Don Mladen Parlov: S Marijom je važno živjeti svaki darovani dan u Novoj godini
Na početku nove građanske godine, tj. prvog siječnja koji je ujedno i međunarodni Dan mira, Crkva slavi svetkovinu Marije Bogorodice. Početak nove godine stavlja nas pred misterij vremena koji pak ukazuje na protočnost, prolaznost svega u svijetu, uključujući i ljudski život. No za nas kršćane vrijeme nije samo prolaznost nego i smislenost, ispunjenje, odnosno kršćansko poimanje vremena povezano je s vječnošću. Vrijeme za kršćane nije samo kronos, prolaznost, ono je i kairos, milosno vrijeme, vrijeme spasenja. Tako shvaćeno vrijeme ima svoju puninu, svoje ispunjenje, a s tim je ispunjenjem povezana i Blažena Djevica Marija.
Sv. Pavao piše kako u punini vremena „odasla Bog Sina svoga: od Žene bî rođen, Zakonu podložan, da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo“ (Gal 4,4-5). Vrijeme, kao protočnost u koju je, po Božjem stvarateljskom djelovanju, smješteno sve stvoreno, u svojoj protočnosti, u svojoj protegnutosti prema naprijed, prema budućem, teži prema svojoj punini, prema svome ispunjenju.
Pavao tvrdi kako je ta punina nastala ulaskom Sina Božjega u ovaj svijet. S Isusom je nastupilo vrijeme prema kojemu je sva prethodna protekla povijest svijeta i čovječanstva smjerala; s Njime je nastupilo konačno vrijeme, tj. punina vremena. Događaj Isusa Krista ne samo da dijeli vrijeme na prije i poslije nego je u Njemu vrijeme privedeno svome ispunjenju. Naime, ako je vrijeme, prema biblijskoj misli, okvir u kojem Bog stvara, tj. uvodi svoja stvorenja u opstojnost te time postaje okvir povijesti, tada ono ima određeni cilj i svrhu.
Cilj i svrha ne mogu biti izvan samoga Boga, odnosno vrijeme je onaj okvir u kome sve stvoreno treba težiti i biti privedeno svojoj punini, svome ostvarenju. Isus Krist kao susret Stvoritelja i stvorenoga postaje središnja točka vremena i povijesti; događaj kojim se mjeri i mjerit će se svi prethodni i susljedni događaji, sva vremena i sva povijest. On je Početak i Završetak, Alfa i Omega. S Isusom je osvanuo osmi dan, dan bez zalaza, dan novoga stvaranja, dan dovršetka svega. Kristov ulazak u ovaj svijet događa se po Mariji, po njezinu pristanku i njezinoj vjeri. Marija je vrata, prolaz kroz koji Sin Božji ulazi ovaj svijet, prolaz kroz koji se vječnost spušta u vrijeme, nebo na zemljo, Stvoritelj u stvorenje. U Mariji je sve povezano, izmireno, sjedinjeno.
Ako je vrijeme stvarnost koju Bog dovodi do njezine punine tada je za nas jako važno na ispravan način razumjeti događaj kojim su vremena privedena svojoj punini, a to je utjelovljenje Sina Božjega. Zemaljsko rođenje Sina Božjega u vremenu od majke Marije slika je i odraz vječnog rađanja Sina u krilu nebeskog Oca. Punina vremena koja je nastupila kad je Sin Božji ušao u vrijeme, zahvaća u sebi svako daljnje vrijeme, i ovo naše današnje.
Što za nas danas znači ova punina vremena? Gdje se možemo susresti s puninom vremena koju je Krist donio i koju nije, poslije svoga zemaljskog života i uzašašća k Ocu, odnio sa sobom u nebo? Krist nam jamči da nas neće ostaviti same, da će ostati s nama u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20). Krist ostaje s nama, ostaje u našem vremenu, otkupljujući i posvećujući naše vrijeme, naše dane. U svakom danu koji nam je darovan Krist nam pruža mogućnost susreta s puninom koju je donio.
Veliki dani i radosni trenuci našega života nisu svedeni samo na rijetke velike dane, poput dana Prve svete pričesti, krizme, dana vjenčanja, rođenja djeteta itd. Zahvaljujući Kristovoj prisutnosti u vremenu svaki dan može postati „radostan“, odlučujući, može postati „blagoslovljeni dan“. Kristovim utjelovljenjem vrijeme je postalo vječni Božji „danas“, milosno vrijeme trajnog Božjeg pohoda i hoda s čovjekom. Stoga je pogled u novu godinu pogled pun nade kojega ne može i ne smije zamračiti nikakva svjetska gospodarska ili kakva osobna kriza.
U svome Prologu sv. Ivan evanđelist piše kako od „punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“ (Iv 1,16). Punina koja je Kristu vlastita nije ostala samo njegova, nego je i nama darovana, s nama je podijeljena. Njegovim smo se osiromašenjem obogatili, kako piše sv. Pavao: „Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“ (2 Kor 8,9).
Kad Crkva na početku nove godine slavi svetkovinu Bogorodice tada želi svoj svojoj djeci poručiti kako sve što Crkva kroz stoljeća čini i što će i dalje činiti ima svoj korijen, svoj skriveni početak u Mariji iz Nazareta koja je svojim „da“ omogućila Bogu da posveti vrijeme, da vrijeme više ne bude samo protočnost i prolaznost nego milost i ispunjenost.
U tom smislu za kršćane slaviti Novu godinu znači prije svega s pogledom punim nade, u svoj ozbiljnosti i poniznosti, gledati u vlastito sutra; gledati sa sviješću kako Bogu pripadaju i „vremena i vjekovi“, sa sviješću da nijedan trenutak našega kršćanskog života nije bez Božje milosti. Zato je važno s Marijom živjeti svaki darovani dan, jer će s njome svaki dan postati dan milosti i spasenja.
