DA SE NE ZABORAVI Ratni izvjestitelji tijekom Domovinskog rata
Tijekom Domovinskom ratu je ubijeno 15 hrvatskih novinara, snimatelja, fotoreportera i tehničara te 8 stranih novinara. Mnogi su dali svoj doprinos širenju istine o Domovinskom ratu, ovo je vrlo kratki podsjetnik na ljude koji su radeći svoj posao novinara i snimatelja stradali.
“Do 17. listopada 1991. na prostoru Hrvatske ubijeno je 14 ratnih izvjestitelja, a ranjeno ili zlostavljano oko 170. Prigodom Svjetskoga dana medija 3. svibnja 1994. Međunarodna federacija novinara objavila je da su dotad na području Hrvatske i BiH velikosrpske agresorske snage ubile 66, a ranile više od 200 novinara, snimatelja i članova tehničkih službi.”
Agresorska JNA je blokirala pristup informacijama zauzimanjem, blokiranjem ili uništavanjem odašiljača na cijelom području Hrvatske. Blokirala je pristup odašiljačima Lička Plješivica i Ćelevac, okupirala odašiljač Belje te uništila odašiljače Tovarnik, Borince i Srđ. Teško su oštećeni odašiljači: Zadar, Deanovac, Sunj, Papuk, Milkovci, Biokovo i Stipanov Grič. Raketirali su i oštetili odašiljač na Sljemenu te oštetili osam radijskih postaja. Radijski i TV programi odašiljani su s 32 pričuvne lokacije, što je omogućilo kontinuitet pokrivanja programima HRT-a. Za slanje informacija o agresiji u svijet posebno su bili važni odašiljačko-prijamna satelitska postaja HRT-a te pomoć Slovenije i Austrije.
Tijekom agresije ubijeni su:
Stjepan Penić, 6. kolovoza 1991. (mučen i ubijen u Dalju), izvjestitelj Glasa Slavonije,
Gordan Lederer, 10. kolovoza 1991. (brdo Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, ubio ga je srpski snajperist), snimatelj HRT-a,
Đuro Podboj, 23. kolovoza 1991. (kod odašiljača Belje, kojeg je branio),
Žarko Kaić, 28. kolovoza 1991. (Osijek – blizu poligona C, ubio ga je vojnik JNA), snimatelj HRT-a,
Zdenko Purgar, ubijen 1991. godine, izvjestitelj tjednika Borovo,
Nikola Stojanac, 15. rujna 1991. (u blizini brda Oštra kod Gospića), šef tehničke ekipe HTV-ova studija Rijeka,
Siniša Glavašević, 20. studeni 1991. (Ovčara), novinar Radio Vukovara,
Branko Polovina, 20. studeni 1991. (Ovčara), radijski tehničar Radio Vukovara,
Pavo Urban, 6. prosinca 1991. (Dubrovnik, blizu Orlandova stupa), fotoreporter,
Živko Krstičević, 30. prosinca 1991. (Turanj, kod Karlovca), snimatelj WTN (SAD),
Ivan Maršić, 9. lipnja 1992. (Osijek) ranjen 4. svibnja 1992. gelerom minobacačke granate, umro od posljedica ranjavanja, izvjestitelj Hrvatskoga radija Baranja,
Tihomir Tunuković, 1. studenog 1992. (kod Travnika), snimatelj BBC-ja,
Željko Ružičić, 2. veljače 1993. (Sarajevo), novinar u BiH i dopisnik HR-a
Zoran Belavić, 10. rujna 1993. (Karlovac, tijekom granatiranja), izvjestitelj Hrvatskoga radija Karlovac.
Također su poginuli Vladimir Levar i Danilo Hardi, novinari Vinkovačkoga lista i povremeni izvjestitelji HR-a.
Mnogo je novinara i snimatelja izvještavalo o ratnim zbivanjima diljem Hrvatske. Ovdje ću spomenuti samo novinarsku ekipu Radio Vukovara i ratnog snimatelja Petra Malbašu. Za informacije o stanju i događajima u opkoljenom Vukovaru 1991. godine najzaslužniji su: Siniša Glavašević, Josip Estereicher, Alemka Mirković, Vesna Vuković, Branimir Polovina i Zdravko Šeremet.
Petar Malbaša (vanjski suradnik HTV-a) snimatelj-branitelj s prve crte bojišnice koji je pratio akcije Hrvatske vojske, te svjedočio mnogim događajima iz Domovinskog rata. Navedeni su djelovi iz razgovora s Petrom Malbašom kojeg je vodila Slavica Vuković (Večernji list, objavljeno 8. ožujka 2015. godine) „Plakao sam i snimao oca kad je na Dinari pronašao mrtvog sina“.
„Njegova kamera bilježila je užase, smrt, razaranja i patnju, a jedna od najpotresnijih scena snimljena je tijekom operacije Zima ’94. Hrvatske snage temeljem Splitskog sporazuma došle su na područje Livna i 23. 12. 1994. Andrija Matijaš Pauk vodio je operaciju i izvukao oklopne snage na vrh Dinare, na 1780 metara visine.
– Bilo je 80 cm snijega i minus 20 stupnjeva. Mi probijamo njihovu prvu i najveću crtu obrane Knina, Male i Velike Poljanice – i doživimo šok. Oni su na prvoj crti držali civile iz Banje Luke, Hrvate i Bošnjake, kao živi štit i da im kopaju rovove! Zamislite scenu, 48 civila trčalo je prema nama. Mi smo ih zbrinuli – svjedoči Malbaša. U svom dokumentarnom filmu “Istinom do pobjede” koristio je tada snimljen kadar čovjeka koji je među poginulima koji su kopali rovove pronašao sina, 21-godišnjeg Marka.
– Plakao sam i snimao potresnu scenu kada je čovjek našao ubijenog sina, pokraj njega lopata. Pao je pokraj njega, grlio mu smrznutu glavu punu snijega i govorio: “Sine moj, gdje su te ubili, na vrhu Dinare?!” Okrenuo se prema nama i zahvaljivao što smo mu omogućili da vidi mrtvog sina. Rekao je: “Sine, poginuo si za svoj hrvatski narod”
Petar Malbaša je svjedok povijesnih događanja, svjedok zločinačke politike i pokvarenih političara:
„Prevrćući po arhivi, dolazi do kazete na kojoj piše “Gotovina, sastanak”, originalne snimke brifinga u Kninu dan nakon Oluje. Gotovina viče, govori kako se hrvatski vojnik treba ponašati, lupa šakom o stol, a Petra Škorića (danas predsjednika splitskog HDZ-a) šalje po križ. Ta je povijesna snimka pridonijela donošenju oslobađajuće presude generalima u Haagu i skinula ogroman teret optužbi da je naša vojska bila zločinačka, ali autoru je donijela probleme.
– Kada je u javnost pušten brifing generala Gotovine, policija me privela u jedan sat noću. Tada je Sanader bio premijer, a Gotovinu se tretiralo kao istinskog ratnog zločinca. Moj prijatelj Željko Hučić iz Zagreba i ja od nemoći smo pustili taj film. Prva ga je objavila Nova TV pa HTV. Pod pratnjom policije s alkarskog trkališta priveden sam u Zagreb. Rekli su da moram predati arhivu, a ja danas mogu reći da sam originale ostavio sebi, a njima dao kopije – govori Malbaša o bitkama nakon rata. Za Gotovinu kaže da je bio samozatajan i nije volio kameru. Prisjeća se kako je s prijateljima 10 dana u studiju pretresao svu svoju arhivu kako bi izdvojili 17 kaseta za obranu generala Gotovine.“
– On tada još nije bio ni svjestan što ga čeka. To je bilo kada je Račan došao na vlast. I tada sam imao silnih problema. Nabili su mi puste poreze, sve mi račune blokirali… U Heinzelovoj sam tri puta bio na razgovoru, ja kao ratni snimatelj zbog topničkih dnevnika! To je strašno. Čak su me i bez naloga odvodili i tvrdili da ja ne mogu imati ovu arhivu jer bi ona navodno trebala biti nečija. Čija? Milorada Pupovca, Vesne Treusić ili nekog trećeg? Ja sam hrvatski vojnik koji je štitio interese hrvatske države, a tretirali su me kao neprijatelja. Srce me boli zbog toga – kaže Malbaša.“
Ovo je samo jedno svjedočanstvo kako se hrvatska vlast ponaša prema stvarnim braniteljima, svjedočanstvo kako se voli domovina s jedne strane i kako se izdaje domovina s druge strane.
Prvi novinar ubijen tijekom 1991. godine na hrvatskom tlu bio je Egon Scotland, dopisnik lista Süddeutsche Zeitung. Ubijen je 26. srpnja 1991. na prilazu hrvatskom selu Jukinac pokraj Gline. Na vozilo jasno označeno natpisom „Press“ je otvorena vatra, ispaljeno je 7 snajperskih metaka i novinar je pogođen u trbuh te je iskrvario na putu do sisačke bolnice. Za smrt novinara odgovorni su pobunjeni Srbi pod vodstvom Dragana Vasiljkovića (tzv. Kapetan Dragan) koji je tada zapovijedao pobunjenicima na tom prostoru. Postoji svjedočanstvo:
„Audiosnimku na kojoj Dragan Vasiljković govori o tome kako je vodio napad na Glinu i okolicu u kojemu je ubijen moj suprug Egon Scotland, dao mi je japanski novinar Hiroshi Haji’, nedavno je u jednom hrvatskom mediju ispričala Egonova udovica, Christiane Schloetzer, također novinarka.
Egon je bio prvi ubijeni novinar u Domovinskom ratu, a do 1995. godine poginut će ih 23-oje, od kojih osam stranaca.
Istraživanje o ubojstvu dvojice ruskih novinara proveo je Vladimir Mukusev, ruski novinar i sveučilišni profesor, te objavio dvije knjige (prva “Crna mapa – priča jedne novinarske istrage” i “Ne pucajte, mi smo tvoja braća”). Novinari Viktor Nogina i Gennadyj Kurinoja su ubijeni 1. rujna 1991. u blizini Hrvatske Kostajnice. Novinari su se vozili automobilom s diplomatskom oznakama tadašnjeg Sovjetskog saveza prema Petrinji. U selu Panjani pobunjeni Srbi su ih opljačkali i ubili vatrenim oružjem te spalili automobil i njihova tijela. Kasnije su ostatke njihovih tijela odnijeli u šumu nekoliko kilometara dalje.
Za ubojstvo su Srbi optužili hrvatske stranu ali je „ruska Parlamentarna komisija s Mukusevim na čelu otkrilo je da su za ubojstvo krivi srpski pobunjenici. Nakon toga komisija je raspuštena jer se tadašnjoj ruskoj vlasti to saznanje nije nimalo svidjelo. Zbog toga su se ubijeni novinari, čiji ostaci nisu pronađeni, godinama vodili kao nestali.“
„Mukuseva otkrića prenijeli su ruski mediji, a ubijene je novinare ruski predsjednik Vladimir Putin posthumno odlikovao za “hrabrosti, žrtvu i borbu za istinu”.
Francuski novinar Pierreu Blanchetu je poginuo 19. rujna 1991. godine u Petrinji (Turkulinova ulica) kada je njegovo vozilo naletjelo na protutenkovsku minu.
Sjećanje španjolskog novinara (Globus 17. 11. 2017. godine):
Španjolski novinar Gervasio Sánchez je bio u Vukovaru do 23. rujna 1991. godine. Na naslovnici dnevnih novina Heraldo de Aragon 22. rujna 1991. godine osvanuo je naslov “Hrvatski Alamo” (njegov tekst poslan iz opkoljenog Vukovara). Kasnije je kazao:
‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’ “Vozač jednog vozila bio je pogođen u glavu iz snajpera. Njegovo tijelo preko volana… činilo se da spava. Izlazeći metak napravio je veliku štetu. Márquez je fokusirao svoju kameru otvarajući plan poput pravog maestra, šireći ga zatim na obližnje ostatke kuća. Ondje je ugledao desetak mrtvih tijela. I onda se smrznuo. Bilo je to 40 sekundi za televizijsku vječnost. Preuzimali smo veliki rizik da bismo izvještavali. Mislio sam da ću umrijeti ondje.”
Na pitanje (intervju 2017. godine): “Smatrate li da su vaši izvještaji i fotografije potaknuli međunarodnu zajednicu da reagira?” kazao je istinu:
“Ma kakvi! Mi novinari nismo ni u čemu uspjeli. Europska zajednica nije htjela reagirati. I ako je nekome mjesto u Haagu i drugim sudovima, onda je to Europska zajednica koja je dopustila da se nešto takvo dogodi u Europi. Ona je kriva jer nije zaustavila radikale. Kada sam bio mlad i kada sam ušao u Vukovar, mislio sam da mogu promijeniti svijet. Danas više nisam tako optimističan.”
“Tijekom boravka na Balkanu. Tijekom četiri godine opsade Sarajeva, novinari iz čitavog svijeta kontinuirano su izvještavali dok su članovi Europske zajednice gledali u stranu dajući cinične, opskurne i lažne izjave. Nešto slično događa se danas s izbjeglicama, gledaju na drugu stranu dok ljudi umiru na Mediteranu. I onda vidiš kako tijekom godina te osobe postaju sve jače, ministri vanjskih poslova, predsjednici vlada…”
Gospodin Gervasio Sánchez kazao je istinu o svijetu u kojem živimo, kazao je istinu o lažnoj humanosti, o lažima i iskvarenosti međunarodne zajednice. Intervju tjedniku Globus 17. 11. 2017. autor Miho Dobrašin:
POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U VUKOVARU 1991. ‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: večernji list, arhiva Gervasia Sancheza
