. Porazivši Babilonce, perzijski Kralj Kir omogućio je povratak Židovima u Jeruzalem. Povratak je bio mukotrpan i u više valova te je trajao sto pedeset godina. Želeći sačuvati čistoći vjere, Židovi nisu prihvaćali Samarijance, te je među njima zavladalo neprijateljstvo.
Ovo plansko raseljavanje i naseljavanje, dobar je poučak za svako vrijeme, posebice danas, kada smo suočeni s očiglednim planskim migracijama milijuna ljudi, s nesagledivim posljedicama.
Pomagati čovjeku u nevolji općeljudska je vrlina, a posebice kršćanska. Međutim, činjenica je da se ratne strahote u velikoj mjeri koriste kao izgovor za projekt planske kolonizacije i rastakanja judeokršćanskog identiteta Europe.
Početkom listopada 2017. godine, istaknuti europski intelektualci predstavili su u Parizu dokument “Europa u koju možemo vjerovati”, poznat i kao Pariška povelja u kojemu razobličuju svu laž i licemjerje moćnih kreatora globalističkih opsjena i laži, kojima je pravi cilj razoriti nacionalne identitete pojedinih naroda i uspostaviti svjetski poredak. U 18. točki Povelje ističu:
“…Većina članova naših političkih klasa bez sumnje drži da je europska kultura kao „majka ljudskih prava“ u nekom smislu civilizacijski ipak nadmoćna – što se međutim u javnosti ne smije reći, jer bi to moglo povrijediti migrante. Elite također zasigurno polaze od toga da će se, zbog te nadmoćnosti, asimilacija nužno dogoditi prirodnim putem, i to brzo. U jednom upravo ironičnom izokretanju imperijalističke misli stare Europe donositelji političkih odluka smatraju da će nekako prirodnim ili povijesnim zakonima „oni“ nužno postati kao „mi“ – a nezamislivo im je da bi moglo biti baš suprotno…”
Ne treba pojašnjavati navedenu poruku. Nad njom se samo treba dobro zamisliti. Cilj globalista ide ruku pod ruku s idejama komunističkog ideologa Antonija Gramscija, koji je pozvao na marš kroz institucije, kako bi preuzimanjem odgojnih i kulturnih institucija “preodgojili” kršćansku Europu. Globalistima bi masovna migracija pripadnika drugih kultura i identiteta trebala poslužiti za razaranje europskog identiteta, kako bi oni na tom zgarištu uspostavili svjetsku vlast nad pojedincima bez osobnog, nacionalnog i duhovnog identiteta.
Jedan od kamena zaglavnih tog projekta je i famozni “Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i regularnim migracijama”, koje bi 11. i 12. prosinca na međudržavnoj konferenciji u marokanskom gradu Marakešu, trebalo jednostavno – prihvatiti. Bez glasovanja i bez potpisivanja. Takva ‘demokratska’ procedura uvod je u novi, do sada neviđeni oblik puzajućeg totalitarizma.
Sve je kod dokumenta fluidno, dvosmisleno, nejasno. On je paket mjera koji pravno ne obvezuje, a 50-ak puta navodi da se zemlje ‘obvezuju’. Dokument je prepun slatkoriječivih višeznačnih pojmova, čiji odabir nije slučajan. Takva višeznačnost upućuje na dodatni oprez, pa nije čudo što sve više zemalja odustaje od tog tajnovito skrojenog dokumenta.
Njemačka kancelarka A. Merkel, glavni arhitekt kaotične i neobuzdane migracije u Njemačku i u čitavu Europu, izazvala je snažne reakcije njemačih parlamentaraca prema ovom dokumentu “opasanih namjera”. Tako su istaknuli čak 16. spornih točaka Marakeškog (ne)sporazuma.
Dodatnu sumnju izazivaju i “hrvatski” mainstream mediji, koji svakoga koji izrazi bilo kakvu primjedbu na Marakeški kompakt, etiketiraju da je “populist, koji raspiruje strah i nesnošljivost”. Štoviše, kada je i sama Predsjednica odlučila ne ići u Marakeš, s obrazloženjem da se “dokument koji je trebao biti samo nekakav politički ‘commitment’, pretvorio u programski dokument”, promptno su stigli rezultati tzv. anketa, po kojima je izgubila gotovo četvrtinu potpore. Nervozna je to reakcija svojstvena onima koji nešto ozbiljno kriju i jako se boje da ih se ne razotkrije!
Izvor: Marijan Križić/Veritas
